Marko Vešović: Što uzaludnije, to ljudskije

Kad se ćutim opustošen kao da su kroza me Beli Orlovi prolećeli, sjednem da to napišem i nastane pjesma nagizdana kao krajiška mlada

Iz tog utješno svjetlo sviće:
Do konca tvojih dana
Sluškinja tvoja vjerna biće
Ta pustoš raspjevana.

Povod za ovaj intervju bismo morali tražiti u, meni davnoj, 2005-oj godini, kada sam prvi put pročitao stihove: Lavina, kad se zasmiješ glasno / I ćutanje mi postade slasno – („Na majčinom grobu“). Ti su me stihovi natjerali da, u srednjoj školi, potražim sve zbirke pjesama pjesnika koji je znao započeti stih riječju Lavina, jer da nije, ovog intervjua vjerovatno ne bi ni bilo, kako se s njegovim pjesništvom nisam susretao ni u programu srednje škole, niti u programu studija književnosti na fakultetu (čijom greškom, ja ne znam!). Doduše, kada sam bio prva godina fakulteta govorio sam kolegi da idemo Vešoviću na predavanje, umrijet će nam najveći živući sarajevski pjesnik, pa ćemo se kajati što ga ništa nismo pitali. Razmišljajući o tome ko bi bio dobar sagovornik za drugi broj Časopisa, a da ne prekinemo liniju dobrog ukusa, dobio sam, kako moj prijatelj reče − posljednju šansu, da sa našim, prije svega Pjesnikom, a potom i prozaistom, esejistom, kolumnistom, polemičarem, profesorom poezije, doktorom nauka, porazgovaram, prevashodno o poeziji, a zatim i o cjelokupnom njegovom životu i stvaralaštvu.

*

Sa Filozofskim fakultetom u Sarajevu dijelite veliki dio svog života. Šta za Vas znači ovaj fakultet? Zbog čega kažete da ste najureni sa Fakulteta i ko Vas je najurio?

Niko me nije najurio. Neljudsko je bilo nešto drugo. Kad sam, po isteku mog mandata u Parlamentu F BiH, otišao dekanu, obaviješten sam da mogu, do pola radnog vremena, raditi na fakultetu. Da je rekao: ne možeš više predavati, napunio si šezdeset pet godina, rekao bih mu: „Hvala, i u zdravlju se viđeli“. I počeo sam predavati, mada sam svojoj asistentici Adisi Bašić, kad smo išli na čas, često govorio: „Kad bi ti samo znala kako mi je sve ovo dozlogrdilo“, mada se to nije vidjelo na časovima, jer, kad počnem govoriti o poeziji, zaboravim da je to besmislen posao – tolika je moja vjera u poeziju. Ta vjera je najbolje što imam, a umrijeće sa mnom. Ali, na pola semestra, iz dekanata sam obaviješten da ne mogu više predavati, što je značilo da su me studenti džaba slušali. Otišlo u havu sve što sam im govorio. A ja otišao dekanu, bilo je kod njega puno ljudi, i odglumio ljutnju, čak sam mu, na kraju, po bjelopoljski rekao: „Dokurca se viđeli“, a u stvari bilo mi je drago što sam se ratosiljao belaja.

Moja, da oprostiš, žena, kako bi rekli u Montenegru, tog dekana očima nije mogla vidjeti. Ne na nacionalnoj osnovi, jer oboje su Hrvati, nego nako. „Ma pusti onog kikireza iz Kiseljaka“, govorila je, a ja pomišljao da ne možeš sa pjesnikom provesti život sasvim nekažnjeno: počela i ona da ganja ekpresivan jezik, jer „kikirez iz Kiseljaka“ je nezaboravna sintagama. Kikirez je, kaže Vujaklijin rječnik, „cитно живинче које недостатке на пољу величине и снаге компензује крештањем, млатарањем и потпуном и неподношљивом иритантношћу. Вероватно из страха да га неко не згази“.

I žao mi je što više ne prolazim, dvaput-triput nedjeljno, kao nekad, pored biste Salka Nazečića, na ulazu u Filozofski fakultet. Jer je Salko zaslužan što sam u penziju otišao kao doktor nauka: bio je veoma uticajan, jedan od dva osnivača Fiozofskog fakulteta, i izganjao mi – šta izganjao? Dao! – stipendiju za postdiplomski u Beogradu. Odužio sam mu se, koliko sam umio, tekstom „Salkova stipendija“.

I moram ispričati stvar koja ne ide u prilog mojim godinama, ali tješi me pomisao da je takva, šta ćeš, ljudska priroda. Mnogo prije rata, došao mi u kabinet Abdulah Sidran i, potresen, pita: „Kako možeš raditi na ovom fakuletu?“ „Štoo?“ Veli mi da je vidio toliko dobrih mačaka – nije rekao „mačaka“ već riječ koja se rimuje sa „mačaka“ – da je bio na ivici živčanog sloma. „Avdo“, kažem, „znam da nećeš vjerovati, ali ja ih gledam kao svoju djecu“. Što je bilo živa istina.

