Može li lider HDZ-a preživjeti i „udar“ s vrha Katoličke crkve?

Rado bih, očekujući je, građanima BiH čestitao i uspješnu i sretnu 2017. Uostalom, ljudski je drugome željeti sve najbolje.

Piše: prof.dr. Slavo Kukić

Ali, čemu ako i sam znaš da su za devet desetina tog istog svijeta šanse i za uspješnu i za sretnu i za berićetnu godinu ravne nuli? Jer nju će, da ništa drugo, kao i ovu na isteku, obilježiti isti ovozemaljski bogovi. I stoga je uputnije baviti se njima samima. Je li, dakle, moguće da tijekom godine u koju uplovljavamo odgovorni za bosanskohercegovačku kalvariju i sami izgube oslonce na kojima su godinama činili zlo?

Iskreno, priča im – nekom više, nekom manje – postaje sve kompliciranija. Lideru SDA, recimo, na izlaznim je vratima skoro polovina stranačkog kluba u državnom parlamentu – a to bi, objektivno, i to tijekom ove godine, moglo dovesti do unutarstranačkih turbulencija koje miran san ne jamče ni njemu samu. A dođe li do toga teško da bi mu pomoći mogla čak i demagogija o 25.000 nanovo zaposlenih u prethodne dvije godine.

Pitanje je, potom, koliko će visoku razinu nacionalnog talasanja, koju za sada uspijeva zadržavati, tijekom godine održati uspjeti i najmoćniji čovjek RS-a. Mora mu se, istina, priznati da je nepresušan izvor ideja kako siroti narod održavati u stanju i zablude i zaluđenosti. Uostalom, zaluđuje ga i čitavo prednovogodišnje vrijeme pričom kako mu se, eto, bošnjačko-američkom ujdurmom u Sarajevu, ne dopušta odlazak ni na ustoličenje novog američkog predsjednika, čovjeka u čijim je očima, k’o biva, i sam veliki državnik.

Ili, u vezi s proslavom Dana RS-a, onog istog kojeg Ustavni sud proglasi neustavnim, čovjek se dosjeti kako bi se, ni više ni manje, u slavljeničku feštu uključiti trebalo i Oružane snage BiH, zapravo njihov dio koji djeluje na prostoru RS-a. Jer, time se i taj dio prikazuje kao vlastitu, ne daj Bože i instituciju koja je na dispoziciji ustavnom poretku cijele zemlje. Ne udovolji li mu se, pak, to će iskoristiti kao povod za nova talasanja.

No, dokle sve to može? I koliko je time moguće do u nedogled odgađati ono što se dogoditi mora – zbog Bobar i Pavlović banke, zbog autoputa i Boske, zbog koječega, a čemu je zajednički imenitelj jedan te isti? Kriminal i pljačka. Objektivno, moguće je – kao što je moguće da sve to pukne prije no što itko može i pomisliti.

Bojim se, međutim, da bi u relativno najvećim problemima mogao biti lider HDZ-a. Tekući izborni mandat čovjek je započeo obećanjima za koja su, kako stvari stoje, šanse da budu i ispunjena krajnje nerealne. Ne prolaze mu obećanja u vezi s nacionalnim TV kanalom, teško da bi mu se ispuniti mogla i želja za promjenom izbornog zakona koja mu osigurava doživotnu fotelju člana državnoga predsjedništva, da o trećem entitetu nema govora potvrdiše i iz centara međunarodne moći. Presudu u slučaju Sejdić-Finci, čiju implementaciju Čović obeća do konca siječnja, Mogherini i Hahn, ako dobro iščitah, nisu razumjeli kao on – kao priliku da se progura vlastite političke ciljeve. Dapače, za njih presuda znači obvezu da se ostvari jednakost „svih građana bez obzira na njihovu etničku pripadnost, uvjerenja ili spol“ – a to s pričom o načinu izbora člana Predsjedništva ili, pak, delegata u Dom naroda državnoga i federalnog parlamenta i nema bogzna kakve veze.

Sa svim tim bi se, pokazuje iskustvo, Čović i mogao nositi – kao što se sve ove godine nosi i s činjenicom da nije obljubljen u centrali sestrinske partije u „matičnoj“ domovini. Preživio je, recimo, Sanadera u vrijeme dok je ovaj bio na vrhuncu političke moći – a njegova je stranačkog favorita u BiH pretvorio u, bukvalno, vlastitog političkog potrčka. Preživio je, potom, Karamarka i njegovu ambiciju da na čelo bosanskohercegovačke ekspoziture dovede svoje ljude. One izvan hrvatskoga HDZ-a, Josipovića i Milanovića prije svega, nije ni morao preživljavati – jer, ti su mu bili jači vjetar u leđa i od hrvatskog HDZ-a.

Može li, međutim, Čović preživjeti i najnoviji udar – onaj što ga zadesi na samom kraju prohujale godine? Može li, da ne okolišam, preživjeti udar Katoličke crkve – kojoj, nije tajna, treba biti zahvalan da je, usprkos svom zlu što posija, sve ove godine bio nedodirljiv?
Ne znam koliko je prosječni čitatelj informiran, ali poruke s vrha Katoličke crkve u predbožićno vrijeme zaslužuju pažnju – ne samo po svome sadržaju, nego i zbog činjenice da su ih odašiljali redom značajniji od značajnijega. Paljbu na „prvog u Hrvata“ je, naime, otpočeo glavni tajnik biskupske konferencije, nastavio je biskup banjalučki, a završne plotune ispalio prvi među jednakima, nadbiskup vrhbosanski.

