Može li susret Andreja Plenkovića i biskupa Komarice išta promijeniti?

U jeku Plenkovićeve diplomatske ofenzive i općenitog lutanja u pogledu toga kako se u budućnosti odnositi prema Bosni i Hercegovini, posebno prema tzv. hrvatskom pitanju, hrvatski premijer se konačno ovih dana susreo i s banjalučkim biskupom Franjom Komaricom.

Piše: Dragan Markovina

Šira javnost nije uspjela previše doznati o sadržaju sastanka, tek šturu službenu objavu o tome da je “predsjednik Vlade Plenković izrazio zahvalnost biskupu Komarici na iznimnoj humanosti i dugogodišnjem predanom radu u zaštiti prava i identiteta Hrvata u Bosni i Hercegovini. Biskup Komarica, dodaje se, istaknuo je važnost nastavka brojnih projekata razvojnog, kulturnog i vjerskog karaktera koje Vlada RH sustavno poduzima kroz Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske koji je tijekom 2018. osigurao programe i projekte u vrijednosti od 24 milijuna kuna. Premijer Plenković i biskup Komarica su također razgovarali o situaciji u BiH nakon općih izbora te izrazili potporu legitimnim zahtjevima hrvatskog naroda za jednakopravnošću u političkom sudjelovanju na svim razinama vlasti u BiH kako je definirano Daytonsko-pariškim mirovnim sporazumom”.

Realno govoreći, ako je suditi po ovoj vijesti, ali i po svim potezima Plenkovićevog pulena Čovića, kao i po utjecaju kojeg Franjo Komarica ima na prostoru svoje biskupije, susret je mogao poslužiti isključivo u propagandne svrhe i ništa pretjerano više od toga.

Što je, zapravo, ogromna šteta. Ovo navodim ponajprije iz razloga što je u ratnim godinama ostanak Franje Komarice u Banjoj Luci za hrvatsku javnost značio neku vrstu uvjerenja kako stvari na prostoru onoga što je kasnije legalizirano kao Republika Srpska ne moraju nužno biti okončane definitivnim egzodusom i potpunom demografskom katastrofom tamošnjih Hrvata. K tome je, kao što je u svim dijelovima svijeta i neovisno o tome o predstavnicima kojih religijskih zajednica je riječ, biskup Komarica, naravno potpuno svjestan težine vlastitog položaja koji je postao realno i nepovratno manjinski, u pravilu izbjegavao antagonizirajuću i nacionalističku retoriku. Uslijed toga su čak i ateisti, neopterećeni nacijom kao profesijom, u njemu vidjeli ispravnog čovjeka. Tom dojmu nije previše naštetila ni činjenica da je primio nagradu od Milorada Dodika, opet vjerovatno iz razloga što je apsolutno svjestan realnosti u kojoj djeluje. Uvažavajući sve navedeno, bila bi prava šteta da on i Plenković nisu ozbiljno porazgovarali, mimo ovih službenih informacija i emitiranja light nacionalizma. Ukoliko jesu, banjalučki biskup mu je i mogao i morao iznijeti realan položaj Hrvata u Republici Srpskoj, koji je jednak položaju svih ostalih na prostoru gdje vlada jedan od nacionalizama, a vlada skoro svugdje, pa još i malo gori.

Kad bismo željeli biti iskreni prema samima sebi i prema najbližim komšijama, pa iskreno odgovoriti na dilemu postoji li hrvatsko pitanje u BiH, jasno je da bi odgovor bio potvrdan. No, isto tako, postoji i pitanje maloprije spomenutih svih građana na nekom prostoru na kojem vlada većinski nacionalizam, na kojima oni osjećaju da se naprosto ne nalaze u istom položaju i da na vlastitu egzistenciju više ne mogu presudno utjecati. Hrvatsko pitanje je tu izraženije tek u onom smislu u kojem je postotak Hrvata koji i dalje žive u Bosni i Hercegovini uvjerljivo najmanji od tri konstitutivna naroda, a postoje dovoljan politički utjecaj i zakonske odredbe putem kojih se to može naglašavati.

No, upravo zbog postojanja tih mehanizama i zbog demografske situacije, tragično je da političko vodstvo tog naroda, kao i njihova ideološka braća iz Hrvatske još nisu osvijestili kako ograđivanje vlastitog feuda ne može biti put, jer on definitivnom potvrdom nacionalističke logike šteti svima, ponajviše onima koji žele živjeti u normalnom građanskom društvu, ali i Hrvatima koji tim feudom ne bi bili obuhvaćeni. Ta vrsta realne nebrige makar za te ljude, kad ih već ne zabrinjava ništa izvan nacionalističke logike, posebno je iritantna. Drugim riječima, apsolutno je naivno, a u krajnjoj liniji i nepošteno, računati na rješavanje hrvatskog pitanja isključivo unutar Federacije, a u tu jednadžbu uopće ne uključiti Republiku Srpsku i tamošnje Hrvate, koji idu ka potpunom demografskom nestanku. Sva politička pragma i kombinatorika Dragana Čovića će zbog izbjegavanja da se i ovo pitanje problematizira naprosto pasti u vodu i odvesti tu politiku na put poraza. Koji ona naravno zaslužuje, ali time će i dalje ostati neriješeno i hrvatsko pitanje, kao i sva ostala, među kojima ponajprije status ostalih i odnos etnonacionalne i građanske logike u zemlji.

Oslobođenje

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here