Neke druge komšije

Ovih septembarskih dana navršilo se trideset godina od dolaska Slobodana Miloševića na vlast u Srbiji, piromana velikosrpskog nacionalizma, koji će uskoro pokrenuti krvavi točak istorije i učiniti da sa političke karte Evrope zauvijek nestane zemlja koja se zvala Jugoslavija.

Piš: Gojko Berić

Da li je sve moglo biti drukčije? Na ovo pitanje nećemo dobiti jedinstven odgovor ni za sto godina, ne samo zato što je ono hipotetičkog karaktera, već ponajviše zato što se ni dvojica od stotinu srpskih i hrvatskih istoričara neće složiti oko pretpostavljenog odgovora. Prema vladajućem srpskom tumačenju tih događaja, rata ne bi bilo da nije bilo slovenačkog, a pogotovo hrvatskog secesionizma, dok hrvatska službena verzija tih istih događaja tvrdi suprotno – Srbija je, zajedno sa JNA, izvršila agresiju na Hrvatsku kako bi je prepolovila i tako ostvarila svoj memorandumski program. O činjenicama ne bi trebalo raspravljati kao o nečem spornom. A one Srbima ne idu u prilog. Milošević je htio rat. I Tuđman je htio rat, nije želio državu “bez krvi”. Suština je bila u tome da je Milošević potegao fatalnu avanturističku kartu – udario je prvi i izgubio. Zabluda je da bez njih dvojice ne bi bilo rata. Oni su samo bili crni šeširi na glavama velikosrpskog hegemonizma i “malohrvatskog šovinizma”, koji su tražili svoje vođe i čekali čas međusobnog obračuna – prvi da namiri “istorijske račune” sa Hrvatima, a drugi da se konačno riješi srpskog etničkog korpusa koji je još od Ante Starčevića doživljavan kao “remetilački faktor”. Rat se dakle nije mogao izbjeći, iz prostog razloga što je tih godina u Jugoslaviji nacionalizam već regrutovao na stotine hiljada svojih bojovnika, koji su poput zvijeri namirisali krv. Da li bi taj rat u nekoj drugoj varijanti bio manje tragičan, o tome je sa ove distance besmisleno raspravljati.

Da će “tek u Bosni i Hercegovini biti krvi do koljena”, kako su nam poručivali ratni prognozeri iz Zagreba, postalo je jasno onog trenutka kad su sa vukovarskog ratišta u našu zemlju počeli stizati kovčezi sa tijelima srpskih, hrvatskih i bošnjačkih dobrovoljaca. Bio je to najsuroviji demanti čuvene Izetbegovićeve izjave “To nije naš rat!” A bio je to upravo “naš rat” kakvog ćemo uskoro upoznati, okrutan i prljav da okrutniji i prljaviji nije mogao biti. Od tada sam se mnogo puta pitao ko su i šta su narodi koji su više od sedam decenija živjeli u zajedničkoj državi? Devedesetih su se poklali, kao da su stoljećima živjeli sa pritajenom, ali silovitom mržnjom, koja je tih godina izbila poput vulkanske erupcije. Što se više odmičemo od tog užasa i što sjećanja kopne u paklu sadašnjosti, postaje sve očitije da se neke od najvećih šteta počinjenih u proteklom ratu, poput etničkog čišćenja, nikada neće moći popraviti. Neka mi oni koji preziru svaku jugonostalgiju kažu: Šta ćemo, gospodo, s tim štetama? Ne razumijem one bošnjačke intelektualce koji, iz bog te pitaj kojeg razloga, tvrde kako je danas Bošnjacima bolje nego što im je ikada bilo, a obespravljeni su i poniženi na tri četvrtine teritorije na kojoj su živjeli prije rata?! U ovakvoj Bosni i Hercegovini, sa ovakvim ljudima na vlasti, dobro je samo onima koji su stekli status profitera rata i pljačkaške postratne tranzicije i kojima nije stalo ni do čega osim do vlastitih interesa. “Bosnu i Hercegovinu treba sačuvati za buduće generacije”, čulo se na ovonedjeljnoj sesiji Kruga 99. Međutim, ovakva Bosna i Hercegovina ne treba nikome. Ona se ubrzano prazni upravo od onih kojima bi je trebalo ostaviti u amanet. Na ovim prostorima pojam budućnost više ne postoji. Izbrisan je iz udžbenika, nema ga u razgovorima običnih ljudi, a u medijima zvuči tek kao jeftina floskula.

Opisujući stanje u svojoj zemlji, popularna hrvatska književnica Vedrana Rudan kaže: “U Titovo vrijeme mnogi su jugoslavenski trgovi nosili Titovo ime jer je to bilo u Titovo vrijeme. U ovom se skidaju ploče sa Titovim imenom. I neka se skidaju. Ovo nije Titovo vrijeme. Ovo je leglo mafijaša. Ovo je koncentracijski logor za svakoga ko ima nešto u glavi. Ovo je rupetina u kojoj se gladni, goli, ovršeni, dužni, bolesni, neškolovani dovijaju kako do kontejnera stići dovoljno brzo da bi u njemu našli plastičnu bocu ili truli ručak.” Zar je u Bosni išta drukčije i bolje? Svi mi živimo u velikim ili malim koncentracijskim logorima, u rupetinama u kojima se osjeća zadah propadanja. Pošto su u ratu jedni druge protjerali koliko su mogli, poubijali koliko su stigli i zaposjeli tuđa sela i gradove, narodi bivše Juge su se konačno razdvojili. A kad se rat završio, jedni drugima su oteli sve što se imalo oteti – od banaka i radničkih odmarališta, do benzinskih pumpi i desetina hiljada stanova u društvenom vlasništvu. Čini se da imaju još mnogo neizmirenih računa, kojima ih njihove elite hipnotišu kao pitanjima biti ili ne biti. Suočavajući se sa takvim mentalitetom, Andrić se pitao nisu li ovi narodi stvoreni samo zato da jedni drugima nanose zlo i nesreću?

Neko veče sam gledao jedan poznati srpski i jugoslavenski film, sa prizorima iz vremena udarništva i socijalističke izgradnje. Narod je živio i sa puno elana izgrađivao svoju zemlju. Gledajući taj film, pitao sam se: Gdje je nestao taj narod, jer ovaj današnji ne liči na njega? Današnji narod je uništio sve što je onaj nekadašnji narod decenijama stvarao. Srušeni su mostovi i željezničke pruge, nestali su veliki privredni sistemi, tvornice su završile na tajkunskim grobljima starog željeza. Prevareni radnici ostali su bez posla. Zatrto je svako zajedništvo. Srbi, Hrvati, Bošnjaci… sada su to neke druge komšije. Šta je bilo sa demokratijom koju su nam obećavali oni koji su devedesetih nahrupili u politički prostor ispražnjen od urušenog komunizma? Ubrzo se ispostavilo da su tako govorili zato što nisu imali pojma o tome šta je demokratija. Tačnije, nisu je ni željeli. Država izgrađena na načelima građanskog društva bila im je strana, a bliska država zatvorenog društva, izgrađena na etničkim i religijskim načelima. Izgleda da narodu takva država prija, što se najbolje vidi u Bosni i Hercegovini.

Što reče jedan cinik, za balkanske vlastodršce narod je vazda bio stoka grdna, a demokratija velika zajebancija.

Oslobođenje