Nacionalizam i komunizam – najveći neprijatelji slobode

Antiliberalna histerija polako potapa Europu, a još prije četvrt stoljeća je progutala europski jugoistok. U slobodu kao najvišu vrednotu liberalizma, ali i kao politikantsku frazu, zaklinju se doslovno svi, ali odgovori na pitanje tko je subjekt slobode bitno se razlikuju

Autor: Vuk Perišić

Dok liberali drže da pravo na slobodu pripada isključivo čovjeku, pojedincu, građaninu, dakle stvarnom i živom subjektu, antiliberalne ideologije pravo na slobodu premještaju u sferu apstrakcija, ideoloških konstrukcija i fiktivnih kolektiviteta kakvi su nacija i klasa, odnosno nacionalne države i diktature proletarijata kao njihovih pravno-političkih utjelovljenja.

Interesi tih kolektiviteta i tvorevina navodno su tako neizrecivo važni da su im sudbina pojedinca, njegovo zdravlje, njegov život i njegovi osobni izbori bezuvjetno podređeni, sve u ime nejasnog i neodredivog cilja poput ‘nacionalnog’ ili ‘klasnog oslobođenja’. Ne postoji, a zapravo ni ne može postojati, artikulirana i suvisla predodžba o tome kako bi to ‘oslobođenje’ trebalo izgledati, kakve koristi realizacija te utopije može donijeti ljudskom rodu, civilizaciji, svakom pojedinom pripadniku te iste klase ili nacije ili bilo kome i bilo čemu (osim, dakako, političkoj eliti), ali je povijesno iskustvo uvijek iznova pokazalo da je put prema nacionalnoj ili klasnoj ‘slobodi’ bio popločan ljudskim životima.

Sve što antiliberalne ideologije nude su neovisnost autoritarne etničke države ili crveno praskozorje nepojmljivo daleke budućnosti koje će u ‘prijelaznom periodu’ zajamčiti – opet – svemoćna država. Komunistima je država najvažniji alat, izvor i utok vlasti, a nacionalisti u njoj vide božanstvo. Neizlječiva ovisnost o tom lošem gospodaru je komunističke i nacionalističke države odvela u ekonomski i moralni bankrot. Nacionalisti usprkos tome opstaju jer se obraćaju jeftinim emocijama i mračnim nagonima i sposobnošću da uvjere ljude kako će svisnuti od nesreće ako se po svaku cijenu ne uspostavi politička tvorevina koju će osjećati kao ‘svoju’ državu. Jasno da je društvo koje počiva na takvim glupostima u najboljem slučaju osuđeno na životarenje u entropiji.

Začudo, iako su komunizam i nacionalizam notorno nesposobni da uspostave funkcionalno i racionalno društvo, liberalizam je trajno neprivlačan većini. Objašnjenje je naizgled jednostavno. Socijalnu osnovicu liberalizma čine intelektualci koji mogu opstati samo u društvu koje ne poznaje tabue i jamči slobodu govora te poduzetnici kojima su u interesu minimalna administracija i stimulativni porezi. No, po prirodi stvari, intelektualci i poduzetnici čine manjinu. Da stvar bude gora, u Hrvatskoj primjerice, znatan dio intelektualne i poduzetničke elite stoji u interesnoj sprezi s nacijom i državom. Nacionalistički intelektualci veličaju naciju za što su korumpirani sinekurama i statusom kulturnih veličina tako da su im u vitalnom interesu marginalizacija slobodne rasprave i financijski oslonac na državni proračun. Mnogi poduzetnici status duguju koruptivnim vezama s vladajućom elitom i lažnoj privatizaciji kojom je ekonomija stavljena pod političku kontrolu. Veći dio privrede – u kojoj bi se potencijalno mogle pojaviti liberalne ideje – stoji pod izravnim ili neizravnim nadzorom države. Razumljivo je da ljudi koji za državu obavljaju prljave intelektualne i financijske poslove i pritom stječu nemalu korist u liberalizmu vide smrtnog neprijatelja.

No, to je samo sociologija. Ona ne daje odgovor na pitanje zašto su ljudi svoju individualnu slobodu, samopoštovanje, pa i život, spremni položiti na oltar povijesnih i moralnih anomalija kao što su neostvarivo besklasno društvo ili autistična etnička država. Odgovor je koliko jednostavan toliko tragičan. Ljudi slobodu zapravo ne vole. Ona nije ni utočište ni zavodljivi privid nego teret za koji valja imati snage i hrabrosti. Sloboda je nerijetko nelagodna jer slobodan čovjek je sâm sa sobom i svojom savješću (bila čista ili nečista) i svojom egzistencijalnom tjeskobom. Slobodan čovjek zna da nikoga osim sebe ne može kriviti za greške i neuspjehe. Sloboda obvezuje na donošenje odluka i preuzimanje svakovrsne odgovornosti za te odluke što podrazumijeva rizik i neizvjesnost s kojom se mnogi ne žele i ne mogu nositi. I najvažnije: sloboda je dužnost poštivanja slobode Drugoga. Budući da neki ljudi već samu pomisao na slobodnog Drugog doživljavaju kao prijetnju i uvredu, rado se odriču vlastite slobode i utapaju u kolektiv koji ih zauzvrat oslobađa od moralne odgovornosti i pruža im priliku i blagoslov da Drugoga nekažnjeno ubijaju, pljačkaju i mrze. Zato je mnoštvu odbojan svjetonazor kojem je sloboda pojedinca – ograničena samo slobodom drugog pojedinca – najveća vrednota, ali to kazuje više o ljudskoj naravi nego o liberalizmu.

Nacionalizam i komunizam nudili su patnju kao jamstvo buduće rajske sreće, ali iz njihovih patetičnih vizija nastajala su zatvorena društva nesposobna za razvoj. S druge strane, društva utemeljena na slobodi rasprave i slobodi trgovine, odnosno na nepovredivosti pojedinačne sudbine i privatnog vlasništva dokazala su svoju moralnu i ekonomsku superiornost, premda liberalizam nikada nije posezao za spektakularnim obećanjima savršenog i pravednog društva. Nudio je samo golu stvarnost – katkad veličanstvenu, ponekad surovu, nerijetko banalnu, u pravilu neizvjesnu – u kojoj će pojedinac kao zrela, autonomna i odgovorna jedinka uživati plodove i snositi rizike svojeg slobodnog izbora. Plodovi su često mršavi a rizici preveliki, ali – c’est la vie – čovjekov život ništa drugo nikada nije ni bio, niti je mogao biti.

Tportal.hr