Molitva, škare i motika

Kažu da deseci virusa haraju ovom zemljom, pa, ako je tomu tako, onda mi je normalno da su i mene dohvatila barem dva, te se, pun nepovjerenja prema farmaceutskoj mafiji, držim tradicionalnih pripravaka s medom i limunom, češnjakom i juhama od pilećih krilaca, nogica i vratova.

Voća i povrća bit će mi dosta za cijelu godinu, temperaturu je skinuo u vinski ocat blago namočen par čarapa, elem, sjedi – gdje si, pa ne mogoh do brda i priča, no, svejedno, premostit ćemo niz skitnji s jednom koju sam očekivao, ali također kanio preskočiti, no, kad te prijatelji zovu, onda su sva pravdanja govorenje gluhom.

Piše: Dragan Marijanović

Zove ekipa sa Bune, već petu godinu drugi domaćin tamo priređuje feštu u vinogradu, u slavu početka rezidbe, u subotu koja prva naiđe nakon Svetoga Vinka, zaštitnika vinograda i ljudi koji se njime bave, te su na moj iskreni odgovor da sam bolestan, jednostavno rekli: ”Pa isto ti je, bio bolestan tamo ili ‘vamo!”

Fešta uz magistralu

Odletio sam na sat. Usput sam bacio oko na one velike vinograde što južno Mostaru grle cestu i vidio vojsku ljudi u rezidbi, te one sezonce koji za njima kupe lozovinu, slažu u naramke, sve će se to iskoristiti. Ove godine fešta je odmah uz magistralu M-17, tu je sve manje vinograda, a sve više kuća. Šator za feštu obično se podigne na prvoj ledini do vinograda, a do koje dobacuje bilo kakav put, no ovdje su domaćini pametno iskoristili konstrukciju krovišta stare elementare, te navukli na nju ceradu, bome su to dobro napravili. Iznutra dimi kao iz visoke peći.

Tri golema kazana nad vatrom i po sedamdesetak litara lovačkog gulaša, pedesetak kila kuhanoga mesa, brdo pure, a po stolovima već je razbacano predjelo sa domaćim uštipcima, nekoliko vrsta sireva, sve domaće, dakako, metri i metri domaćih kobasica, pršutom, pečenicom, špekom; glavice luka kotrljaju se stolovima kao teniske loptice, sve je zategnuto, servirano, čisto i bijelo.

Ovo je peti put da ovu feštu, u vinskom i vinogradarskom svijetu poznatu kao Vincekovo, organiziraju mali bunski vinogradari, kažem mali, jer nitko nema veliki podrum niti organiziranu prodaju vina, sve su to male količine, ali njima dovoljne da čuvaju tradiciju i poduče mlade da, kad na njih dođe red da ih čuvaju i njeguju, ne zapuštaju vinograde. Od ove godine uvezani su u Udrugu malih vinogradara i vinara, te je ista suorganizator ove najljepše manifestacije u Hercegovini ovoga tipa, a veliki vinogradari i vinari nemaju vremena za ovakve fešte. U njih se sve nekako samo od sebe pretvorilo u novac, a gdje je zarada cilj, onda se nema vremena za ovako lijepe zajebancije.

Svaki gost, zvan i nezvan, dužan je kupiti ”ulaznicu”, zapravo vinsku čašu, dati za nju pet KM, te iz nje piti koliko hoće, i sve drugo je besplatno, a uvođenje plaćanja čaše ima za cilj namicati kakva-takva sredstva da se organizacija sljedeće fešte lakše obavi. Ljudi dolaze sa kanisterima vina i slažu ih jedan do drugoga, crno na jednu, bijelo na drugu, a rakiju na treću stranu. I opet kupuju čaše. Već u podne tu je svijeta kao na većoj svadbi. Do trenutka početka fešte, bude i žena. Ali one su uglavnom tu zato što valja puno toga pripremiti, narezati i servirati, a kad fešta otpočne – nestanu negdje kao da ih tu nije ni bilo! To se ne odnosi na ženska stvorenja koja dolaze kao gošće. I mene je dovezla kolegica Anita Martinac, ionako smo trebali popričati oko njezine najnovije knjige, doduše vozio je njezin muž Željko, koji takve razgovore obično prečuje, mislim, bivšeg ratnika više zanima stanje s jatom kokoši koje uzgaja negoli sve knjige ovoga svijeta.

Biskup – volonter

Željko je mlad, a bio je posve mlad kada je iz svog Čerina, duboko na zapadu Hercegovine obukao odoru i suprotstavio se nevoljama devedeset prve, devedeset druge već je bio veteran. A takvi o tome nikada ne pričaju, i na njima nikada nećete prepoznati bivše ratnike. I njegovo se društvo okuplja pod tom ceradom i veseli im se. E, sad, obred blagoslova vinograda u pravilu obavlja svećenik, ali Bunjani već petu godinu to obavljaju sami, jer im puno toga oko unutarnjih crkvenih ovlasti nije jasno, ne žele se miješati u nadležnosti popova i franjevaca, pa je Damir Lovrić, inžinjer i harmonikaš, svojedobno po buvljacima kompletirao nekakvu odoru koja izgleda kao svećenička, šalili smo se prvih godina s njim da mu je status ”fra biskup”, što naravno nigdje ne postoji, a kako je bilo i službenih pritužaba na tu benignu šalu, odlučili smo ga ustoličiti kao ”vinskog biskupa – volontera”, tako da nam više nitko ništa oko toga ne može prigovarati. Podne je bilo vrijeme da ”vinski biskup” ponese lozov štap, koji se čuva kao glavna relikvija ovog zanimljivog rituala; dvorogi je to štap odrezan s neke stare odrine, i golem je, a ni ”vinski biskup” nije malen, pa se on s tim štapom koji sliči kozjim rogovima, natakari usred vinograda kojega treba blagosloviti, a štap mu mora predati domaćin koji ga je čuvao ove zime, dakle onaj u kojega je prošle godine bila fešta.

