Markovina: ‘S Karamarkovom vladom prijeći ćemo točku nakon koje više nema povratka’

Ako je danas normalno da nekoliko tisuća ljudi maršira Zagrebom i traži linč Vijeća za elektroničke medije, još dvije – tri takve akcije i to će biti svakodnevna pojava na koju nitko neće reagirati. Od toga do zabrane slobode govora nije dalek put.

Autor: Ladislav Tomičić

Ministar kulture Republike Hrvatske postao je Zlatko Hasanbegović, povjesničar koji je političku karijeru počeo u proustaškoj Hrvatskoj čistoj stranci prava i koji, sukladno svom svjetonazoru, tvrdi da je antifašizam floskula, odnosno da se antifašizam ne nalazi u hrvatskom Ustavu. Ovim povodom razgovaramo s Hasanbegovićevim kolegom Draganom Markovinom, deklariranim i aktivnim antifašistom, koji govori o uzrocima i mogućim posljedicama Hasanbegovićevog imenovanja.

Za početak, kaže Markovina, »očekujem da će ministar srezati potpore za sve knjige koje mu iz ovih ili onih razloga idejno ne odgovaraju«. Ozbiljne probleme naš sugovornik predviđa izdavačima liberalno-lijeve intelektualne literature. Njih će se, kaže, »po svemu sudeći prepustiti tržištu, a svi znamo kakvo je stanje na tržištu knjiga u Hrvatskoj.«

Također, s Markovinom razgovaramo o fašizmu i antifašizmu, o atmosferi linča koja se valja ulicama predvođena morbidnom figurom hrvatskog novinarstva Velimirom Bujancem, o rastućem utjecaju Katoličke crkve na društvena kretanja i pokušaju aktualne vlasti da svjetonazorski preoblikuje Hrvatsku po svojoj mjeri.
Duhovi prošlosti

U povjesničarskom radu uglavnom se bavite hrvatskim antifašizmom. Dobili smo ministra kulture koji tvrdi da je antifašizam floskula. U kojoj mjeri je Hasanbegović u pravu?

– Ako gledamo poteze koje je vukla Tuđmanova vlast, jasno je da je antifašizam u Ustav ušao simbolički, manjim dijelom zbog Tuđmanove osobne povijesti, a većim zbog međunarodne zajednice. Niste mogli očekivati podršku za nezavisnost jašući na priči o nastavljanju Pavelićeve NDH. Antifašizam se u Ustavu našao kao smokvin list za pokrivanje onog što se zapravo događalo. S te strane razumijem frustraciju Tomislava Karamarka i sličnih desničara unutar HDZ-a i desnijih stranaka. Oni bi željeli izvesti stvar na čistac i pokazati što se zapravo mislilo. A mislilo se ovo što se danas događa. Međutim, nitko – pa ni Karamarko, ni Hasanbegović – ne može promijeniti temeljne činjenice. Republika Hrvatska međunarodno je priznata zahvaljujući radu Badinterove komisije. Ona je granice Hrvatske i njezino pravo na odcjepljenje priznala po Ustavu iz 1974. godine. Naprosto, koliko god se to nekom ne sviđalo, Hrvatske kakvu poznajemo bez partizanske borbe, antifašizma i ZAVNOH-a ne bi bilo. Međutim, sve i kad to ne bi bilo tako, temelj svakog normalnog društva bi morale biti vrijednosti antifašizma, koje je kod nas afirmirala partizanska borba, što god tko o tome mislio.

Od ljudi do čijeg mišljenja držimo čuli smo da je Hasanbegović dobar povjesničar. S druge strane, riječ je o čovjeku koji se društveno i politički kalio u Bad Blue Boysima, proustaškom HČSP-u, Počasnom bleiburškom vodu…

– Što se tiče metodologije povijesnog rada, pristupa izvorima i slično, mogu reći da je on dobar i profesionalan povjesničar. Što se tiče njegovog svjetonazora, čini mi se da je na njega znatno utjecalo identitetsko pitanje, što je vidljivo u svim njegovim povijesnim radovima.

