Neizbježnost političkog sukoba Izetbegovića i Čovića

Čovićeva i Izetbegovićeva stranka uspjele su u miru postići ono što čitave vojske nisu u ratu: otjerati desetine hiljada ljudi sa teritorija na kojima vladaju…

Autor: Enver Kazaz

Ovakav naslov teksta mogao je stajati i prije desetak ili petnaest godina da su na čelu SDA i HDZ-a bila ova dvojica najnesposobnijih, a u političkim marifetlucima i krupnim prevarama – najvičnijih lidera dvije pomenute stranke. Naravno, nemaju mana u takvim vještinama ni drugi lideri i liderčići u bosanskohercegovačkoj politici, kako oni sa desnice, tako i tobožnji ljevičari. Tabanaju i klipšu oni za nacionalističkim dvojcem iz naslova, bez šanse da ih ikad sustignu, a kamoli skinu s vlastodržačkog trona. Kažem tabanaju i klipšu, jer ovdašnja politika već više od dvadeset godina ne ide nikud, nego stoji u mjestu i vrti stalno istu nacionalističku naraciju, s malom razlikom u besmislu i žestini. Zato opozicija i ispada smiješna kad nacionalističkim sredstvima kritizira vlastodržačke nacionaliste, ili se pseudograđanski poziva na patriotizam i ljubav prema jedinstvenoj, cjelovitoj i napaćenoj, a ustvari potpuno u miru devastiranoj zemlji koja je preživjela ratnu kataklizmu. No, pitanje je da li može preživjeti i mir kao stalni politički rat. Figurativno rečeno, opozicija ovaj vlastodržački dvojac tuče s desetak kilograma nacionalizma, a on uzvraća tonama. Opozicija se pozove na patriotizam, a Izetbegovićeva klika na Alijine zasluge i genocid u Srebrenici. Ili, opozicija rezolutno kaže: nema trećeg entiteta, a Čović odgovori: ima, bit će, i postavi mu granice. A to znači da se opozicija u Federaciji BiH utrkuje sa vlastodržačkim dvojcem na njegovom terenu – prostačkom i priglupom nacionalizmu, koji zemlju i sve njene nacije devastira iznutra. Isti je slučaj sa opozicijom u Republici Srpskoj, gdje opozicioni lideri nisu u ideološkom polju pronašli ništa drugo do dodikizam kao novu formu secesionizma i republičkosrpskog patriotizma.

Moglo bi se ovdje nabrajati unedogled sve ono gdje opozicija ideološki griješi, ali to je izgleda jalov posao, jer je očigledna njena nemoć da pronađe ideološki sistem naracija koji bi razobličio Čovićev i Izetbegovićev nacionalizam i pokazao njegovu pogubnost po Bošnjake i Hrvate u BiH. Količina te pogubnosti nabolje se vidi na demografskoj katastrofi. Prema nekim gorkim predviđanjima i realnim pokazateljima, Federacija BiH, ali i ukupna zemlja, uskoro bi mogla postati zemlja bez ogromnog dijela mladih, stvaralački i radno najsposobnijeg dijela populacije. Čovićeva i Izetbegovićeva stranka uspjele su u miru postići ono što čitave vojske nisu u ratu: otjerati desetine hiljada ljudi sa teritorija na kojima vladaju. Tu se njihova ideološki proklamirana „ljubav“ prema Bošnjacima i Hrvatima pokazuje u svoj svojoj ružnoći i bijedi kao besramna i pogubna mržnja prema budućnosti i mladim Bošnjacima i Hrvatima. Oni moraju odlaziti iz zemlje da bi iole dostojanstveno živjeli.

Drugim riječima, Izetbegović i Čović su od Federacije BiH načinili demografsku pustinju, baš kao što je slučaj i sa Dodikovim demografskim uništavanjem Republike Srpske.

Otud bi svaki birač u ovoj zemlji morao konačno početi misliti, a ne glasati onako kako mu kaže kler i njegov politički vođa – naprosto stoga što je dosadašnjim načinom glasanja uništavao svoju budućnost, pri čemu se unaprijed znalo da će Čović biti novi politički bog u Hrvata, a Izetbegović novi vlasnik bošnjačkih duša i princ prestolonasljednik koji je evoluirao u vezira podređenog sultanu Erdoganu.

