Mevlüt Princip & Treći svjetski rat

Mnogi su požurili usporediti atentat u Ankari s onim u Sarajevu 1914. Misaonom čarolijom se nevidljive sličnosti proglase bitnim. Tako se konstruira nakaza po imenu Mevlüt Princip, komentira Dragoslav Dedović.

Autor Dragoslav Dedović

Postmodernizam, podrugljiva nihilistička poza iz moje mladosti, izašao je iz mode. Ali on se na naše oči upravo globalno ostvaruje na tragikomičan način. U beskonačnoj digitalnoj šlajfni nižu se mrtvi iz Alepa, recepti za baklavu i privatne fotke ponosnih majki koje obavještavaju svijet o tvrdoj stolici voljenog poroda. To su postmodernisti nazivali anythig goes. Drugi takvu vrstu proizvoljnosti nazivaju društvene mreže.

Recimo, Carl Bildt je tviteraš. On je egzekuciju ruskog veleposlanika u Ankari odmah prokomentirao ovako: „Six months or so ago the assassination in Ankara might have been a new Sarajevo 1914. Now hardly.” Da je tip pucao prije šest mjeseci bio bi Gavrilo Princip.
Njemački tabloid Bild se u svih svojih sto nijansi žutog već dan poslije ankarskog atentata baš kao Carl Bildt spotakao o paralelu sa sarajevskim atentatom. U rijetko nategnutom tekstu autor, sakriven iza brojnih sugovornika i zamršenih teza, na jednom mjestu kaže: „Usporedba se nameće, ali je ipak pretjerana.” Što li onda kolega troši papir ili kilobajte nije mi poznato. Osim ako mu uopće nije važna usporedba već pretjerivanje.
Hajde da ovlaš usporedimo protagoniste i njihova ubojstva.

Mevlüt Mert Altıntaş je mlad i radikalan. Spreman ubiti i umrijeti. Tu završavaju sličnosti između njega i Gavrila Principa. Mevlüt je dio sustava. Gavrilo je antisistemski element. Mevlüt u svojoj zemlji ubija diplomatskog gosta, čija mu je sigurnost povjerena. Gavrilo u svojoj zemlji ubija predstavnika aneksijske i okupacijske vlasti. „Sivi vukovi”, radikalni erdoganovci ili možda islamisti, za sada ni Turci nisu jednodušni u ocjeni, jesu Mevlütova ideološka inspiracija. Svejedno je da li Mevlüt puca, a i žrtvuje se, za velikotursku državu očišćenu od manjina, ili za kalifat. Ta namjera u sebi ne sadrži ni jednu potencijalno emancipatorsku ideju. Osim ako pod emancipacijom ne podrazumijevamo potpuno uništenje neprijatelja, njegove djece i poroda. A Principovi mladobosanci su ipak sanjali južnoslavensku emancipaciju. Izabrali su put revolucionarnog nasilja koji najčešće vodi u slijepu ulicu. Ali njihov neprijatelj je bila Carevina, a ne druge etničke skupine ili inovjerci.

Dakle, nije proizvoljna samo prva sarajevska asocijacija Bilda i Bildta o jednom metku koji posljedično može pobiti milijune ljudi. Pogrešna je i sljedeća „sarajevska” asocijacija o mogućim posljedicama, s obzirom da Turska i Rusija ne zveckaju oružjem već u postapokaliptičnom Alepu utvrđuju svoje novo savezništvo. Osim mogućih posljedica, različiti su i konteksti, vrijeme, počinitelji, njihova ideologija te uzroci ova dva atentata.
Ali ne mari. Misaonom čarolijom se bitne razlike proglase nevidljivim. Nevidljive sličnosti bitnim. Tako se iskonstruira digitalna „postfaktična” nakaza po imenu Mevlüt Princip. Kad on zapuca – izbija Treći svjetski rat.

U ovoj priči je postmodernizam označen kao poprilično neuvjerljiv alibi za svakoliku intelektualnu proizvoljnost. U stvari, postmodernizam je mrtav. Njega je još prije desetak godina sahranio i naslijedio digimodernizam, kako naš svijet umočen u narkotično more interneta naziva Alan Kirby.

Ali sadašnjost je od osamdesetih i devedesetih naslijedila krilaticu – sve može. Anythig goes.
Tako pucanj policijskog sigurnjaka u Ankari 2016. odzvanja u dalekoj 1914. pa se kroz sobu odjeka zvuk vraća nama u obliku fiktivne milijunske salve koju proizvodi medijski Frankenstein – Mevlüt Princip.

DW