Nećemo teroristima pokloniti našu mržnju i strah

U petak navečer uzeli ste život jedne iznimne osobe, ljubavi mog života, majke mog sina, ali nećete dobiti moju mržnju.

Autor Branimir Pofuk

Francuski novinar Antoine Leiris napisao je ove riječi dva dana nakon terorističkog napada u Parizu, u listopadu 2015. godine. Jedna od 89 žrtava ubijenih u koncertnoj dvorani Bataclan bila je i njegova supruga Hélène Muyal. Bilo joj je 35 godina.

“Ne znam tko ste i ne želim znati, vi ste mrtve duše… Vi biste voljeli da budem prestrašen, da sumnjičavim okom gledam svoje sugrađane, da žrtvujem svoju slobodu za sigurnost. Izgubili ste. Neću se promijeniti”, napisao je Leiris u otvorenom pismu počiniteljima masakra.

I nastavio: “Naravno, razaraju me bol i tuga, tu vam malu pobjedu priznajem, ali ona će biti kratkog vijeka… Nećete dobiti moju mržnju, nećete dobiti ni mržnju mog sina”.
Dan nakon terorističkog napada kamionom na božićni sajam u srcu njemačke prijestolnice, na Leirisovo pismo podsjetio je komentator Süddeutsche Zeitunga, zaključivši: “Ovo je bio odgovor Pariza, ovo je i odgovor Berlina”.

Leiris je godinu dana kasnije o svom strašnom iskustvu, o preživljavanju zločina i nadvladavanju zla napisao i knjigu pod naslovom “Nećete dobiti moju mržnju”.

“To je bio refleks, ne samo moj. Susreo sam mnogo ljudi pogođenih napadima koji su reagirali na taj način. To je obrambeni mehanizam. Doživjeli ste nešto nešto strašno, nešto što vas je bacilo duboko u tamu i morate pronaći svjetlo u sebi. To je instinkt”, rekao je Leiris za londonski Guardian na godišnjicu pariškog napada.

Tog jutra napokon je bio pronašao svoju Hélène Muyal, u mrtvačnici gdje je identificirao njeno tijelo. Navečer, nakon što je nahranio i uspavao sinčića od 17 mjeseci, koji ga je pitao zašto nema mame da mu čita priču prije spavanja, sjeo je za računalo i istresao dušu na Facebooku u otvorenom pismu teroristima, ubojicama. Niti je želio, niti je tada razmišljao o velikoj pažnji javnosti, ali ju je zbog svojih riječi dobio. Kako podršku, tako i napade.

“Za francusku desnicu, koja je vrlo snažna, to je pitanje nacionalnog identiteta. Oni me vide kao slabića koji se miri s terorizmom, koji se pretvara i kaže da problem ne postoji. To nije istina. Moje su riječi bile otpor. Želite me vidjeti na koljenima? Ne, ostat ću na nogama i neću odgovoriti onako kako vi želite da odgovorim”, rekao je Leiris novinaru Guardiana.

“Pa naravno”, reći će oni koji će istu slabost vidjeti i u ovoj mojoj kolumni, “prenosi tekstove iz liberalnih lijevo orijentiranih novina koje podilaze islamistima i idu na ruku teroristima”.

Točno je da i Süddeutsche Zeitung i Guardian spadaju u novine koje zastupaju takav svjetonazor i promiču toleranciju, solidarnost, otvorenost, ne popuštanje strahu, neznanju i mržnji. Ali, za iste se stvari zalaže i njemačka kancelarka Angela Merkel, a ona nije čelnica nikakve lijeve, već Kršćansko-demokratske stranke desnog centra, najveće u obitelji kojoj pripada i HDZ.

No, hajdemo malo, za promjenu, uključiti razum i logiku. U svim raspravama o terorističkom krvoproliću u Berlinu, kao i mogućim budućim napadima od kojih je bilo gdje u Europi ovih dana opravdano strahovati, postavlja se pitanje kakve će to posljedice imati na raspoloženje njemačkog biračkog tijela na saveznim parlamentarnim izborima 2017. godine.

Svi se komentatori slažu, osobito hrvatski, da svaki teroristički napad jačom čini krajnju desnicu, odnosno Alternativu za Njemačku (AfD) koja raste na krilima ksenofobije, islamofobije, nacionalizma i želje za neprohodnim žicama i zidovima na granicama bijele kršćanske Europe.

Europskih ekstremni desničari nakon svakog ovakvog napada, najčešće ni ne pokušavajući prikriti nastrano zadovoljstvo, u glas zapjevaju: “Jesmo li vam rekli?”

Nažalost, komentari čitatelja na njemačkim portalima više se mnogo ne razlikuju od hrvatskih, osim možda u razini prostakluka, ali vjerojatno samo zato jer hrvatski jezik ima mnogo veće, razvijenije i maštovitije psovačko leksičko blago nego njemački.

Ali, ako se složimo da su Nijemci poslovično najefikasniji kad pređu s riječi na djela, među komentarima njemačkih čitatelja osobito je zlokobno pronaći izjave poput ove: “Nedostaje mi vrijeme od 1933. do 1945.”

Dakle, desničarskom nacionalističkom valu i naci-nostalgičarskom kukolju svaki teroristički napad dođe poput tople plodonosne proljetne kiše. Još ako je ubojica došao u Europu kao izbjeglica – bingo!

Istodobno, sve počinitelje suludih i gnjusnih terorističkih napada prikazuje kao kotačiće velikog, opasnog i lukavog plana za osvajanje, pokoravanje i u konačnici uništenje kršćanske Europe.

I tu dolazimo do logičkog problema: zašto ti izvršitelji navodno đavolski inteligentnog plana pokoravanja Europe, čine upravo najgluplju od svih mogućih stvari: svakom svojom akcijom jačaju svoje najljuće neprijatelje, upravo one koji im jedini, barem tako za sebe tvrde, mogu stati na na kraj?

Nešto tu ne štima, a meni padaju na pamet dva moguća odgovora.

Prvi je da su teroristi zapravo mržnjom, vjerskim fanatizmom i svakovrsnim zlom i jadom totalno zaslijepljeni glupani koji nisu u stanju izvesti bilo što inteligentno, pa posežu za najsirovijim bezumnim nasiljem.

Ako nije to, a desničari tvrde da nije, onda su teroristi i oni koji ih šalju doista đavolski inteligentni prepredenjaci koji su vrlo točno identificirali svoje prirodne saveznike, odnosno najveće zlo koje može zadesiti Europu i svijet, pa upravo takvima svojim zločinima i pomažu.

I teroristi se ovog Božića nadaju našem daru. Ništa ih ne bi usrećilo više od našeg straha i mržnje pred jaslicama pod okićenim borovima i jelkama.

Hoćete li im to darovati? Ili ćete, kao odgovor Pariza, Berlina i svoj vlastiti, prigrliti ove riječi hrabrog Francuza: “Ne, neću vam priuštiti zadovoljstvo da vas mrzim. Vi to želite, ali odgovoriti na mržnju gnjevom značilo bi predati se onom istom neznanju koje je od vas učinilo to što jeste.”

Večernji list