Milanović i Pusić o Šešeljevoj provokaciji: Ko mu jebe mater

Naslov ovog teksta, naravno, ne odgovara stvarnosti. Zašto? Zato što ne živimo u normalnoj zemlji.

Živimo u zemlji čiji se diplomacija i državni vrh snebivaju, pjene, čude, vrijeđaju, upozoravaju i skandaliziraju izjavama jednog običnog, nebitnog ratnog zločinca.

Piše: Ana Benačić

Naravno da nije nebitan zbog onoga što je napravio, ali apsolutno je nebitan kada govori i pali zastave. Ratni zločinci su rekli svoje – to su ljudi koji su za vlastiti probitak ili iz čistog sadizma koristili masovnu katastrofu da iskažu svoju vjernost razornoj politici. Ubijali su, mučili, ranjavali i raseljavali civile. Točka. Ima li i jedne riječi koja im nakon toga može izaći iz ustiju, a da ima neku težinu?

Osim ako se ne radi o iskrenoj isprici nakon odslužene zatvorske kazne – na koljenima i u suzama – naravno da ne.

Zašto onda dozvoljavamo da nam glupi Vojislav Šešelj zaposjeda pažnju? Nekakvi diplomati se uznemiruju i sazivaju na konzultacije, umjesto da čačkaju zube u svojim udobnim postajama, spominje se govor mržnje, ratna retorika, simbolika, sve najstrašnije. Jednoj ljudskoj nuli se pridaje važnost da ima snagu “utjecaja na regiju”, poziva se na smirivanje, a konstantno se dolijeva ulje na vatru koju je zapalila ista ta nula od čovjeka – doprinosi se jedinom cilju koji je imao kad se latio upaljača. Osuđuje se retorika srbijanskih političara, što se u pomanjkanju inteligentnog odgovora na ovo iritantno zločinačko kmečanje takmiče sa hrvatskim, koji pritom zaboravljaju na opće pomanjkanje osude sličnih događanja u svojoj zemlji.

Naime, ako se na trenutak prešaltamo u kožu srbijanskih dužnosnika, građana i medija, kojima Šeško operira pred nosom, pronaći ćemo paralelu. Slučaj Branimira Glavaša, zločinca na privremenom raspustu, govori nam da se “naši” i “njihovi” nalaze u sličnoj poziciji. Pa se onda možemo pitati sva ista pitanja: zašto mediji u Hrvatskoj daju ikakav prostor bljuvotinama koje prosipa Branimir Glavaš? Onog trena kad je zapovjedio lijepljenje selotejpa preko usta građanima Osijeka Branku Lovriću, Milutinu Kutliću, Aliji Šabanoviću, Bogdanu Počući, Jovici Grubiću, Petru Ladnjaku, Milenku Stanaru i Svetislavu Vukajloviću – on je zalijepio selotejp i na svoje čvalje. Ne čujemo te, ne doživljavamo te, ti si za nas nijemi besprizornik čije nas riječi ne dotiču. Ubijao si nedužne ljude, doviđenja. Štrajkaš glađu? Neš ti vijesti – pa kakav bi to selotejp bio da je propusan za hranu?

Srećom za čovječanstvo, a prije svega za ovakve neljude, vremena smrtnih kazni su iza nas i nadajmo se da nam ne dolaze ponovo. S druge strane, nismo na civilizacijskom stupnju da penalizaciju zamijenimo terapijom. Pa kad je već tako, zašto onda ne postoji konsenzus oko doživotnog ignoriranja gluposti koje izgovaraju makar ti ratni zločinci, najgnusnija ljudska sorta? Imali su priliku da govore i kakvu su korist donijeli ljudima koji su ih slušali? Današnja Srbija, kojoj je temelje udarao i zločin Vojislava Šešelja, grca u bijedi, a jedini posjećeniji skup od onoga koji služi veličanju ratnog zločinca u Osijeku je podjela humanitarne pomoći, DVADESET GODINA nakon završetka rata.

Zašto ih moramo ponovo slušati? Je li ovo neka loša šala? Šešelj telefonski gostuje kod šatoraša i osuđenog dilera Velimira Bujanca, iznosi svoju obranu, i nikome ne bi palo na pamet da se radi o običnom nacionalističkom trovanju javnog prostora? Već mjesecima su nam društva bombardirana izjavama tih bandita, dok je jedina relevantna informacija vezana za njihovo postojanje binarnog karaktera: 1 – zločinac je u zatvoru; 0 – zločinac je na slobodi.

Zašto ih netko od tih “mudrih ljudi” koji upravljaju državama Balkana konačno ne smjesti na njihovo mjesto i, kada im se pod nosom nađe mikrofon nekakvog poluinteligentnog medijskog radnika žednog izjave o najnovijem klikabilnom Šešeljevom ispadu, ‘ladno ne kaže: “Ko mu jebe mater.” U toj rečenici ima više humanizma i poštovanja prema ljudskom dostojanstvu od svih politički korektnih lekcija o govoru mržnje i neprihvatljivosti ratne retorike.

Ali, kvragu! Državnicima je neusporedivo lakše i ugodnije jahati na valu ponovno raspirenog nacionalizma zahvaljujući onome što tom šljamu izlazi iz usta, nego da se bave onim što preživjelima nakon pokolja u njihovoj orkestraciji ulazi u usta.

 

Lupiga.Com