Murakami: pisac kojem je trčanje trening za književnost

Treba čitati srpska izdanja Murakamijevih knjiga. Manje važan je razlog što bivaju, u pravilu, objavljena godinama prije od hrvatskih. Važniji razlog je što su srpska izdanja prevedena s japanskog, a ne s engleskog jezika.

Piše: Miljenko Jergović

A knjige japanskih pisaca bi, je li tako, trebalo prevoditi s japanskog. Međutim, otkako u Hrvatskoj više ne izlaze novine s tjednim kulturnim prilozima, a dnevnu su kulturu zamijenile rubrike kulture i spektakla – gdje su spektakli redovito važniji od kulture, te otkako više nema ni prave književne kritike, knjige su se počele prevoditi s onih jezika čiji su prevoditelji najjeftiniji, ili nakladnik ima sestričnu, tetku i strinu koja je završila tečaj baš tog jezika. Tako je, recimo, genijalni Hasan Blasim preveden s engleskog – i objavljeni je prijevod ponižavajuće inferioran srpskome prijevodu s arapskog (prevoditelj Srpko Laštarić) – dok su se kriminalistički romani Joa Nesbøa u Hrvatskoj već prevodili sa svih živih europskih jezika, osim, vjerojatno, s norveškog na kojemu su napisani.

Ako u Hrvatskoj ne postoje književni prevoditelji s japanskog, arapskog ili norveškog, a u Srbiji, recimo, itekako postoje, i to izvrsni, tada je hrvatska jezička i književna kultura inferiorna srpskoj za ta tri jezika. Ali, avaj, ako prevoditelji, i to odlični, s norveškog i arapskog postoje, samo što su nešto skuplji od prevoditelja s engleskog ili njemačkog, tada je riječ o nečemu gorem od inferiornosti. Riječ je o indolenciji i manjku samopoštovanja, a to se, za razliku od književne i jezične inferiornosti, ne da nadoknaditi.

Postoji li hrvatski književni prevoditelj s japanskog? Ako ne postoji, onda bi bilo prirodno otkupiti već postojeći, redovito sjajni, prijevod na srpski, i provesti hrvatsku redakturu teksta, nego knjigu prevoditi s engleskog. Naravno, to u slučaju ako nam se čini da je hrvatski jezik malo bliži i sličniji srpskom nego engleskom jeziku, te da će, samim tim, hrvatska redaktura srpskog teksta biti vjernija japanskom izvorniku od engleskog prijevoda japanskog teksta. Naravno, sve ovo trebalo bi se ticati samo čitatelja Harukija Murakamija, ili čitatelja književnosti, općenito. One koji ne čitaju, ne bi se trebalo ni ticati s kojeg je jezik što prevedeno.

Knjiga “O čemu govorim kad govorim o trčanju”, koju je s japanskog prevela Divna Glumac, s proljeća 2017. objavljena je kod beogradske Geopoetike, stalnoga Murakamijevog izdavača u Srbiji. Japanski izvornik tiskan je deset godina ranije, ali nije neobično što se prijevod pojavljuje s takvim zakašnjenjem. Murakami je, ipak, percipiran kao romanopisac i autor kratkih priča, a pomalo i kao lagan pisac i pisac za svakoga (oboje, duboko nepravedno i nezasluženo), tako da je ovaj esej u devet stavaka nešto što iznevjerava očekivanja čitateljstva. A izdavači baš i nisu ludi za knjigama za koje unaprijed znaju da će im iznevjeriti čitatelje. Pogotovu što je Murakami posvuda bestseler pisac, a noćna je mora svakog nakladnika – osim onih samuraja koji ne objavljuju knjige za masovnu upotrebu – da će im se publika razočarati u pisce bestselera i da ih više neće kupovati.

Haruki Murakami jedan je od onih pisaca kojima je stalo da sakriju ili zamaskiraju svaki autobiografski detalj u svojoj prozi. Osoba pripovjedača, koji je kod Murakamija ponekad pouzdani (objektivni), a često je i nepouzdani pripovjedač, kao da progovara iz tame i iz gotovo potpune anonimnosti. Ako se o njemu ponešto i zna, to znanje se ne poklapa s poznatim činjenicama iz autorove biografije, tako da se zna učiniti kako je pisac svoju poetiku zasnovao na pisanju o ne-sebi, i da vlastiti život ostavlja izvan teksta. Ali, naravno, i to je iluzija. Haruki Murakami majstor je svakojakih iluzija, najveći iluzionist među velikim piscima današnjice.

“O čemu govorim kad govorim o trčanju” je, međutim, krajnje osobna knjiga, u kojoj autor govori o svom privatnom životu, izlaže svoju poetiku, razloge za pisanje i svoj umjetnički kredo. I sve to u knjizi koja je, zapravo, o – trčanju.

Ono što se o njemu zna jest da je u mladosti držao džez klub, da je poznavalac i poklonik američke književnosti, pogotovu Raymonda Carvera, kojemu je upisao posvetu u naslov ovog eseja. Murakami je i Carverov prevoditelj, a uz njega je prevodio i još neke ključne američke pisce dvadesetog stoljeća, uključujući Faulknera i Hamingwaya. Iz eseja, međutim, saznajemo da je džez klub zatvorio da bi se pokušao baviti književnošću. Prijatelji su mu savjetovali da to ne radi. Bolje mu je da ga nekom iznajmi ili da nađe voditelja kluba, pa ako mu ne uspije to s pisanjem, da se ima gdje vratiti. Nije ih poslušao. Vjerovao je da bez velikog rizika nema ni književnosti.

