Nakon sinoćnjeg koncerta definitivno sam uvjeren, TBF je najveći hrvatski bend uopće

Neovisno o tome što je bilo i većih koncerata koje je TBF održao u smislu broja publike i napunjenih arena, pa i onih sa specifičnom energijom, poput akustičnog koncerta iz zagrebačke Močvare koji je ostao zabilježen na sjajnom albumu ‘Perpetuum fritule’, sinoćnjim nastupom na Snu sustipanske noći TBF se definitivno potvrdio kao najveći hrvatski band uopće. Pri tome treba imati u vidu da su im jedina mjerila usporedbe Azra, Haustor i Parni valjak.

Piše: Dragan Markovina

Azra je nastala i narasla na Đonijevom kreativnom ludilu, koji je poput proroka i mladog Krleže iz ‘Eseja’ i ‘Na rubu pameti’, u vrlo kratkom vremenskom periodu sasuo malograđanskoj sredini sve što joj je imao za reći i onda ju je zauvijek napustio, zgrožen njezinim nacionalističkim izborom.

Štulić je tako otplovio u mit, kojeg dodatno cementira sa svakim javnim istupom i novim snimkama koje redovito postavlja na YouTube posljednjih godina. Iza sebe je ostavio zvuk energetski nevjerovatno moćnog banda, što je posebno došlo do izražaja na trostrukom koncertnom albumu ‘Ravno do dna’, pregršt sjajnih pjesama i more fanatičnih sljedbenika diljem jugoslavenskog prostora. Element prednosti TBF-a je u tome, što je unatoč jako bitnoj ulozi Leinera i Hrnjaka, Azra ipak prije svega bila Štulić i što je kratko trajala. Haustor je s druge strane dosegao nevjerovatne standarde i jedinstven zvuk, kojeg nitko ni prije, ni poslije njih nije uspio ponoviti. Takvo što bilo je moguće zahvaljujući naizgled nemogućem kreativnom spoju Sachera i Rundeka, zbog čega je prava šteta što je došlo do razlaza njih dvojice, ali i Haustora u cjelini.

Bend koji ne gubi na energiji

O tome najbolje svjedoči nedavno objavljena snimka nikad dovršenog petog albuma iz 1990. ‘Dovitljivi mali čudaci’, koju je Rundek objavio uz novu verziju Apokalipsa. Snoviti svijet Haustora, na tragu strip junaka i autentičnih buntovnika, između Zagreba i Latinske Amerike, Rundek je odlično nastavio i nadogradio, a djelomično je to uradio i Sacher sa Vješticama, no ostaje činjenica da je baš zbog svih navedenih kvaliteta Haustor ostao hermetičan band, razumljiv elitnoj publici, zbog čega je vjerovatno tako malo trajao. Parni valjak dolazi iz nekog potpuno drugog svemira, naravno figurativno govoreći.

Dok su Štulić, Rundek i Sacher bili i ostali umjetnici koji su htjeli ispričati svoju priču, Hus je bio i ostao vrhunski pop autor, kako u muzičkom, tako i tekstualnom smislu. On za razliku od Haustora i Azre nije stvarao svoje svjetove, niti isporučivao kritiku sistema. Parni valjak je pjevao o ljubavima i svakodnevnom životu, dovodeći svoju svirku uživo do savršenstva i trajući desetljećima. Tko god je barem jednom slušao Parni Valjak uživo, morao se zapitati jesu li pustili CD ili stvarno sviraju uživo. TBF je na koncu uspio ujediniti sve prednosti navedenih bandova i nadići sve njihove mane. Unatoč tome što je jasno kako band autorski najviše egzistira zahvaljujući Saši Antiću, nitko ne može osporiti činjenicu da se ovdje ne radi o projektu jednog ključnog čovjeka, nego o istinskom bandu, koji ne bi postojao bez Mladena, Luke i Saše zajedno, a sve više ni bez Mandalinića, Pavlovića i Vidovića.