Mislite li da je Hasanbegović dočekan na nož zbog odnosa prema antifašizmu ili je u pitanju strah nevladinih udruga da će ostati bez potpora resornog ministarstva za svoj rad?

– Bilo koji HDZ-ov ministar bi imao drugačiju kulturnu politiku od one koju su imali Šipuš ili Zlatar Violić. To je sasvim logično. Međutim, na dužnost ministra kulture imenovan je čovjek koji zaziva ideološke ratove, i to na vrlo perfidan način. Hasanbegović govori kako se moramo riješiti duhova prošlosti i izgraditi novu nacionalnu paradigmu. Pritom iz svakog njegovog nastupa vrišti da se on prvi ne može riješiti duhova prošlosti. Nova nacionalna paradigma na koju poziva zapravo je zazivanje totalitarizma i odraz totalitarne svijesti. Zašto bi imali jednu nacionalnu paradigmu? Tko se u tu paradigmu ne bude uklapao, taj neće imati pravo na egzistenciju u kulturi ili bilo čemu drugom. Svima koji se bave aktivnostima pod okriljem kulturnog resora jasno je da će on ukinuti potpore svemu što nije u skladu s njegovim svjetonazorom.

Današnji antifašizam ministar smatra floskulom, a takvi i slični stavovi često se podupiru ovom argumentacijom: antifašizam je besmislica, jer – »fašizma više nema«. Na što mislite kad 2016. godine u Hrvatskoj govorite o fašizmu?

– Naravno da nemamo pojave fašizma doslovno iskopirane iz 1941. godine. Nitko, barem ne u ovom času, nije otvorio logore. Međutim, kad govorimo o onome što se događalo u većinskom, hrvatskom korpusu, stanje stvari je sljedeće: činjenica je da su postojali Lora i paviljon na Velesajmu i Pakračka poljana i tako dalje. Činjenica je da je u hrvatskim gradovima značajan broj ljudi ostao bez posla i stanova zbog svog porijekla i političkih stavova. Zar to nije fašizam? Možemo reći i da je to vrijeme iza nas, da su se stvari promijenile, ali također je činjenica da je sudstvo jedva i načelo slučajeve ratnih zločina. Ideološka infrastruktura, koja je omogućila da se dogode Lora, Velesajam ili Pakračka poljana, ostala je praktički netaknuta. Sve to dovelo je do buđenja radikalnog desnog stava i diskursa u Hrvatskoj: do prosvjednika u Savskoj, do televizijskih emisija poput Bujice u medijskom mainstreamu, do toga da gradonačelnik Splita na 10. travnja stavlja vijenac na spomenik s imenom ustaškog zločinca, do toga da stotine ljudi pred državnom agencijom viču – »za dom spremni«… To danas smatramo normalnim. Normalno je i da Vijenac Matice hrvatske već godinama, i to putem ljudi koji nisu bilo tko, piše da Jasenovac nije bio nikakav logor smrti. Ako to nisu pojave neofašizma, ja doista ne znam što jesu. Današnji antifašizam je, zapravo, zaštita civilizacijskih tekovina društva i sloboda koje su očito ugrožene.

Ugrožene slobode manjina

Čije slobode su ugrožene?

– Slobode srpske nacionalne manjine su itekako ugrožene. Ti su ljudi u mnogim segmentima života uistinu građani drugog reda, neovisno o tome što imamo sjajan ustavni zakon o nacionalnim manjinama. Referendum o tome što ćemo smatrati brakom također je ugrožavanje jedne skupine ljudi. Njima se uskraćuje sloboda i pravo da budu u braku s onim koga vole. U tom slučaju slobodu i civilizacijske vrijednosti ne ugrožava militantni nacionalizam, nego klerikalna i konzervativna svijest, koja pokušava nametnuti jedan sustav vrijednosti cijelom društvu. Tko god se tome suprotstavi proglašava se neprijateljem i izdajnikom. Imate portale koji tako optužuju ljude. Imate televizijske emisije u kojima se ljude proziva zbog stavova koji nikoga ne ugrožavaju. Imate atmosferu linča nalik onoj iz tridesetih godina u Europi.

