Mobilizacija u BIH već počela, a evo ko je na spiskovima

Nego, hajde da se uozbiljnmo i pogledamo, kako teče ova februarska mobilizacija i ko su kandidati za ratište. Pažljivo čitajte, možda je i vaše ime ispod.

Piše: Dragan Bursać

Bošnjački, srpski i hrvatski nacionalistički političari, zajedno sa pratećom medijskom artiljerijom već par dana granatiraju stanovništvo «najvećom posljeratnom krizom» u BIH. Od njih su patetičniji jedino nekakvi mirotvorci, koji mire već pomirene i okreću leđa od violentnih. Već se spremaju buduće armije srpskih referendumaša, hrvatskih secesionista i bošnjačkih sudskih revizionista za budući rat.

Svi neozbiljno i histerično pričaju o ratu, dajući na značaju svojim riječima, koje zapravo, nikakve težine nemaju.

Jer, ovo je jedno pedeseta najveća kriza u kojoj se «zvecka oružjem» od kraja zadnjeg rata. Ovo je jedno pet hiljadita situaacija u dejtonskoj BIH, u kojoj su ljudi dovedeni «na rub sukoba».

Nego, hajde da se uozbiljnmo i pogledamo, kako teče ova februarska mobilizacija i ko su kandidati za ratište. Pažljivo čitajte, možda je i vaše ime ispod.

Sukob tri velike armije

Većina radno sposobnog muškog življa je, ako niste znali, već raspoređena na tri fronta. I ne, nisu to srpski, hrvatski i bošnjački front.

Oni najspreminiji otišli su u radničko roblje na Zapad. Jedni sa diplomom da peru zadnjice podalpskim babama, a drugi bez školskih papira, da voze kamione 23 sata dnevno po banovima i autostradama. Oni spremno ostavljaju svoje oči, bubrege, prostatu i revnosno sakupljaju hemoroide, dok im rodbina «ozdo», poput gladnih ptića samo viče-Šalji još i još i još eura, a na odmor ne dolazi, trošak je. Golema je to armija rođaci. Armija, koja svaki dan postaje sve veća i veća.

Prijava za ratnu službu jednog ovakvog vojaka, značila bi kastraciju ili odricanje od strane familije. Gubitak posla se podrazumijeva. I na kraju krajeva, nisu ti od sjedenja deformisani pršljenovi i od bauštela iskrvavljene ruke niti kadre držati više pušku u rukama.

Manje sposobni, pak, dirinče kao roblje u svojih domaćih BIH robovlasnika, pa ne mogu stići oka otvoriti, a kamo li ratovati. Svaki izostanak sa posla značio bi i trenutni otkaz, a stan, kola i ostatak života sve sa ženom i sitnom djecom je na kredit. Hoću vam reći, ratovali bi oni, ma otrčali bi dobrovoljno na ratište, samo da se ne javljaju dosadnoj familiji, koja ište ono nešto domaće crkavice od 500 maraka mjesečno. Sami bi kopali rovove i tranšee u zamjenu za gubitak komunikacije sa zloduhom šefom i bankarskim radnikom, koji zovu u podne, u ponoć, izjutra, nedjeljama, bajramima, praznicima i slavama. Da napomenu. Da ukažu. Da stave do znanja. Jednom riječju, da podsjete roba domaćeg i tovarno magare da je rob i kenjac. I rado bi taj naš domaći ćutuk goloruk jurišao na one druge, na četnike, ustaše i balije samo da se kurtališe šefa.

Trčao bi pod nož, na minu, na granatu, na metak, kad nije otrčao za kolegom u Maribor, pa kasnije u Dizldorf, da vozi kombi za nekog Turčina. Bacao bi se pod tenkove, izvodio akrobacije ala Boško Buha, Mika Bosnić i Marija Bursać, samo da ne mora slušati svakodnevne pridike žene svoje, koja ga na minutnoj bazi napominje, kako je ološ i ništarija bezmuda, koji ni do Maribora nije mogao dobaciti. Ma, predao bi se i drugoj strani, ostao zarobljenik koliko treba, samo da ne mora kući svojoj, firmi svojoj, svom vječnom zatvoru.

