Mića i Banka

Kako je Sber banka “ubila” rock and roll: “slučaj” Milić Vukašinović

Piše: Ahmed Burić

G. je na svoj profil okačio tu pjesmu, i nije bilo nazad. Napisao je, na engleskom, “jedan od onih dana”, i tačno sam znao što misli. Na dan u kojem se ljudske nade i funkcije svedu na minimum, a depresija ovlada poput nedovršene epidemije gripe. Bijeli vrhovi brda cinično su se smijali nadi da je zima ugasla, i još su jednom odgodili proljeće. Napolju je bila neka polumagla, poluništa i bio je to onaj dan za koji bi najviše volio da nije svanuo i da se poput životinjice koja se sklupčala negdje u šumi ispod velika debla, nikako ne izvlačiš iz kuće.

Zima, pogotovo, sarajevska čini čovjeka težim i, naizgled opreznijim, a zapravo, opasnijim po njega samog. Na mokrim ulicama sporo idu automobili, tek poneki prolaznik zamakne niz trotoar, a sve skupa budi neku sjetu, iz koje se ljudi “vade” ili je produžavaju, vrag bi ga više znao, gorkim vinom ili ljutom rakijom, baš kao što je on, autor te pjesme radio godinama, dok je bio zvijezda, i dok su se o njemu u urbanom miljeu pričale istinite priče i mitovi.

Pjesmu, uglavnom znate. Zove se To je moj grad i da je snimljena u Engleskoj za nju bi se moglo reći da je klasični srednjostrujaški pop, u maniru osamdesetih, kakvu je moglo snimiti tuce bendova iz toga vakta, ali ritam i glas su ono što određuje muziku. Tamo gdje ona stanuje.

On, autor te pjesme Milić Vukašinović isprva je krenuo kao bubnjar, svirao s Bijelim dugmetom, a opet legenda kaže da ih je izvukao iz podruma, negdje u Italiji, gdje su svirali standarde, i to slabo, i “natjerao” da sviraju svoje pjesme.

(Urbanih) mitova i legendi Sarajevu nikada nije falilo – što je priča veća, manje treba raditi na njoj, barem se tako mislilo – a sve one o Mići išle su u istom pravcu: samouk, drčan, i talentiran, odlučio se baviti rock and rollom u gradu koji je narastao i u kojem se to tada moglo. Instrumenti bi se nekako nabavili, prostor bi se, nekako, našao, a ono što se trebalo svirati učilo bi se, više sa zadovoljstvom, a manje s mukom, a “skidalo” se više s radija, a manje s ploča, kojih nije bilo previše.

Bilo kako bilo, Mića je s bubnjeva, prešao na gitaru, i osnovao vlastiti bend – Vatreni poljubac. Uz hard rock, tada glavni glazbeni pravac, valjalo je “smisliti” još nešto. Mića koji je išao u London i tamo sreo sve same magove, između svih i Jimmyja Pagea, legendarnog gitaristu Led Zeppelina, shvatio je da je “to nešto” – folk. Našim jezikom rečeno, narodnjak, koji je opet držao po strani, koliko je mogao, kad je njegov bend u pitanju. Naslovi njegovih pjesama upućivali su na beskompromisnost: 100 posto rock and roll, Doktor za rock and roll, a počelo se šuškati o tome da mu i zabranjuju pjesme, jer se zamjera Savezu komunista. Bilo kako bilo, Mića je živio i radio, i među rockerima uživao poštovanje. Na kraju će, negdje pred sam rat, jedan veliki beskompromisni rock autor i pjevač, Goran Bare reći da neobično cijeni Milića Vukašinovića.

No, od rocka se nikada nije moglo živjeti, ovo je ipak narodnjačka zemlja: budući da je “ćirilici”, odnosno narodnjacima falilo autora, Milić je znao uskočiti u taj voz i napisao je i (uglavnom) odsvirao najbolji album Hanke Paldum Voljela sam voljela. Tada su se muzikom bavili, reklo bi se, ozbiljni ljudi pa su neki od Mićinih hitova ostali i danas. Kad negdje čujete pjesmu Crne kose raspletene bujne, sjetite se da je tu stvar “složio” Milić Vukašinović, okorjeli rocker koji se danas pojavljuje u reality showovima, u onom kaubojskom šeširu i s imidžom koji nigdje ne postoji – s kožnim šeširom i nitnama koji znače beskrajnu odanost rock and rollu.

