Može li Bosna i Hercegovina dobiti svoga Corbyna?

Televizijsko je gledateljstvo svakodnevno u prilici svjedočiti o izbjegličkoj kalvariji nesretnih ljudi koji bježe pred onim što se događa u vlastitim im zemljama – Siriji, Afganistanu, Bliskom i Srednjem istoku uopće, ali i Eritreji, Nigeriji, subsaharskoj Africi – i spas pokušavaju naći na drugim svjetskim meridijanima, prostoru zapadne Evrope prije svega. U pitanju je, ovih dana ustvrdi uvaženi sarajevski historičar, seoba naroda kakvu povijest do sada gotovo da i ne pamti – koja bi, nastavi li se, u slijedećih dvadesetak godina mogla iz korena promijeniti i demografsku sliku Evrope.

Piše: pof. dr. Slavo Kukić

Što ta kalvarija znači, ljudi BiH znaju bolje no itko – jer, takvu su i sami, i to ne tako davno, prisiljeni bili proživljavati. Bolje no itko oni znaju da putešestvije danas izmučena svijeta nije izraz pomračenja njegova vlastita uma nego nevolje u koju ga utjeraše pomahnitale ideologije – i u vlastitim mu zemljama i u centralama svjetskih moćnika koje bi, za ono što se u Siriji i drugdje događa, abolirati bilo čak i neukusno.

Kako će sve ovo završiti ostaje za vidjeti. Za sada je jasno da je u traganju za spasom, bježeći od vlastitih domova, živote izgubilo na tisuće – i sigurno je da istu sudbinu ni u vremenu dolazećem mnogi još izbjeći neće. Hoće li, međutim, sve to pameti dozvati one koji odluke donose – i u zemljama najnovije civilizacijske tragedije i u centrima planetarne političke moći? Sudi li se temeljem iskustva, i iz neposredne i iz nešto dalje prošlosti, teško. Jer, njima čovjek i pravo mu na život ni u dosadašnjoj povijesti ništa ne značiše. Naprotiv. Uvijek im je pretpostavljena bila želja za moći – ili žeđ za ekstraprofitom kojem je, među inim, u funkciji i unesrećivanje sirota svijeta uzduž i poprijeko ove planete.

Kako se svemu tome usprotiviti – i postoji li mogućnost suprotstavljanja uopće? Čisto hipotetski – da. A specijalna nepoznanica, barem u sferi teorije, nisu ni putovi koji bi mogli imati izgleda na uspjeh.

Protiv centara svjetske financijske moći, onih koji stvaraju ambijent planetarnog ropstva, moguć je samo isti takav, dakle planetarni otpor. Istina, njega se ne može proizvesti preko noći. Naprotiv. Do globalnog otpora dovesti može samo serija lokalnih erupcija, onakvih kakvu, primjerice, sa Syrizom proživljava Grčka – ili kakvu, najnovijim unutarstranačkim izborima, u Britaniji kao mogućnost najavljuju tamošnji laburisti. Pri tome, britanski bi zaokret, dobije li potporu i domaćeg biračkog tijela, mogao imati i puno snažniji utjecaj na globalne političke trendove – kao što ga je, prije dvadesetak godina, imalo i Blairovo odustajanje od obrane interesa rada za ljubav aplauza interesima krupnog kapitala.

Ali, kao opasanost za život obična čovjeka ignorirati se ne smije ni lokalnu želju za moći. Jer, šteta koju pravu na život nanosi ona ponekad znade biti i veća od planetarnog porobljavanja ljudske vrste. U prilog tome, uostalom, svjedoči i iskustvo BiH. Ovih dana, recimo, njemačka fondacija „Friedrich Ebert“ navede čak dvadesetak brendova po kojima bi ova zemlja mogla i u svijetu postati prepoznatljiva. Malo tko bi, kažu, uz dobru pripremu dakako – a u to i nije teško povjerovati – odoljeti mogao izazovima Međugorja kao svetišta ili tajnama koje sobom nose Visočke piramide. Tko bi, potom, uz više pameti doduše, odoljeti mogao čarima Baščaršije i Starog mosta, ljepotama Kozare, Neretve i Sutjeske, lučenju pljuvačke pred izazovima livanjskog i travničkog sira, sarajevskih i banjalučkih čevapa – o svemu ostalom, u što prstom upriješe ebertovci, da se i ne govori.

