Milion scenarija da propadnu a samo jedan da uspiju

Ne postoji niti jedan razlog da se u namjere i volju Nove ljevice ne vjeruje. Napokon: ono jednom kad je ljevica uspjela, u startu je imala još manje šanse


Piše: Andrej Nikolaidis

Mi u „Melanholiji ljevice“ ne samo da nemamo ništa protiv salonskog ljevičarstva, nego mislimo da ljevice bez njega i ne može biti. Šta god da se zbiva na terenu, valjda to najprije treba smisliti u nekoj prostoriji (najbolje salonu) gdje je toplo i ima se šta popiti. Da nije bilo kafana, ne bi bilo ni revolucija. Da nije bilo salona, ne bi bilo ni ideologije sa kojom bi aktivisti i agitatori po kafanama dejstvovali.

SVE VELIKO RAĐA SE IZ DOKOLICE

Rad je kontrarevolucionaran. Onaj ko plaća vaš rad ostvaruje punu kontrolu nad vama, a najvažnije: kontroliše vaše vrijeme. Koje biste, u suprotnom, mogli koristiti za smišljanje planova kako da ono što on posjeduje postane vaše. Sve veliko rađa se iz dokolice, iz takozvanog „viška vremena“ – koje nije nikakav višak, nego jedino valjano utrošeno vrijeme. Mi ne pristajemo na to da su dokolica i saloni privilegija više klase.

Mi ne bježimo od razmišljanja, pisanja i razgovora istomišljenika (svaki drugi razgovor je neudoban i istinsko gubljenje vremena) uz viski i dobar duvan: najbolje single malt i lula, ali može i blend i cigare.

Ako su viski i tompusi valjali Titu, valjaju i nama. Osim toga, naša vizija pravednog društva ne podrazumijeva da mi nemamo za viski, nego da za viski imaju svi.

Dragan Markovina, istoričar i lider Nove ljevice, nije salonski ljevičar. Ima značajno aktivističko iskustvo i zna kako politika funkcioniše horizontalno. Markovinu sam nekoliko puta slušao kako govori, pred brojnom publikom. On ima potencijal za lidera, dakle nešto što ću nazvati vertikalnim kvalitetom: baš ono što je nedostajalo Radničkoj fronti, koja je platila cijenu vjeri u direktnu demokratiju. Plenumi su odveć slični okupljanjima Anonimnih alkoholičara. I jednako funkcionalni.

IDEOLOŠKA MAPA

Iz onoga što smo mogli saznati iz medija, Markovina i ekipa su stvorili modernu lijevo-od-socijaldemokratije stranku. Prostor za takve partije je širom otvoren ne samo u Hrvatskoj, nego u svim postjugoslovenskim zemljama. Jer u svakoj od njih su se ovdašnje članice Socijalističke internacionale temeljno popišale po ideji socijaldemokratije.

Revitalizacija te ideje nipošto nije lak posao. Ali je bitan. I važno je da ga se late ozbiljni i odlučni ljudi poput Markovine.
SDP je u Hrvatskoj izgubio nakon što je njegov bivši lider, Zoran Milanović, u kampanji pokušao otići više udesno od HDZ-a. Tako je stvorena sljedeća ideološka mapa:

moji su bili ustaše, jebe mi se za „Za dom spremni“, nek viče ko šta hoće (ljevica)

mi smo ustaše, Za dom spremni! (desno od centra)

pitanje pozdrava „Za dom spremni“ je delikatno, a da se mi bavimo drugim stvarima? (centar)

Situacija, podrazumijeva se, nije bolja ni u Srbiji. Tamo su ljevičari Vulin i Ivica Dačić. Tako to bude kad posluzi Slobodana Miloševića i Mirjane Marković ne zabraniš političko djelovanje.

Nije bolje ni u Crnoj Gori, gdje su perjanice ljevice Milo Đukanović i njegova Demokratska partija socijalista, koji su državu uredili po principima golf kluba a lijevo su koliko i Trump i njegov kabinet milijardera.

Niti u Bosni, gdje ljevica izbore ne može dobiti ni u Sarajevu, gdje je vlast bošnjačke nacionalne partije toliko očajna da, kao za vrijeme rata, nema vode. Bosanskohercegovačka ljevica je to svojim zalaganjem i zaslužila.

MILION RAZLOGA ZA PROPAST

Protiv Nove ljevice ne radi samo čitavo užasno nasljeđe postjugoslovenske postljevice, nego i takozvani globalni kontekst. Napadi na EU, jednako izvana kao i iznutra, kao posljednje mjesto gdje još uvijek žive (kako bi rekao Matija Bećković, kada bi bio ljevičar, a ne kreten) ostaci zaklane socijalne države – nastaviće se. Uz to, broj fašista će se povećavati i biće dobro ako se ne bude povećavao eksponencijalno.

Tu su, potom, iskušenja koja se ne mogu izbjeći: kompromisi, izbori između većeg i manjeg zla, taktička popuštanja zarad strateške pravovjernosti… Sve ono što čini politički život.
Postoji, hoću reći, milion scenarija da Nova ljevica propadne.
I samo jedan da uspije.

Ne postoji, uprkos takvim izgledima, niti jedan razlog da se u namjere i volju Nove ljevice ne vjeruje.
Napokon: ono jednom kad je ljevica uspjela, u startu je imala još manje šanse.

zurnal.info