U to vrijeme pušio je, u prosjeku, tri kutije cigareta na dan, i počesto budan dočekivao zoru. Tabloidnim jezikom govoreći, živio je nezdravim životom. Ali nije mu bio cilj da ga ozdravi, svojski se u ovoj knjizi trudi da uvjeri čitatelja kako mu cilj nije bio da doživi krštenje i posvećenje vjernika u život zdravi, nego je samo htio da bude pisac. Trčanje je nekako išlo uz to. U njegovom slučaju, naravno.

Počeo je trčati i ozbiljno pisati s navršene trideset i tri. Bilo je to 1982. Uskoro je istrčao svoj prvi maraton, i nastavio ih je trčati sve do danas, ne dopuštajući da mu prođe godina, a da ne istrči ta četrdesetdva kilometra i stodevedeset i pet metara. Godine 1996, na jezeru Saroma, na Hokaidu, istrčao je svoj prvi i jedini ultramaraton: sto kilometara u jednom danu, i u strogo određenim vremenskim okvirima. Nakon četrdeset i drugog pretrčanog kilometra na svakih deset kilometara kontrolni je punkt na kojem se kontrolira vrijeme. Tko prekorači limit, biva diskvalificiran.

U sezoni kada se priprema za maraton, pisac pretrči između 250 i 350 kilometara mjesečno. Trudi se da trči svakoga dana. To mu neće donijeti duži život, govori svakom tko ga o tome pita, a ljudi postavljaju ista glupa pitanja čim čuju da se netko bavi sportom i da zdravo živi, nego mu je cilj da bude zdrav i u snazi koliko god živio.

Pisanje je nezdrav, osamljenički posao, vjeruje Murakami. Fizički težak posao, bez zdravih aktivnosti. Tome je nešto trebalo suprotstaviti. Zato on, kaže, trči. Ali ne samo zato, nego zbog nekoga neobičnog zadovoljstva, koje pokušava opisati na skoro svakoj stranici ove stotinudvadeset i osam stranica duge knjige. I to mu uspijeva. Variranje teme trčanja čini osnovu njezine neobične i po svemu neočekivane ljepote.

Haruki Murakami vjeruje da je književni dar potrošiv i da s godinama u čovjeku hlapi, troši se, nestaje. Izuzetak su samo oni vulkanski tipovi pisaca, kakvi su bili Shakespeare ili Balzac, ali sebe ne smatra takvim. I zato trči, da stvori sebi snagu za što duže pisanje. Maraton je trening za roman.

Trčanje nije natjecanje. Njega baš nimalo ne zanimaju natjecateljski aspekti utrke. Trčanje je borba čovjeka sa samim sobom. “Kao što sam već pomenuo, ne bih se nikad borio s drugim za nadmoć ili za pobedu, ni u svakodnevnom životu ni na poslu. Možda ću reći nešto svima poznato, ali svet čine različiti ljudi. Drugi imaju svoj sistem vrednosti i žive u skladu s njim. Tako je i sa mnom. Dešava se da takve razlike rađaju razmimoilaženja u svakodnevnom životu, a kombinacija nekoliko takvih razmimoilaženja vodi u velike nesporazume. Zbog toga dolazi i do neopravdanih kritika. Normalno je da se ne osećate nimalo prijatno kada vas ne razumeju ili kada vas kritikuju. I to čoveka duboko pogađa. To su bolna iskustva.
Kako godine prolaze, sve više shvatam da su ti bolni ožiljci u neku ruku neophodni za život. Ako razmislite, videćete da čovek uspeva da se izdigne i ostvari kao autonomno biće upravo time što se razlikuje od drugih. Ako govorim o sebi, ja umem da pišem romane. Uspevam da pišem svoje priče upravo zato što u jednom prizoru uočavam pojave drugačije nego drugi, što osećam ono što ne osećaju drugi i što biram reči koje ne biraju drugi. (…) Ja sam ja a ne neko drugi, i to je moje značajno preimućstvo. Rane na duši su uobičajena cena koju čovek mora da plati za svoju autonomiju pred svetom.”

I tako, u jednom odlomku, od trčanja, preko života, stižemo do pisanja. Redoslijed bi mogao biti i obrnut, i pomiješan, ali zaključak bi vazda bio isti.

Murakamijevo čelično pravilo, od kojeg ne odustaje, jest da tokom utrke, čak ni na ultramaratonu, nikad ne hoda. Trči kako god može i koliko god može, ali, za razliku od mnogih drugih trkača, ne hoda. To je pitanje dostojanstva trkača.

Evo i kraja knjige, nikako se ne mogu suzdržati da ga ne citiram:

“Ako jednoga dana budem imao nadgrobnu ploču, i ako budem mogao sam da biram šta će na njoj stajati, voleo bih da mi na njoj bude uklesano ovako:

Haruki Murakami
Pisac (i trkač)
1949-20**
Barem nije hodao do kraja”

Rijetko lijep epitaf: Barem nije hodao do kraja.

miljenko jergović