Novi sukob federalnog vlastodržačkog dvojca razgolićuje svu njihovu političku bijedu. Naime, to je sukob koji se u varijacijama stalno održava u javnosti, a opća mjesta su mu: jednakopravnost Hrvata, izborna jedinica za Hrvate, treći entitet, slučaj Mostar, nepoštivanje presuda Ustavnog suda za izbore u Mostaru, kontrola raspodjele građevinskog zemljišta u Mostaru, provođenje odluke suda u Strazburu, odnosno slučaj Sejdić-Finci. I dok se ta politička pitanja kao stalni sukob održavaju u javnosti, ispod žita se dijele funkcije u BH Telecomu i HT Mostaru, hrvatskim i bošnjačkim šumama, hrvatskoj i bošnjačkoj elektroprivredi, a na mjesta direktora se postavlja rodbina i supruge koje vole govoriti ekavicu i širiti svoj primitivni jezički rasizam. Taj sukob je nužan da se ne bi vidjelo kako vlastodržački dvojac uistinu vampirski pije krv svojim podanicima i vodi Bošnjake i Hrvate, ali i čitavu zemlju u dužničko ropstvo i ekonomsku propast.

Novi sukob pokazuje i da Čović neprestano šah-matira bošnjačkog vezira iz vile na Poljinama. Lijepo i tačno je jednom primijetio Adis Arapović da je bošnjačka politička oligarhija u odnosu na onu srpsku i hrvatsku u BiH potpuno infantilna. Ta infantilnost, tj. nedoraslost, neobrazovanost i zatucanost, u čemu zaista prednjači bošnjački vezir, ogleda se prije svega u nesposobnosti da se ponude rješenja bosanskohercegovačke ustavne krize. Zadnji političar na bošnjačkoj sceni koji se trudio da tu krizu riješi bio je Sulejman Tihić. Njegovom smrću taj je problem gurnut ustranu, a u prvi plan je izbilo kadroviranje. Tamo rođak, ovamo supruga, onamo sestra, ondje zet, ženina familija u Telekom, Elektroprivredu i Klinički centar, a o sudu, tužiteljstvu, obavještajnim službama, policiji – neka odluči uža rodbina i odani članovi klana. Tako u osnovi izgleda Izetbegovićeva vlast uz dodatak radikalizacije i reislamizacije društvenog polja, po uzoru na turskog autokratu i diktatora u nastanku, sultana Erdogana. U Čovićevom slučaju to je malo skrivenije, ali zato puno efikasnije, sa direktivom da svi tragovi nezakonitih radnji budu dobro prikriveni, a u slučaju da se otkriju – neka se izgube na relaciji tužiteljstvo-sud.

Ovaj dvojac polako ali sigurno klizi u najveću političku krizu u Federaciji BiH nakon uvođenja tzv. hrvatske samouprave i oklopnih EUFOR-ovih kola na ulicama Mostara, kada je Ante Jelavić praktično izvršio državni udar. Sjetimo se, odmah po potpisivanju Dejtonskog sporazuma, cilj međunarodne zajednice bio je transformirati taj sporazum i stvoriti koliko-toliko funkcionalnu državu. Padom Aprilskog paketa iz 2006. godine ta je šansa za BiH nepovratno izgubljena, a poslije toga hrvatska i bošnjačka etnopoltika doživjele su potpuni poraz od one republičkosrpske. Zasluge za taj poraz snose dvije nacionalističke budale i usijane glave: Haris Silajdžić i Božo Ljubić. Silajdžić je iz politike otišao u pjesnike, veoma loše, osuđene na to da ih promovira nacionalističko laprdalo Sanjin Kodrić. Ljubić je otklizao u krajnji nacionalizam postavši Čovićev potrčko. A ustavna kriza u BiH se sa razine Dejtonskog prenijela na razinu Vašingtonskog sporazuma. U međuvremenu je svojom apelacijom ustavnom sudu BiH Sulejman Tihić vratio konstitutivnost Hrvatima i Bošnjacima u Republici Srpskoj. Čović je za to vrijeme sklapao savez sa Dodikom, a Izetbegović radio o glavi Sulejmanu Tihiću.

