Muzej Liverpoola u Hrasnici

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Piše: Boris Dežulović

Elem, slavio sarajevski kantonalni ministar kulture rođendan, pa mu osoblje kabineta odlučilo pokloniti veliku neku lijepu monografiju. “Joj, samo ne knjigu!”, uhvatio se ministar za glavu vidjevši poklon. “Kod kuće već imam jednu!”

Dobro sad, nije ništa novo u Bosni i Hercegovini da kantonalni i entitetski ministri nemaju baš nikakvih kompetencija za resor koji ih dopadne u stranačkom potkusurivanju. Bilo tko, ali baš bilo tko s partijskom knjižicom mogao je u ovoj nesretnoj zemlji biti ministar bilo čega, mogao je vozač viljuškara biti ministar rudarstva, mogao je tuberkulozni pjesnik biti ministar obrane, mogao je i ginekolog biti ministar unutrašnjih poslova. Dobro, ovo posljednje baš i nije moglo – ima, naime, neke veze, što se protivi svakom načelu kompetencije u bosanskohercegovačkoj politici – ali znate što sam mislio.

Sve je moglo, svatko je mogao sve pod uvjetom da ne zna ništa, samo su se ministri kulture do sad barem uzgred češali o kulturu, ako već nisu dolazili izravno iz nje.

Ne zato što im je do kulture nešto osobito stalo – upravo u stvari obrnuto, baš zato što nije – na tom veličanstveno nevažnom resoru, u čiji se budžet nije mogao ugraditi ni sam ministar, a kamoli amidžićev mu vjenčani kum, stranački su kadrovici gradili takozvani ugled svojih izvršnih politika: s ministrom kulture, prosjek obrazovanosti kantonalne ili federalne vlade dobacio bi gdjekad i do trećeg razreda srednje škole.

Funkcionirala je ta stvar razmjerno dobro, vlade su se sastavljale po formuli “petnaestak mufljuza plus jedan intelektualac” – nesretnik bi, jasno, shvatio da baš ništa napraviti ne može i da baš ništa takvo nikad nije bilo ni predviđeno, ali heftu prekasno – sve dok vladajuće stranke nisu prepoznale važnost resora kulture. Shvatili su, naime, mufljuzi da ministarstvo kulture u stranačkoj raspodjeli vrijedi baš kao i svaki drugi resor, i da ga je glupo trošiti na te, kako se zovu, intle… intelke… e, to.

Tako je, u možda najilustrativnijoj epizodi raspada svakog smisla bosanskohercegovačke politike, neviđeni skandal ispao kad je HDZ BiH ovih dana, dobivši u svoju kvotu jedno ministarstvo iz redova Ostalih, za ministricu kulture instalirao Zoru Dujmović, nekadašnju direktoricu mostarskog Centra za socijalni rad. Svakako, i drugdje bi lijep skandal izbio kad bi za ministricu kulture bila osoba kojoj je jedina veza s kulturom to što službenim automobilom prolazi pored Zemaljskog muzeja. U Bosni i Hercegovini, međutim, skandal nije ispao zato što je ministrica kulture socijalna radnica, već zato što se iznebuha izjasnila kao Srpkinja, stvarajući višak Srba u federalnoj Vladi.

Prvi čovjek kulture u entitetima ili kantonima Bosne i Hercegovine, naime, mora zadovoljavati samo dva uvjeta: stranačku i nacionalnu pripadnost. Ako je ministar kulture uz to i, šta ja znam, ljubitelj književnosti – već ne valja, traži novog.

Istodobno, naime, dok je HDZ federalnu kulturu – opet, pošteno govoreći, sasvim prikladno – povjerio socijalnoj radnici, Demokratska fronta kantonalni je resor kulture iz svoje ministarske kvote povjerila provjerenom partijskom kadru Sameru Rešidatu, vlasniku turističke agencije što organizira srednjoškolske ekskurzije i zimske pijanke na Vlašiću, i kojemu je jedina veza s kulturom to što je vodeći djecu po Španjolskoj iz autobusa vidio Dalijev muzej u Figuerasu i stadion Barcelone: Camp Nou, naime, ima i klupski muzej, što je po novom ministru kulture – nemojte se smijati, nije nimalo smiješno – “primjer simbioze kulture i sporta”.