Posredovanjem ”biskupa”, štap se predaje novom domaćinu, na čuvanje. E, sad, prošla godina stvarno je bila loša za vinograde, vino i vinogradare. Te su se bivši domaćini Vjekoslav Puljić, zvani Jusa, i Darko Brezović bome dobro požalili da Damirov blagoslov od prošle godine i nije bio tako uspješan, da je vina bilo malo, da je ovo, da je ono, ali ”vinski biskup” je pošteno stečenim autoritetom odjebao pritužbe i rekao im da nisu dovoljno i iskreno molili i što je gotovo jednako važno – nisu ”plaćali redovinu!”. Tu se bome ova dva ušutiše, a predstavnik Udruge vinara i vinogradara Stanko Mandarić, zvani Bata, preuze štap i tutnu ga u ruke novih domaćina Milenka Babića i Dragana Lovrića te je obred mogao početi.

Običaj nalaže da se po trsovima objese najbolji komadi suhoga mesa iz domaćinove pušnice, te je ”vinski biskup”, a koji se već požalio da je bukara za vino šuplja, u što smo se svi uvjerili, jer je vino curilo iz nje, bila rasušena i noć prije trebala je biti potopljena u vodu, mogao početi svoju ”propovijed”, baziranu kako na općim vrijednostima, tako začinjenu i lokalnom i samo njima znanom zajebancijom, prekidanom salvama smijeha: ”Dragi prijatelji, dragi gosti, veseli Bunjani i vrijedni vinogradari, sve vas skupa pozdravljam u ime naših ovogodišnjih domaćina, obitelji Babić i obitelji Lovrić! Danas smo se skupili – hvala dragom Bogu! – da po peti put obilježimo blagdan Svetog Vinka. Ljudi kažu da svaka manifestacija ima svoje uspone i padove. Stoga moram primijetiti da ovo naše Vincekovo ima samo uspone, a padaju jedino Bata i Mega. (Tu popadaju od smijeha, valjda oni znaju zašto, op. D. M.) Davno su naši stari rekli da vinograd osim molitve treba makaze i – motike! Stoga, dragi naši domaćini Mile i Dragane, morate znati da vino nije tek bačva koja curi, valja se do vina dobro namučiti. Pripreme za Vincekovo traju cijelu godinu i iziskuju puno truda, odricanja i novca.

Naši domaćini su imali dovoljno truda i odricanja, a s novcem su malo zapeli…

Stoga su odlučili baviti se sportom jer tu se najbrže dolazi do novca. Naglašavam da su imali puno sreće jer nisu morali okolo tražiti dobre trenere, pa su za kondicijskog trenera Puljića, koji je odmah otkrio njihove nabolje, malo novije discipline, njima najprimjerenije: dizanje kredita, preskakanje rata, plivanje u dugovima i trčanje za žirantima! Kao svi početnici, i oni su dobili odgovarajuću prehranu, a za to je bio zadužen Jadranko Lovrić (Draganov brat, kao i on svima je u mostarskoj vali znan i omiljen, op. p.), proslavljen po recepturama za prehranu sportaša: rakija za cirkulaciju, bijelo vino za mišiće, crno vino za krvnu sliku, travarica za stomak… Najvažnije je piti iz zdravstvenih razloga, njegovo je načelo. I vidite da je uspjelo! Naglašavam da Jadranko nije izabrao ovakav životni put, on se nadao samo službenom putu!”.

Raj na zemlji

Potom je uslijedila molitva, a da su svuda ovakve, ja iz crkve ne bih mrdao?

”Ako je voda simbol života, a vino simbol radosti, onda je Buna raj na zemlji!
Dragi Bože, čuvaj trsa moga (posipa vinom trs i obješeno meso, svi šute i svi ovo doživljavaju iskreno ozbiljno) – evo tebi zrelog vina, da bude dobra godina, oblake razmakni i sunce primakni, mraza goni, a na tuču zvoni, trs naš zdrav nam budi i nek te naša pjesma budi; od žulja krvava, od zime preduge i mraza studenog, od vrućine paklenske i suše pogubne, od tuče ledene, od plamca, perenospore i filoksere, od mala uroda, od drače i pirike, od Lovrićevih međa i Babićeve dijete – oslobodi nas Gospodine!

Sveti Vinko, sačuvaj nas svakih zala, napijmo se vina svi da veseli budemo mi, a ko nam prigovori nek mu vino ne rodi, neka pije vodu sam i neka ga bude – sram! Amen.”

E, golemo.

Onda se priča premjestila u šator, a ja doma. Samo su dvojica najstarijih iz obiteljskih naraštaja Babića i Lovrića ostali u vinogradu, sretni kao djeca rezali su mladice od viška. Sretni jer su dočekali da im vinograd njeguju sinovi i unuci i što je njihov odgoj dao rezultate. Bilo bi mi žao da nisam otišao, kao što mi je žao što nisam s njima proveo barem dio noći, jer čuh da su osvanuli. I da su se neke čaše po nekoliko puta prodavale!

Vidiš, državo, dobar ti je narod. Samo, ti ne znaš s njim…

Oslobođenje