Danas Čović drvi o Trećem entitetu, a Izetbegović ponavlja Dodikovu mantru o nepromjenjivosti Dejtonskog sporazuma. I dok hrvatski politički bog vrlo dobro zna da od Trećeg entiteta mirnim putem nema ništa, jer da bi ga mirno ostvario mora dobiti nedostižnu dvotrećinsku većinu u državnom parlamentu, bošnjački vezir iz vile na Poljinama i muž supruge koja voli ekavicu dobro zna da mora u Federaciji BiH ustavno izjednačiti prava Hrvata i Bošnjaka, jer bez toga nema ulaska u EU. Namjesto da traže rješenja, ta dvojica političkih manipulanata vode Hrvate i Bošnjake u krajnje radikalan politički sukob i uistinu šire međunacionalnu mržnju. I dok Izetbegović vlada u svom bošnjakistanu, a Čović u vlastitom hercegbosanskom feudu, komisija EU traži u svom glasovitom upitniku administrativne promjene kojima će biti riješena jednakopravnost Hrvata u BiH. Čovićeva i Izetbegovićeva reakcija na to jest zauzimanje krajnje radikalnih pozicija. EU pri tom nejasno govori o federalističkim principima, u čemu Izetbegovićeva klika nalazi razlog za širenje straha od etničke podjele zemlje, a Čovićeva vidi šansu za njen teritorijalni preustroj. Baš zato oni po svom nacionalističkom radikalizmu sve više i više postaju puke kopije Milorada Dodika i njegovi idealni politički instrumenti. Zato ih i ne zanimaju Bošnjaci i Hrvati u Dodikovom feudu. Bosni i Hercegovini prijeko je potreban politički kompromis i racionalitet. Izetbegoviću i Čoviću – politički sukob.

Po tome su njih dvojica suštinski u svojoj politici antibosanski. Čović BiH vidi samo kao nužno sredstvo za postizanje svog stvarnog cilja – neograničene vlasti nad Hrvatima. Isto tako o BiH misli i Izetbegović, samo što bi on da neograničeno vlada nad esdeaovskim Bošnjacima. Čović bi dio BiH najradije ustupio Kolindi Grabar-Kitarović,a Izetbegović je ostavio u amanet Erodganu.

U svom suštinskom antibosanstvu, oni i ne mogu politički misliti cjelinu BiH. Da bi to učinili, obojica moraju korjenito promijeniti političku paradigmu i od etničkog pogleda na BiH preći na onaj multietnički. Jednostavno rečeno, Izetbegović bi morao voditi računa o pravima svih konstitutivnih naroda na svakom dijelu bosanskohercegovačke teritorije. Kad se iz njegovih usta čulo, npr., da govori o pravu Srba u Federaciji BiH, ili iz Čovićevih o pravu, npr., Bošnjaka u Čapljini, ili pravu Hrvata povratnika u Derventi? Da bi to učinili, njih dvojica moraju sa logike etnoteritorijalnog ustroja zemlje preći na logiku institucionalne i zakonodavne ravnopravnosti i autonomije konstitutivnih naroda u identitarnim pitanjima. Institucionalna ravnopravnost i autonomija morala bi biti načela na kojima se rješava ustavna kriza BiH. Namjesto toga Izetbegović govori da Bošnjaci moraju kontrolirati dodjelu građevinskog zemljišta u Mostaru. To je dokaz da on o BiH misli na potezu od vile na Poljinama do trotoara ispred Predsjedništva i da se njegova politička pamet svodi na budale iz magazina Stav. A Čović obilježava i uzdiže u heroja Matu Bobana, poznatog po otvaranju koncentracionih logora za nehrvate. Zato njih dvojica i ne mogu riješiti ustavnu krizu zemlje, nego je odvesti u najradikalniji mogući politički sukob. I to taman u trenutku kad se zemlja pomalo počela približavati članstvu u EU. A kad bi BiH otišla tamo, gdje bi otišli Čović i Izetbegović? Tamo gdje je Ivo Sanader?

Budućnost njihovog sukoba vodit će gotovo izvjesno ka krizi vlasti u Federaciji BiH i raspadu ionako klimave koalicije. To bi značilo da do novih izbora u Federaciji BiH postoji tehnička vlada, da se sporo provođenje reformi potpuno zaustavi i da se mentalno vratimo u političko stanje iz 1993, samo bez pucanja haubica i pušaka.

Prometej.ba

Nema komentara

Komentiraj