Precizno gađanje neuralgičnih točaka društva

Oni su se toliko glazbeno razvili, da su se kvalitetom live svirke posve izjednačili s Parnim valjkom, a nisu izgubili ništa od energije koju su jednako imali kad sam ih slušao u Lumbardi ’98., kao i danas. Prečesto potcijenjena dugovječnost bandova, u slučaju TBF-a je nešto što besprijekorno funkcionira već više od 20 godina, i to bez osipanje ijednoga od ključnih članova. Štoviše, odluka da Antića, koji ima zdravstvenih problema s leđima na ovoljetnim koncertima zamijeni izvorni član grupe, Nikola Čelan, govori u prilog tome da svi oni doista doživljavaju grupu kao nešto što je svima zajedničko. Time dolazimo do najveće kvalitete TBF-a, a to su albumi i tekstovi. Naime, bez obzira što je posljednji album ‘Danas-sutra’ naišao na zaključke kako je riječ o uočljivom kreativnom posrnuću, s čim se ne bih mogao složiti, stoji činjenica da su na svih šest studijskih albuma tbf-ovci napisali više i preciznije o slici društva, nego što je izašlo u tomovima socioloških studija.

Još od prvog albuma, čiju su dvadesetu godišnjicu obilježili na Sustipanu, na kojem su nevjerovatno uvjerljivo i autentičnim jezikom splitske ulice, prikazali distopiju i potpuni sociološki raspad jednog deindustrijaliziranog grada, koji je postao heroinska metropola, TBF su precizno gađali neuralgične točke društva. Pjesma Heroix, o licemjerstvu nacionalističke ideologije ostat će nažalost trajno aktualna, dok god se radikalno ne promijene društvene okolnosti. Također su puno prije masovnih medija posve precizno uočili problem bespravne gradnje, prekrajanje generalnih urbanističkih planova i rijetko točno opisali razloge dolaska Keruma na vlast. Pjesmom ‘Grad spava’ s albuma ‘Pistaccio metalic’ su ispisali turobnu sliku suvremenog turističkog i naizgled deideologiziranog Splita, koji je zapravo anesteziran i pun straha i prezira.

Muzička braća Feral Tribunea

Usporednim slušanjem ‘Splitskog stanja uma’ i ‘Grad spava’, može se jasno uočiti kako je završio proces koji je začet devedesetih godina. Dvije stvari koje u ovoj analizi ne možemo preskočiti i koje značajno podižu konačnu ocjenu grupe su s jedne strane činjenica da njihovi angažirani tekstovi ne idu samo za kritikom, nego i za izvlačenjem bazične ljudskosti na površinu, koja je vidljiva primjerice u pjesmi ‘S mog prozora’, s posljednjeg albuma ili u ‘Fantastičnoj’, ali i prisutan autentični životni hedonizam i zvuk Mediterana s druge strane. Naime, svih proteklih desetljeća, od pojave strelovitog razvoja popularne glazbe pedesetih i šezdesetih godina, pa sve do danas, Split je u muzičkom smislu slovio kao festivalski grad lakih nota. Što je naravno imalo dosta kvaliteta, ali pri tome nije iznjedrio nijedan angažirani i uspješan band.

Čak ni činjenica kako se sedamdesetih i osamdesetih godina radilo o kompletno industrijaliziranom gradu, s čitavim nizom radničkih predgrađa, Splitu nije pomoglo da razvije buntovnu punk scenu. Svi odlični bandovi koji su u gradu nicali tih godina, od Đavola, preko Daleke obale, pa do Fon Biskica, su bazično slavili mediteranski stil života. TBF je prvi koji je istovremeno uvažio tu tradiciju, ali je bio spreman i kapacitiran istinito progovoriti o splitskoj i hrvatskoj stvarnosti. Sve to na izrazito visokoj razini. Zbog svega navedenog, možemo ih smatrati muzičkom braćom Feral Tribunea i zaključiti kako su sinoćnjim koncertom potvrdili status najvećeg hrvatskog banda, što nije bilo nimalo lako, posebno s obzirom da dolaze iz Splita i da su trebali uložiti znatno veći trud da postignu nacionalnu i regionalnu vidljivost.

Telegram