Ali, čemu sve to? Jer, ono što nam dade Svevišnji, samo za sebe nije i dovoljno. Ponešto bi, hoću reći, dodati tome morala i ljudska ruka – i ljudska pamet dakako. A oni se, radi li se o BiH, baš i ne koriste – niti se nazire mogućnost da bi u bližoj budućnosti takvo što realno i bilo očekivati. Ili još konkretnije, oni koji o BiH odlučuju ne čine ništa kako bi je, koliko-toliko, prikazali dijelom civilizirana svijeta – i dijelom sustava vrijednosti kojeg on slijedi. Prethodnih je dana, recimo, ova zemlja dobila još jedan šamar od Vijeća Evrope – jer, poručiše joj, nije uradila ništa na implementaciji Evropske socijalne povelje u vezi s načelom nediskriminacije pri zapošljavanju, u vezi sa zabranom prinudnog rada, u vezi s pravom na zaštitu zdravlja, pravom na socijalnu sigurnost i slično.

No, kako sve to može uraditi zemlja koja ne poštuje temeljni postulat – da zakone koji tu oblast reguliraju mora harmonizirati na čitavom svomu prostoru? Ili, što je danas još puno aktualnije, kako sve to može činiti zemlja u kojoj lokalni silnici ne priznaju ni jedinstven sustav pravosuđa kao jedan od stupova u trodiobi moderne vlasti? Pogledajmo, uostalom, što se sve čini kako bi se uništilo i državni sud i državnu tužiteljstvo – i kako bi ih se dovelo pod kontrolu koja političkim moćnicima jamči da neće biti sankcionirani za ono što, suprotno i zakonu i moralu, sve ove godine činiše.

Pri tome, treba priznati, ne puca se samo iz jedne busije. Grudvu je, istina, kako bi onemogućio kazneni progon sebe sama, i u vezi s pravosuđem zakotrljao najmoćniji čovjek manjeg entiteta, onaj isti koji različite grudve valja čitavo jedno desetljeće – politički kockar kojemu je svako prethodno uzmicanje, i domaće političke bulumente i predstavnika međunarodne zajednice, povod za novo ispitivanje točke njihove izdržljivosti. Jeli ta točka konačno dostignuta – i jeli Dodik došao do zida mimo kojeg se dalje ne može? Ili je svijet i dalje pred njim spreman uzmicati? Ne znam. Ali, jedno je sigurno. Popusti li mu se i ovaj put – a razgovori u Bruxellesu upućuju da to nije nemoguće – vrag bi mogao odnijeti šalu. Jer, prvo što bi moglo slijediti je, sve je izvjesnije, izravni juriš i na samu BiH – referendum o Republici Srpskoj kao samostalnoj državi.

Ne isključujem da su toga svjesni i svjetski centri moći – i valjda zato ovih dana koriste vokabular koji baš i ne ostavlja puno prostora Dodikovoj partiji političkog pokera. Do znanja je to prethodnih dana dala i američka ambasadorica. Najavljeni referendum u RS-u je, decidna je Cormack, i antidaytonski i antiustavan – i jedino ispravno je da se odluka o njemu povuče.