Nakon čega valja očekivati da ministar Rešidat u zapuštenim halama Famosa u Hrasnici otvori, recimo, muzej FC Liverpoola. Ili da, usvajajući svjetska iskustva iz oblasti kulturne simbiotike, problem Zemaljskog muzeja u Sarajevu riješi osnivanjem Fudbalskog kluba Zemlja. Ili, još bolje i jednostavnije, preseljenjem Zemaljskog muzeja pod tribine Željina stadiona na Grbavici. Moglo bi, naravno, i na Koševo, ali onda bi me Benja napao da im titule postavljam kao muzejske eksponate, pa ostanimo radije na Grbavici. Nesporazumi sa Zemaljskim muzejom u okviru stadiona mogli bi se pak izbjeći preimenovanjem kluba, recimo u FK Zemljezničar.

Naravno da je sve zajebancija. Što je, najzad, nego zajebancija kad novi kantonalni ministar kulture – onaj, shvatili ste, iz vica s početka teksta – u svom prvom intervjuu, na pitanje što čita, mrtav hladan odgovori: “Čitam uglavnom stručnu literaturu, inače nisam ljubitelj književnosti.” Suncetijebem, ministra kulture koji “inače nije ljubitelj književnosti” valjalo je izmisliti! Ne bi se toga dosjetio ni Branislav Nušić na amfetaminima.

Jasna stvar, naći će se sigurno i kakav neoliberal koji će nadmoćno pitati zašto ministar kulture mora biti ljubitelj književnosti, pa mu valja odmah odgovoriti: zato. Ministar kulture, jebiga, mora voljeti čitati. Ne mora biti pisac, prevoditelj, književni kritičar ili povjesničar književnosti, ali jednostavno mora biti ljubitelj književnosti. Već i ako mu to treba objašnjavati, ne može biti ni vozač u Ministarstvu kulture, a kamoli ministar.

Samer Rešidat ima, međutim, bolju kvalifikaciju: on nije ljubitelj književnosti, on je menadžer. Ta je neoliberalna podvala sad dosta moderna – u svim resorima života, pa tako i u kulturi, moraju sjediti oni koji znaju zaraditi pare, famozni menadžeri, mitološka bića koja od govna prave pitu, od pite kulturu, a od kulture novac. To su oni što će u suvenirnicama sarajevskih muzeja prodavati kućice za hrčke u obliku Zgošćanskog stećka i držač za olovku u obliku Gazi Husrev-begove džamije, ili repliku naslovnice bečkog Volksblatta iz juna 1914., s fotomontažom vas kako pucate u prijestolonasljednika Ferdinanda. Ja se stoga, kad čujem “menadžment u kulturi”, odmah hvatam za revolver. Jebali vas menadžeri.

U tom menadžerskom svijetu, međutim, menadžer turističke agencije jedini je idealniji ministar kulture od socijalne radnice. Nekakav, gluho bilo, ljubitelj književnosti kulturu bi zamislio kao nekakvo intelektualno preseravanje, a ona je, eto, samo proizvod koji valja prodati, i baš ništa drugo. Za kurac su i Zemaljski muzej i Umjetnička galerija, i Narodno pozorište i Ars Aevi, i MESS i Jazz Fest i filmski festival, i Nobelove nagrade i Zlatne palme, i Andrić i Sidran i Džamonja, i Oscar i berlinski međed, i Zgošćanski stećak i Hagada, džabe sve ako ih ne umijemo uvaliti Filipincima i Talijanima u prolazu za Međugorje: nije valjda sve to u Sarajevu za vas i zbog vas? Niste valjda vi, kako ono, ljubitelji kulture?

Kultura je u BiH najzad tako dobila pripadajuće mjesto: u metropolitanskom kantonu vodi je turistički agent, kojemu je na federalnoj razini nadređena socijalna radnica. Ništa više nema se reći o bosanskohercegovačkoj kulturi. Osam stotina zapisanih godina, od Kulinove povelje do Zemaljskog muzeja u Plavom zamku – dobro nam je brate i trajala.

Filipincima i Talijanima valjda će bolje potrajati.

Oslobođenje