Kad govorite o atmosferi linča, možete li komentirati postupke televizijskog voditelja Bujanca? U pitanju je čovjek koji se devedesetih kitio svastikama, da bi se početkom 2000. povukao i umio. Sad se pojavljuje u novoj/staroj ulozi, kao huškač i predvodnik ulične desnice.

– Bilo tko s iole dovoljnom razinom samopoštovanja i poštovanja prema ovom društvu uopće ne bi gostovao u njegovim emisijama. Činjenica da su današnji prvaci vlasti bili gosti kod Bujanca dosta toga govori o karakteru te vlasti. Ono što Bujanec radi i što je radio s prosvjedom protiv Vijeća za elektroničke medije nije ništa drugo nego buđenje ulične desnice s ozbiljnim neofašističkim nakanama. Kad imate hordu ljudi koja na razumnu odluku Vijeća, što god ja o tom vijeću mislio, dolazi stvoriti atmosferu linča i skandirati »za dom spremni« – to je nedopustivo. Zagrebačka policija javlja da nije nikog privela, jer je prevelik broj ljudi vikao »za dom spremni«. Možete li zamisliti da se u Njemačkoj skupi dvadeset tisuća ljudi u Njemačkoj i viče »sieg hail«, pri čemu policija ne reagira zato jer je prevelik broj onih koji to viču?

Antiintelektualna klima

Katolička crkva diktira idejne i svjetonazorske procese

Često govorimo o Katoličkoj crkvi, njezinim ideološkim preferencijama i slično, ali kad se dogodi da procuri snimak pravoslavnih sveštenika koji pjevaju četničku pjesmu, intelektualna ljevica o tome ne govori.
– Vjekoslav Perica ima sjajnu knjigu koja se zove Balkanski idoli. Ona jasno govori o ulozi crkava u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije. Tu je Pravoslavna crkva argumentirano i temeljito opisana kao bitna u projektu posljednjih ratova i nacionalističke, velikosrpske ideologije. Međutim, problem koji ekstremna desnica odbija shvatiti jest da je četništvo u Hrvatskoj poraženo. Realnu snagu četništvo u Hrvatskoj nema. S druge strane, s ustaštvom imamo itekakvih problema. Besmisleno je da ukazujemo na nešto što i tako 95 posto ili 99 posto ovog društva osuđuje. Kad se ukaže na nešto što dobar dio ovog društva zagovara ili prešutno odobrava, onda je ukazivanje na pravi problem. Problem odnosa Srpske pravoslavne crkve prema četništvu marginalan je, jer je Pravoslavna crkva u Hrvatskoj marginalna do te mjere da ne može ni na kakav način utjecati na širu društvenu svijest. Katolička crkva diktira idejne i svjetonazorske procese u ovome društvu i to treba imati na umu.

Atmosferi linča izvrgnuti su i mnogi ljudi koji se bave intelektualnim radom, koji djeluju u udrugama, kao i ljudi koji rade u javnoj upravi.

– To je, naravno, istina. U Hrvatskoj je stvorena izrazito antiintelektualna klima. Pisce, recimo, ne doživljava ozbiljno nitko osim onih par hiljada ljudi koji ih čitaju. Antiintelektualizam je proizvod HDZ-a, jer je ta stranka sama po sebi bila takva. Druga stvar, ova kampanja protiv takozvanih uhljeba u javnom sektoru i medijima već dugo titra na najgoru žicu narodnog populizma. Sve to svjedoči o ambijentu u kakvom živimo. Imate i stalnu prljavu kampanju protiv pojedinaca i pojedinki koji čak ne moraju biti na nekakvim javnim pozicijama. Puno je žešća, recimo, kampanja protiv Vesne Teršelič, nego protiv Gorana Radmana, iako je – što god ja o njemu mislio – i protiv njega bilo žestoke kampanje. Tu kampanju ne provodi samo ekstremna desnica, nego i dio mainstream medija. Ljude se naziva četnicima bez ikakve realne podloge. Kad to uđe u svijest ljudi, dobivate ovakvu atmosferu kakvu imate danas. Na kraju se nitko neće baviti sadržajem nečijeg rada, nego isključivo dojmom koji je netko o nekom stvorio u javnosti.