A nedavno, otišao sam na Fakultet da tražim Hama Dželilovića i Adisu Bašić. Ne bješe ih u kabinetima, pa sam zavirivao u učionice: nema ih. I odjednom, gledajući tu ljepotu, kažem sebi: “Bože, koliko dobrih mačaka!“ Nisam ni ja upotrijebio „mačaka“ no riječ koja se s njima rimuje.

*

Koliko ste, kao profesor, bili zadovoljni studentima na Fakultetu? Koliko studenti mogu i žele razumjeti poeziju?

Uvijek je postojalo nekoliko studenata: tri ili pet ili sedam, svejedno, zbog kojih sam govorio ono što sam i kako sam govorio i vjerovao da moje riječi ne idu u vjetar. Ali mnoge sam žalio, i bio prema njima mek, jer sam znao da su žrtve škola koje su završili. Bili su većinom Bošnjaci, a nisu znali bosanski. Jednom sam tumačio sevdalinku i zapanjen utvrdio da niko od njih trideset ne zna šta je „gondže“. Ovo pamtim možda zato što sam Biljanu Plavšić, staru ko Grčka, koja se, u Bijeljini, pred kamerama, ljubila sa krvolokom Arkanom, kažu da mu je i jezik uvaljivala, u ratnom tekstu nazvao „Arkanovo gondže“. Bukvalno: Arkanov pupoljak.

*

Kakva je veza između Vas kao pjesnika, tumača poezije i prevodioca pjesništva? Da li poeziju može tumačiti i prevoditi neko ko nije pjesnik?

To je u meni nerazdruživo, iako više ne tumačim poeziju. Prevodeći pjesme, o poeziji sam naučio više no iz svih knjiga koje sam čitao. Danas pjesme pišem lako kao da igram balet, ali znam da iza te lakoće stoji, ponajprije, golemo prevodilačko iskustvo: preveo sam četrdesetak hiljada stihova, većinom vezanih, preveo ih sam ili u duetu. Pošto sam na fakultetu predavao Prevođenje i kulturu, što znači analizirao prevode poredeći ih sa originalima, znam da najbolje prevode pjesnici, što se po sebi razumije. Studentima sam govorio da najbolje prevode na srpskohrvatskom jeziku prave Ivan Slamnig i Antun Šoljan, obojica vrhunski pjesnici, što ne znači da ostale prevodioce treba podcjenjivati. Recimo Ante Jurević, koji nije bio pjesnik, ali je bio naš („naš“ ima predratno značenje) najbolji prevodilac Bodlera, mada za njega niko nije čuo. I naravno da poeziju može tumačiti, i to vrlo uspješno, čovjek koji nije pjesnik, tačnije, onaj ko ne piše stihove, ali mora imati čitalačke mašte, što znači biti potencijalni pjesnik.

*

Svoje laži u bronzu lijemo.

(„Pipanje u magli“)

U intervju 21. novembra 2011, povodom nagrade „Aleksandar Leso Ivanović“, rekli ste da Vam je „Brankova nagrada“ puhnula pod krila, ali da danas nagrade ne služe za to. Iz tog razloga ste odbili mnoge nagrade, pa čak i rekli da ćete, ukoliko budete u prilici, vratiti i ovu koju ste primili u Cetinju. Čemu danas služe nagrade?

Da imam para, vratio bih Montenegrinjcima tu nagradu, ali okle penzioneru hiljadu eura? Odbio sam Ratkovićevu nagradu i obrazložio zašto, a kako da je ne odbijem kad su je dali Radovanu Karadžiću. Tih dana, jedan moj prijatelj je bio u Bijelom Polju i, kad je došao u Sarajevo, kaže mi: „Osevapio si se što si je odbio. Da samo znaš kako su bjelopoljski muslimani zbog toga bili hepi!“ Što sam mogao pretpostaviti, jer mi je jedna studentkinja, muslimanka iz Bijelog Polja, koja je tada bila djevojčica, pričala koja je to bila strava kad je, u bjelopoljskom Domu kulture, opkoljenom oklopnim transporterima, Karadžić primao Ratkovićevu nagradu.

Odbio sam Šestoaprilsku nagradu i javno obrazložio zašto, što je bilo dobro: ništa ne dugujem Sarajevu, ni stan: iako su meni i mojoj, da oprostiš, ženi, a oboje smo bili profesori, dvadeset godina od plate odbijali za stan pare, nipošto male, nikad ga nismo dobili, a ovaj u kojem smo danas sami smo napravili, što našim parama, što kreditima: još dugujemo 27 000 maraka kredita.