To isto, potom, ustvrdi i visoki predstavnik u BiH. Generalnog tajnika UN-a i Vijeće sigurnosti, naime, on izvještava da odluka Narodne skupštine RS-a o referendumu znači izravno kršenje Daytonskog mirovnog sporazuma. Naknadno, pojašnjavajući zbog čega tako misli, a zbog salvi osuda iz Dodikovih busija, Inzko – jer su ga potezali za jezik – citira čak i dijelove Daytonskoga sporazuma koji su odlukom Narodne skupštine o referendumu prekršeni. K tome, precizira on, entitet ima pravo na organizaciju referenduma o pitanjima iz vlastite nadležnosti – o, primjerice, pravosuđu ili korupciji u RS-u koja, usput, i predstavlja razlog Dodikova juriša na državni sud i tužiteljstvo. Ali, pojašnjava Inzko, nema RS pravo organizacije referenduma o pitanjima koja su u ingerenciji države. I ne samo to. Ne odustanu li Dodik i društvo mu od svojih nakan, visoki predstavnik, ako mu je vjerovati, neće prezati ni od korištenja bonskih ovlasti – koje su mu još uvijek na raspolaganju – a vi kockari izvolite isprobati vlastito mu strpljenje.

Ali, već spomenuh, ne puca u državu samo Dodik. Prisjetimo se, na protokol iz Bruxellesa potpis su – a u protokolu izrijekom piše da će se reforma pravosuđa temeljiti na prijedlogu iz Dodikovih kabineta – pored ministra pravde ovog entiteta, stavili i federalni i državni ministri. A obojica su, koje li slučajnosti?, kadrovi HDZ-a – stranke čijeg lidera svrbi što i „sirota“ mu banjalučkog dvojnika. I koji bi također pravosuđe prodrmao kako bi pod vlastitu kontrolu doveo i ono što mu danas izmiče. Do znanja to, uostalom, dade i za prošlotjedne posjete Banja Luci – kada on i domaćin mu urbi et orbi objaviše kako imaju „uravnotežen pristup svim otvorenim pitanjima“, dakle i reformi pravosuđa prema prijedlozima koje Dodik ponudi. Isto, potom, nedavno dade naslutiti i predsjednica Suda BiH. Pojašnjavajući zašto je objekt napada sud kojem je na čelu, gospođa ne ostavi nimalo prostora dvojbama. Zato, veli, jer je „apsolutno nezavisan od bilo kakvog političkog uticaja“. K tome, doda gospođa predsjednica, političarima odgovara entitetsko pravosuđe jer su „entitetski sudovi pod političkim utjecajem režima“.

Što se, prema tome, lokalne političke bulumente tiče, one koja ovu zemlju uništava čitavo četvrt stoljeća, dvojbi nema. Ona čini sve kako bi se održala u sedlu vlasti – i moći, razumije se. I najmanje ju je briga što će ceh za to i dalje, kao i prethodnih četvrt stoljeća, plaćati siroti narod.

Domaća politička bulumenta, dakle, nije nikakva nepoznanica. Ali, nepoznanica jeste nešto drugo. Nepoznanica je, recimo, pitanje ima li BiH svoga Corbyna? Ili, ako nema, ima ili barem izgleda da ga dobije – pa ma što o njemu, i političkim mu porukama mislili oni koji ga tretiraju opasnošću za nacionalnu sigurnost vlastite mu države, pa gotovo i čitave zapadne civilizacije? Ili je, na njezinu nesreću, i dalje osuđena na vlastitu kalvariju – zbog koje je sve siromašnija, sve korumpiranija, sve manje obećana, a sve više zemlja koju iole normalni napuštaju i pravo na život pokušavaju ostvariti drugdje.

Odgovora na to, priznajem, ni sam nemam. Ali, zato sam siguran – Corbyn jeste opasnost, i lokalno i globalno. Opasnost je krupnom kapitalu, opasnost je šačici koja, kontrolirajući ukupni svjetski kapital, gospodari svijetom, opasnost je i lokalnim lovcima na profit kroz pljačku sirota, ponižena, obespravljena svijeta. I bosanskohercegovački Corbyn bi bio opasnost, ne za raju nego za one koji se na račun nje bogate – i koji, kako bi pljačku mogli nastaviti, ne prezaju ni od mogućnosti da, zatreba li, tu istu raju i u klanje ponovo gurnu. Stoga, pa što god tko o tome mislio, istina je da bi Corbyn ovoj zemlji došao k’o melem na ranu – kao što je istina da joj se bez njega i ne piše specijalno dobro

neznase.ba

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here