Kakav rasplet očekujete?

– Teško je procijeniti. Mislim da je nakana vlasti da se ide prema poljskom i mađarskom scenariju, da je to vrlo jasno i da se prema tome ide otvoreno. S jedne strane radikalni kapitalizam, a s druge ideološka kontrarevolucija u punom smislu riječi. Međutim, razlika između Poljske, Mađarske i Hrvatske jest ta što su desne opcije tamo dobile ogromnu potporu. Ovdje to nije slučaj. Ovdje premijer nije dobio niti jedan glas, a MOST je dobio značajan broj glasova sa sasvim drugom pričom. Iznevjerili su sve što su obećavali. Imate, dakle, tanku većinu nastalu i na prevari birača. Ovo što je sada postalo hrvatska vlada pokušava promijeniti svjetonazorsko stanje u zemlji i to rade na silu. Mislim da to neće baš proći tek tako.

Zoran Milanović kaže: nemojte nas tjerati da pozivamo ljude na ulicu. Mislite li da on može biti predvodnik hrvatske ljevice, kakvim se danas želi prikazati?

– Milanović se sad ispostavlja kao jedina institucionalna politička brana ovome. Postoji cijeli niz udruga, intelektualaca, pisaca i tako dalje, koji su jasno protiv, ali od ljudi koji imaju realnu političku moć Milanović se predstavlja kao jedina brana. Međutim, smiješno mi je uopće slušati najave da će SDP nekoga izvući na ulicu, kad to nije napravio u proteklih 26 godina niti jedan jedini put, a bilo je toliko prilika. SDP nikad nije izveo ljude na ulicu, iako je niz godina jedini imao snagu da to napravi, tako da mi Milanovićeve riječi zvuče smiješno.

Klerikalizacija Hrvatske

Mislite li da ovakav izbor ministara, tipa Crnoja i Hasanbegović, može biti dimna zavjesa koja će pokriti ekonomski aspekt rada Vlade. Naime, očekuje se novi val privatizacija.

– U tome je dio istine, ali ovdje je na stvari osobno uvjerenje vrha HDZ-a. Oni su na mjesto ministrice kulture mogli staviti i Anju Šovagović Despot, Čuturu ili bilo koga drugoga, koji bi vodili isti ili sličan tip kulturne politike, ali ne bi do ove mjere naelektrizirali javnost. Ovakva imenovanja jasna su poruka što ova vlast misli i kako nastupa.

Hasanbegovićevo i Crnojino imenovanje u drugi plan su bacili raspravu o sekularnosti države, koju zaziva blagosiljanje ministarstava i najava premijera da će tražiti blagoslov zgrade Vlade.

– Mislim da je to najbitnije pitanje, jer HDZ će doći i proći, ali duboka klerikalizacija hrvatskog društva je nešto što ostaje, što hvata sve dublje korijene. To neće tako lako proći. Ta klerikalizacija najveća je tragedija ovog društva. Konkretno, vjeronauk u školama nije smio biti dopušten. Ne zato što bih ja imao nešto protiv crkve same po sebi i protiv vjere u boga, nego zato što je uistinu u pitanju atak na sekularno društvo, stvar naprosto nespojiva s idejom javnog školstva. To je problem koji sad eskalira, jer ga nitko nije niti pokušao riješiti.

Kroz razgovor ste spomenuli da će ova vlast ostaviti teške posljedice za društvo. Na kakve posljedice mislite?

– Ako ova vlast izdrži četiri godine i ako bude ideologizirana na način koji najavljuje njezin sastav i početak rada, vi ćete u jednom času prijeći točku nakon koje više neće biti moguć povratak u neko normalno, građansko društvo, bez dubljih obračuna s tom ideologijom i tim stanjem stvari. Ja se bojim da će ta točka uskoro biti prijeđena. Ako je danas normalno da nekoliko tisuća ljudi maršira Zagrebom i traži linč Vijeća za elektroničke medije, još dvije – tri takve akcije i to će biti svakodnevna pojava na koju nitko neće reagirati. Od toga do zabrane slobode govora nije dalek put.

Novi list

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here