Nedžad Ibrahimović: O LJEPOTI NESPORAZUMA

Crveni odsjaji na nebu su postali širi i svjetliji, a kanonade u dolini glasnije. Moj starinski stol je pod prozorom i gleda na šumu i potonulu dolinu, dok je Enidin krevet sklonjen s propuha. Bilježnice već dugo ne skrivam, samo ovu posljednju, crvenu, s najviše stranica, nosim uza se.

Volio bih skrenuti pažnju čitaocu na onu prozirnu granicu između onoga što ja pišem i onoga što vi želite ili možete razumjeti. Na toj se granici naše želje sukobljavaju i tu nastaje višak značenja. S moje strane to je ono što pišem, a vi ne razumijete, dok je s vaše strane ono što vi razumijete, a ja ne pišem. Ti viškovi značenja sada nikome ne pripadaju i oni su čisti, briljantni, nesporazum. Ja mislim da bi se ljudi morali pomiriti s činjenicom da se ne razumiju i da to onda shvate kao temelj, a, zašto ne, i cilj razgovora. Otpočnu tako razgovor s nekim, ali odmah ostave mogućnost da se na kraju neće razumjeti. Zašto onda uopće i razgovarati, pitat ćete? Zato što je razgovor samo jedan od puteva koji vode ka drugome. A na tom putu se uvijek pojave mogućnosti da jedni druge osjetimo i pomirimo se s tim da smo u nesporazumu isti, da pripadamo istoj vrsti i da nas sve bole iste, nerazumljive, rane.

Razumijete?

Faceboook

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here