Prije četiri ili pet godina, zove me pjesnik Husein Dervišević iz Bihaća i pita bih li prihvatio nagradu Skendera Kulenovića? Ne bih, rekao sam, i obrazložio zašto, a najvažnija je rečenica: „Tu nagradu je dobio Džemaludin Latić, a pošto nama dvojici ništa nije isto, ne smije nam biti ista ni ta nagrada“. Nazvao me i pjesnik Kemal Coco, ista smo generacija, ili tu negdje, i kušao me ubijediti, ali zalud. Taj isti Kemal Coco nazvao me prije neki dan i pitao bih li se, ovaj put, ipak predomislio i primio Skenderovu nagradu. „Kako ću se, bolan, predomisliti? Priču o Skenderovoj nagradi sam turio u knjigu, i neću sebe ugoniti u laž.“ „A bi li, u oktobru, došao u Petrovac da đacima održiš predavanje o Skenderovoj poeziji“. „Bih, vrlo rado“. „A kako bi bilo da i za građanstvo održiš predavanje o Skenderu?“ „To još radije, jer ovo su ipak djeca“. I tako, sretan sam što ću, prije no što umrem, vidjeti Skenderov Petrovac i rodnu mu kuću. Sad znate da sam dvaput odbio nagradu Skendera Kulenovića, jednog od meni najdražih jugoslovenskih pjesnika o kome sam napisao esej od 70 strana − možda najbolje što sam o poeziji sročio. Inače, nagrade služe, kako sam negdje rekao, za kvarenje umjetnika.

*

U zbirci pjesama Osmatračnica, tek se u pokojem stihu osjeti snaga Vašeg talenta, koji je, čini se, ostao zarobljen u želji za dokazivanjem. Ako se poredi sa zbirkama kao što su Nedelja, Poljska konjica i Knjiga žalbi, rekli bismo da je ova neuspješna. Da li je Vi osjećate kao takvu?

Tu sam knjigu dotjerao, neke pjesme temeljito preradio, jer sam njome bio najnezadovoljniji, ne bih objašnjavao zašto, i danas mnogo je bliža mojim docnijim knjigama: vjerujem da u njoj sad ima mnogo više istinske poezije.

*

Čuda se izgleda zbivaju još jedino šetačima:
krenuli smo u javni nužnik
a obreli se na Tajnoj Večeri!
(„Čuda se zbivaju još jedino šetačima“)

Čini se da je kontrast između onoga kako se misli, a time i o čemu se govori u ratu, i onoga kako se misli i govori danas, zapravo, najsnažniji stilski postupak Poljske konjice, pojačan dokumentarističkim stilom. Koliko poezija uopće može opisati život u ratu? Koliko ste zadovoljni uspjehom, po mnogima remek-djela južnoslavenske književnosti?

Tu knjigu sam počeo pisati, ne znam tačno kad, ali ne prije 1997. godine, a rad na njoj sam završio prije otprilike mjesec dana, jer sam htio da izvučem maksimum mogućnosti koje nudi materijal u njoj. To su, načešće, sitne dorade, ali važne. I ponoviću ono što sam već negdje rekao: „Poljska konjica“, “Rastanak s Arencanom“, „Knjiga žalbi“ i „Kalemar“ – moja su književna legitimacija. Da nisam ništa drugo uradio, ni stihove u ostalim zbirkama, ni prepjeve, ni prozu, ni esejistiku, te četiri knjige bile bi dovoljne da opravdaju čitav moj život, mada znam: morao sam napisati sve knjige objavljene ranije da bi ove četiri nastale. A kad se radi o književnosti i ratu, ta stvar je u toj knjizi, vjerujem, jednostavna: njeno mnogoglasje, to su pokušaji nesrećnika da shvate šta im se desilo i šta im se dešava, to je svijest o ratu i o životu, a ne njihovo prikazivanje. Tu knjigu bih komotno mogao pripisati ljudima koji u njoj govore, a opet znam da je u njoj sve moje, jedino sam ja zapamtio ono o čemu se u njoj govori, zapamtio jer najviše liči na mene, jer to sam sušti ja.

*

Zbog čega ste odlučili tekst Poljske konjice, koji je uglavnom prozni, pisati u stihu?

Samo prva pjesma „Panj“ tako je nastala: sažimanjem proznog zapisa. Ostale su pjesme nastajale na razne načine. Nekad je bila dovoljna u ratu zapisana rečenica da oko nje nastane pjesma. Nekad čujem na ulici priču, i kod kuće, od onog što zapamtim i dodam iz svoje glave napravim pjesmu. Nekad pjesma počne riječima: što rekao onaj tvoj Ilija Ladin. Potom navedem šta je Ilija uistinu rekao, a ostatak pripišem muslimanu koji je bio u srpskom logoru u Semizovcu, a u onom što je rekao njegovog ima koliko i moga.