Al’ ne biva! Ne da njega direktor njegov mili. Jebo rat, kad ova marva može riljati 12 sati za 250 evra, 7 dana sedmično. Rat je za njega čist gubitak, ako nije u talu sa ovim odozgo. Pričam o direktoru, ne o bezmudom junaku našem. On nit’ šta misli, nit’ se šta pita.

A, velika je to armija. Nazivaju je u BIH “srećkovićima koji imaju posao”. Sad, što bi se ti “srećkovići” i bukvalno objesili zbog “prelijepog posla”, to je posve druga stvar.

Treći kontingent prvoboraca živi svoje zlatne četrdesete na relaciji kafana-kladionica-roditeljsko toplo gnijezdo-psihijatrija. Pogađate, riječ je o armiji nezaposlenih. Oni su najbrojniji. Maštaju kako će dezertirati i pridružiti se gastarbajterskoj vojsci, ali najčešće ne mogu dobaciti, niti do domaćih brigada “srećkovića na bosanskom hljebu”.

E, njima bi roditelji bili presrećni, kada bi ih država, entitet ili kakva (para)vojna formacija uzela pod svoje. Platili bi od crkavne penzije kakvom novom komandantu da im potomka uniformiše i odvede ga u neku pripizdinu. Samo, neće general nesposobno, bolesno i već polumrtvo kljuse od četrdeset i kusur ljeta u svojim jedinicama. Jer, najskupllji vojnik je ranjen vojnik. A, ovo, zlohudo čeljade je dejtonski mir toliko izranjavao da nije sposobno ni manjerku nositi, a kamo li u akcije ići. Jebo rat, šta je njemu mir uradio.

I to su vam tri armije, ljudi sa ličnim kartama, prvopozivaca, na koje svaka ozbiljna zemlja može računati. Ali, niti smo mi ozbiljna zemlja, samim tim što se između sebe glođemo, niti je ratnohuškački ton domaćih političara normalan, ako znamo da su uspjeli upropastiti gotovo sve od 25 do 55 godina.

Djed i unuk u istom rovu

E, prijatelji moji, kao što vidite, krug dobrih ljudi, spremnih, da kao uvijek pošteno za tuđe interese ginu i krv prolijevaju se suzio. Zapravo, toliko se suzio da je ostala ona krizna, «zlu ne trebalo» populacija.

A, to su golobradi jugendi i stare probeharale penzionerske glave. Jedni ionako nemaju pojma kakav je rat, a drugima je Alchajmer nagrizao sjećanja na sjajne vojničke i civilne žrtve koje su, kao to i biva, najčešće ubudale pale.

Ima još problema u procesu mobilizacije. Sramota je reći, ali nema dooljno oružja.

Pa nećemo se od sramote praćkama i kamenjem gađati, dok se pošteni i napredni svijet dronovima ubija?! Ono, doduše, ostalo je po kućama nešto kalaša, bombi i zolja. Ali smo sa municijom loši. Nije da je nema, čak je i proizvodimo, ali jaki ugovori sa ino partnetima, sunce im poljubim. Nema k’o nekad samoposluživanja. Jok. Sad moramo gledati i od muke zavidjeti, kako se dobri i prepošteni narodi Sirije, Iraka, te država subsaharskog pojasa ubijaju našim mecima. Tužno, ali istinito.

I šta ćemo sad? Ništa. Nužda zakon mijenja. Pravićemo selfi armije najmlađih, koji će sa neke čuke mobitelima udrarati po instagramu, tviteru i fejsbuku. Pa ko bude imao više lajkova, šerova i srdašca, pobjeđuje. Podršku će im pružati djedovi sa svojim šahovskim brigadama, koji bi se mogli, ako zatreba i zubnim protezma gađati. Tako ustrojene jedinice, po sistemu «Ja vragolan i moj deda», biće ubitačne formacije na sve tri strane.

Zlobnici kažu da će budući rat u BiH biti poput parenja mačaka. Nigdje neće biti većeg dranja, a manje one stvari.

Mobilizacija je, dakle, uveliko počela. Smjestite se za svoje laptope, upalite televizore, donesite tople napitke i ledeno pivo, pa da na miru započne taj rat. Nego, u kojoj si ti grupi za budućeg ratnika?

Buka