Od hrvatskih političara su, ponavljaše jedan za drugim, očekivali da čine sve kako bi se otklanjale ratne nepravde prema građanima BiH, a njihovu narodu – u bosanskoj Posavini, banjalučkoj regiji i drugim dijelovima RS-a – posebice. No, sve to je izostalo, a prvi „borac“ za hrvatska prava, izjavama kako je 85% BiH etnički čisto, desetine tisuća katolika, koji na tom prostoru i danas žive, umjesto da se za njih svim silama zauzima, žive sahranjuje.

Zašto? Zato što, pojašnjava tajnik biskupske konferencije, spomenutoj liniji hrvatske politike, pa i njezinu lideru, nije stalo do čovjeka, i hrvatskog čovjeka posebice – jer, da je tako, tražio bi jednaka prava za sve narode i sve stanovnike BiH na svakom njezinu dijelu – nego „isključivo do malog dijela teritorija, odnosno entiteta koji bi bio napravljen samo od dijela Federacije BiH“. Sadašnja podjela BiH na dva entiteta, nastavlja monsinjor Tomašević, „je nepravedna i kroz nju je legalizirano etničko čišćenje. Uspostavom trećeg entiteta od Federacije BiH, jer spomenuta linija hrvatske politike u BiH i ne govori o RS-u pa je normalno da“ se otuda i „podržava stvaranje takvog entiteta, nepravda ne bi bila ispravljena nego dodatno legalizirana“ – i to ne samo prema manjinskim narodima nego i prema dijelu vlastita naroda izvan entiteta u kojemu je on većinski.

Zbog toga je, zaključuje monsinjor, „nužan što hitniji zaokret spomenute političke linije unutar hrvatskog naroda u BiH“. Jer, koliko god, veli, rješenje za BiH ne može biti isključivo građanska opcija, ne može ni „unutarnje uređenje samo na etničkom načelu jer bi svi narodi i svi građani BiH bili gubitnici, a ponajviše hrvatski narod kao najmalobrojniji i najviše izmiješan s drugima i drugačijima.“

Monsinjorovim porukama – koje, siguran sam, nije izrekao samo u svoje nego i u ime cijele Katoličke crkve – dodatnu težinu dadoše i biskup Komarica i kardinal Puljić. Pri tome, i jedan i drugi upiru prstom u vlasti RS-a – gdje su, veli Komarica, katolici „brutalno i bezočno protjerani, a onda im je zabranjeno da se vrate nazad“ – ali i u ideju o trećem entitetu kao anticivilizacijskom i činu protiv vlastita naroda.

Lider HDZ-a je, čestitajući Božić nadbiskupu, kritike Crkve na vlastiti mu račun, kao i inače, pokušao ignorirati. Logika mu i ovaj put slijedi onu narodnu – „psi laju“ karavana nastavlja istom trasom i istom brzinom. Hoće li mu to proći i ovaj put? Jer, kardinal mu, izvještavaju mediji, nije bio na božićnom prijemu u Predsjedništvu. Uzvraćeno mu je, istina, istom mjerom – ni lidera HDZ-a nije bilo u gostima kod njega.

Što je iz zatezanja Katoličke crkve s liderom HDZ-a moguće očekivati? Je li, naime, realno da mu, a i opciji koju personificira, ona okrene leđa? Što se mene tiče, šanse su male. Uostalom, politika koju u božićno vrijeme napadoše nije od jučer. A pred njom se sve to vrijeme zatvaralo oči. Prisjetimo se, uostalom, biskupskoga štapa, kojeg kardinalu prije više od deset godina – i to, kako tada Čović reče, „u ime hrvatskoga puka“ – darova lider HDZ-a. Iako, politika koju je vodio tada nije se ni po čemu razlikovala od današnje. Prisjetimo se i redovitih prijema kod kardinala u vrijeme predizbornih kampanja – kojima su, bez obzira je li i sam toga bio svjestan, slane poruke „glasujte za HDZ“, iako je politika, koju su i ova stranka i njezin predsjednik vodili, ista onoj koju danas osudiše.

I ne samo to. Pitanje je koliko je po principu vrha Katoličke crkve spremna reagirati i crkvena baza – kler u katoličkim župama? Jesu li, drugim riječima, i oni takvu politiku spremni osuditi? I jesu li, ne dođe li do radikalnog zaokreta u njoj, svoju vjerničku pastvu spremni pozvati da joj okrene leđa – kao što je sve ove godine pozivaju da joj, zbog tobože hrvatskoga interesa, iskaže povjerenje?

Za bosanski se dio klera ne bih kleo. Ali, da hercegovački za takav princip crkvenoga vrha još uvijek nije raspoložen poprilično sam siguran. Uostalom, biskupskim se javnim prozivkama ne pridruži i biskup mostarski. To, istina, ne mora značiti ništa – i može biti dio dogovora crkvenoga vrha. Ali, istina je da šuti. A to, onda, šalje poruku i njemu podređenima – od Stoca do Livna prije svega. U podtekstu koje je logika, Bosanci mogu činiti što im volja, mi znamo što je naš interes. A interes je ono što čini Čović – i uz njega treba stati. Što, onda, znači da Puljić, Komarica, Tomašević, ini, mogu tamburati što im volja.

Za sve ovo, dakako, znade i prvi hadezeov trećeentitetlija. Zbog čega nema razloga ni za specijalnu uznemirenost. I stoga je na nedolazak kardinala odgovorio istom mjerom. Jer, nadbiskup mu, ako je uz njega, dobro dođe. Ali, i ako nije ništa se specijalno neće dogoditi. I bez njega će, hoću reći, preživjeti. Jer, on još uvijek kontrolira dio Crkve uz koji je relativno najveći postotak biračkog tijela. A to znači da, bar za sada, ne treba mijenjati ništa. Da, dakle, može nastaviti istom trasom – malo sam, malo ruku pod ruku sa svojim banjalučkim drugom. Pa, komu pravo, komu krivo.

neznase.ba