Vrijeme raspada Jugoslavije počelo je negdje krajem osamdesetih. Tada sam bio dvadesetogodišnji dječak, i o tome nisam mogao znati ništa. Skoro dvije godine prije rata počeo sam raditi kao novinar, no to nije bilo “pravo” novinarstvo. Mediji koji su nastali na ruševinama jedne velike ideologije više su bili nekakav izraz bunta, nego nekakve ozbiljne informativne stvari, a kad se stvar pogleda unazad sve što vrijedi i sve što valja (dolazi nam iz Pljevalja, rekao bi lepršavi stih pučke genijalnosti), prošlo je kroz Omladinski program Radija Sarajevo, Naše Dane, Valter, i ostala alternativna glasila toga doba. Bilo kako bilo, duh vremena me je tada odnio u novinarstvo, i sada, dvadeset i pet godina poslije, jedem isti, mršavi kruh tog zanata, naivno vjerujući da će se jednom sve popraviti, i da će se jednom moći dostojno živjeti od njega.

Nemam kredit, ali nemam ni stan, niti obitelj. Moj je posao, ma kako to patetično moglo zvučati, moj život, moja kazna i moja nagrada.

Na kraju, to je nešto slično sudbini Miće Vukašinovića. No, za razliku od mene, on je digao kredit da bi kupio stan u kojem je živio – koliko pokvaren bankar mora biti da mu dodijeli kredit, to je drugo pitanje – i zato ovo i pišem.

Šerif jednog vremena

Vijest objavljena na oglasnim stranicama dnevnih novina glasi: “presuda zbog propuštanja” vezana za spor Sberbanke i Milića Vukašinovića riješena je u korist banke. U njoj stoji da će dug prema ovoj banci biti namiren prodajom stana u ulici Jezero.

Zvanično: “Tužitelj Sberbank svoje dospjelo novčano potraživanje u iznosu od 107.566 KM iz osnova Ugovora o dugoročnom kreditu namirit će putem sudske prodaje nekretnine i to stana u Sarajevu u Ulici Jezero. U roku od 30 dana od dana presuđenja pod prijetnjom prinudnog izvršenja”.

Tako, eto, stoji u presudi Općinskog suda u Sarajevu.

Ne bih sudio nikome: ni ljudima, ni sudu, ni bankama, ni gradu, ali nekako mislim da bi bilo pravde u tome da je ovaj grad nekada poklonio stan čovjeku koji je, ako ništa, napisao najbolju pop pjesmu o njemu. Ali, neće biti tako. No, da se zna: svoju pjesmu tako nisu napisali ni “svemogući” Bregović, ni “popularni” Merlin, ni “komercijalni” Mata Hari, ni sijaset pop muzičara kojima se tako volimo hvaliti kad se povede priča o tome kako je Sarajevo imalo “najbolju pop školu u bivšoj Jugoslaviji”. Nego, “ludi” Mića.

Ali, sve to na kraju ispadne besmisleno. Pjesmu možda neko i zapamti, autora skoro niko. Nepravedan posao.

Ali, ja dobro pamtim jednu sliku: negdje u ljeto 1991, na Sarajevo je pala jara, bilo je vruće kao u džehenemu, bila je subota, negdje oko podne, nigdje nikoga na ulici, a na raskrsnici ulica Koševo (tada Kralja Tomislava) i Danijela Ozme postojao je mini-market. Tako se tada zvao unaprijeđeni granap, za ta doba bio je moderan, a ja sam, onako usamljen u gradu, ne znajući šta radim, bespomoćan pred katastrofom i neodlučan pred vlastitom sudbinom sjeo na kamene stepenice marketa, i zagledao se u praznu ulicu.

Nakon nekoliko trenutaka svete tišine (najveća muzika je, ipak, tišina) kao u Leoneovom filmu Bilo jednom na Divljem zapadu, odnekud sam čuo prvo zvuk. Bilo je to kucanje potpetica, a onda se pojavio on. Mića.

U bundi, sa šeširom, u raybankama, hodao je sredinom ulice, bezbeli se vraćajući s nekakvog sessiona, ili derneka, ili iz grada, vrag bi ga znao. Mislim da me nije vidio, a i da jeste, još bi pojačao topot svoji čizama, i prošao sredinom ulice, kao šerif jednog svijeta koji se raspada. Vraćao se kući u ulicu Jezero, tada Kate Govorušić, gdje su ljudi živjeli svoje živote, misleći i (ne) nadajući se da će doći neko drukčije vrijeme.

Slučaj, ili zakonitost protoka vremena, odlučit će tako da je na mjestu toga mini-marketa poslovnica Sberbanke. Iste one koja će naplatiti dug Miliću Vukašinoviću zbog toga što, eto, nije vraćao kredit za stan u kojem je živio. Ustvari, davno je otišao odatle, ostavivši sve što je imao, kao što svaki donkihotovski čovjek, naprosto ode lutati, zamišljajući da je moguće zamijeniti svoju sudbinu za neku drugu.

Tako, eto, završavaju priče o rock and roll “zvijezdama”. Ili će suho pero nekakve, makar i alternativne povijesti samo zapisati da je jednom jedna banka uzela stan muzičaru koji je napisao najljepšu pop-pjesmu o gradu u kojem je živio.

Koja se zvala To je moj grad.

Radiosarajevo.ba