Neka, ako iko Tuđman je zaslužio

Ako je neki objekt u Zagrebu baš trebao biti nazvan po Franji Tuđmanu, onda je to bez sumnje – aerodrom.

Službeni mu je naziv donedavno bio “Zračna luka Zagreb”, a neslužbeni, onaj po kojem su ga svi znali – Pleso. Baš kao što je onaj splitski bio Resnik, beogradski Surčin, sarajevski Butmir…

Piše: Goran Borković

E, sad se taj kolodvor – jer aerodrom, ma koliko glumio da je nešto puno veće i važnije, jest kolodvor – zove “Franjo Tudman”.

U “Franju Tuđmana” uložena je gomila novca. Prema još neobjavljenom koncesionarskom ugovoru s francuskim partnerima, na taj aerodrom “sletjelo” je 330 milijuna eura, unutar kojih se krije i “sitna” stavka vizualnog identiteta “Franje Tuđmana”, koji su, ne biste vjerovali, novi šefovi skinuli s interneta i prikazali ga, kako je je otkrio portal Index.hr, kao vrhunsko dizajnersko rješenje koje predstavlja “spremnost Međunarodne zračne luke Zagreb za stvaranje lokalnih partnerstava i interesa u ekonomskim izazovima regije”. Riječ je, kažu oni, o besplatnoj vektorskoj grafici koja je tek prilagođena bojama tvrtke.

Zašto je baš tom Plesu zasluženo pripalo ime prvog hrvatskog predsjednika, oca nacije, neupitnog autoriteta, moralne vertikale i čovjeka koji je hrvatski narod napokon doveo do države? Više je razloga, uobičajeno bi rekao profesor filozofije Žarko Puhovski. Za ovu prigodu izdvojit ćemo tri.

Prvi je posjet američkog predsjednika Billa Clintona, koji je davne 1996. godine pri povratku iz NATO-ove baze u Tuzli navratio u Zagreb. Nemate pojma s kakvom se pompom Clinton iščekivao. I papa Ivan Pavao II. mogao mu je pozavidjeti na dočeku. Clintonovo je hodočašće u Zagreb trebalo službeno potvrditi Tuđmanovu politiku u Hrvatskoj, ali, bogami, i prema dobrom dijelu Bosne i Hercegovine, čije je komade u svom generalskom naumu naumio pripojiti “banovini Hrvatskoj”.

Da bi se dobila jasnija slika o naporu tadašnje vrhuške da se uvali Clintonu, dovoljno je reći kako su mu čak donijeli i saksofon, koji je ovaj trebao na Plesu – pardon: na “Franji Tuđmanu” – zasvirati, što je Clinton, ma kakav bio, inteligentno odbio.

Američkom predsjedniku na kraj pameti nije bilo dati legitimitet još jednom balkanskom autokratu nego je na tom Plesu – pardon “Franji Tuđmanu” – održao kratki sastanak s hrvatskim državnikom i dao izjavu u kožnatoj jakni i čizmama, na kojima se jasno ocrtavalo tuzlansko blato. Šamar je bio toliki da je dugo odzvanjao u ušima tadašnjeg hrvatskog vrha. Bio je to Tuđmanov osobni poraz na Plesu.

Drugi je razlog konferencija za novinare koju je na Plesu iste godine Franjo Tuđman (čovjek, a ne aerodrom!) održao nakon povratka iz SAD-a. Upravo se na toj presici najbolje vidio taj generalski karakter najmlađeg oficira koji je u JNA dospio do tog čina.

Tuđman je, gotovo pa mahnito, krenuo udarati po tadašnjoj opoziciji videći u njoj “ne samo crne, nego i zelene, i žute vragove” koji žele obnoviti Jugoslaviju. Zanimljivo, nije spomenuo crvene.

Ako imate vremena, isplati se pročitati dijelove: “Mi nećemo dopustiti ostacima jugokomunističkog sustava, niti jugosrpskog, stanje kakvo smo bili zatekli u Hrvatskoj uspostavom hrvatske slobode i demokracije. Nećemo dopustiti da nam sve to dovedu u pitanje. Nećemo to dopustiti tim jugokomunističkim ostacima, ali ni onim političkim diletantima, bezglavim smušenjacima koji ne vide o čemu se zapravo radi danas u Hrvatskoj i u svijetu sa kojekakvim regionalnim planovima… Nećemo dopustiti onima koji se vežu i sa crnim vragom protiv hrvatske slobode i hrvatske nezavisnosti. Ne samo sa crnim, nego i zelenim, i žutim vragovima… Nećemo dopustiti onima koji se povezuju sa svim protivnicima hrvatske samostalnosti, ne samo povezuju nego im se nude, ne samo da im se nude nego im se prodaju za Judine škude, kao što se i sami hvale da dobivaju dotacije iz svih centara svijeta, a povezuju se od fundamentalističkih ekstremista do kojekakvih lažnih propovjednika, pseudodemokratskih obmanjivača koji nam danas propovijedaju velike ideje o ljudskim pravima i slobodama medija.”

Poraz je nakon ove izjave doživjelo hrvatsko društvo.

Objavio je tada Tuđman otvoreni rat svemu što u Hrvatskoj misli drukčije.

Ni tri godine nakon toga umro je i spasio se od suočavanja sa činjenicom da je hrvatski narod na parlamentarnim izborima podržao upravo te iste vragove ne videći više nikakvog smisla u režimu koji je Hrvatsku odveo u međunarodnu izolaciju u kakvoj nije bila ni dok su njome harali Avari.

Na kraju, ima još jedan razlog. Nije on važan financijski. Nije važan ni politički. Ali na simboličkoj razini kaže sve.

Air Serbia će, naime, na svoju redovnu avionsku liniju Zagreb – Beograd poslati najveći širokotrupni avion Airbus A330, koji inače leti na liniji Beograd – New York, umjesto onih uobičajenih propeleraca da bi uveličala otvorenje novog Plesa – pardon: “Franje Tuđmana”.

Tržište radi svoje ma koliko se puta Franjo Tuđman zbog te avionske mrcine okrenuo u grobu gledajući s neba izaslanstvo onih kojima je poželio da više nikad ne kroče Hrvatskom, kamoli po “Franji Tuđmanu”. Novac je porazio “veliku ideju

Al Jazeera