*

U maloprije spomenutom intervjuu povodom nagrade u Cetinju, braneći se od provokacija da ste poklonik režima odgovorili ste upečatljivom metaforom: da je Vama taj režim isključivo slao humanitarne pošiljke u vidu granata. Da li je iz tih cvjetova zla izraslo cijelo Vaše stvaralaštvo? Čini se da je tim činom počeo niz polemika, novinskih članaka, kako vi kažete – devetanja, seciranja, dženaza uz najveće državne počasti, da je u tom činu rođena i Poljska konjica?

Da i u „Poljskoj konjici“ ima i „mog obračuna s njima“, da se poslužim čuvenim Krležinim riječima, o tomu nema dvojbe. Sve što sam napisao od 1992. godine naovamo može se obuhvatiti Geteovim riječima: “Jer ja sam bio čovjek, a to znači borac“. Ponekad je to značilo Crnogorac. A sigurno je da sam bio najveći borac kad je onaj što ga devetam bio Crnogorac. Ali u tim knjigama Crne Gore ima mnogo više nego u meni, a kriv je jezik: Crnogorci vole jak, reljefan jezik, a volim ga i ja, bilo šta da pišem. Crnogorsko u meni, ako ću pravo, to je jezik moje majke Darinke, koji sam ponio iz djetinjstva. Darinka je bila najbolji meni poznati slušalac Bećkovićevih pjesama iz knjige „Reče mi jedan čoek“, jer to je jezik njenog sela Cerovice u Rovcima, gdje je rođena. Znala je šta znači svaka riječ u tim pjesmama. Pamtim ovo: pročitao sam joj stih “osaćilo bok ko da je skotno“ i pitao je: šta je „osaćilo“? Objesilo, kaže ona kratko. I dovoljno. Kad sam završio čitanje, rekla je: „E toga samaštenija.“ Znam šta ovo znači, ali teško je prevesti. Iako je pjesnik upotrebljavao njene riječi, i govorio o stvarima i ljudima njoj posve poznatim, sve je to ipak on izmislio, izmaštao! Tačnije, kad se sve to poveže u cjelinu, dobije se samaštenije. I divila se „kako je sve to upantio!“

*

A ono za šta ne nađoh nikada
Riječi – bješe život zaistinski.
(„Preda mnom se nižu vrata zatvorena“)

Na konferenciji 1999-te rekli ste da su riječi u posljednjih osam godina izgubile ono značenje koje ste im Vi, kao pjesnik, davali. Da li su riječi povratile nešto od tog značenja u današnjem vremenu?

Najdraže knjige, koje čitam svaki dan pomalo, postali su mi rječnici srpskohrvatskog književnog i narodnog jezika. Tamo riječi imaju isto, ili gotovo isto značenje koje su imale prije rata. Ali i moje jezičko pamćenje je veliko. To su riječi iz knjiga ili iz živih usta koje su mi zauvijek ostale u glavi, što znači da imaju pun, ili istinski smisao, zato su i upamćene, zato su i postale moj trajni duhovni prtljag. Sjetim se turcizma „surgun“ (progonstvo) koji pamtim iz knjige Stevana Sremca, mada nisam siguran, možda je to bio Bora Stanković, sjetim se Sremčevog ili Borinog junaka, Srbina, bezbeli, koji je bio toliko moćan da je „tri paše surgunisao“, i na temelju tih riječi napravim ovu strofu iz knjige “Kalemar“:

U nas penzionera
Korak je kao na sahranama
A duša u nama
Ogledalo je pod prašinom.
Satjerani u tačku “razno“
Ne znamo šta ćemo s bolom
Kojeg i svaka kost je puna
I sve – do rođenja. Naša je vjera –
Tugovanje naprazno
Koje zna biti slično pašinom
Čeznuću za Stambolom
Iz surguna.
Pogledaj ples rima koji je pokrenula riječ “surgun“: „penzionera-vjera, sahranama-nama, prašinom-pašinom, razno-naprazno, bolom-Stambolom, puna-surguna“, a istodobno te rime se gotovo i ne čuju. U mnogim svojim pjesmama, nastalim u 21. stoljeću, stavljao sam prigušivač na rime, poglavito tako što bih ih razdaljio, jer rima nije tu da ozvuči pjesmu, nego da je kontroliše.

*

Prije rata sam patio od teških depresija i često govorio da sam „profesionalni samoubica“. Komadićeve granate izliječile su me od depresija, kao da ih je rukom odnio.

(„Koljač iza rešetaka, heroj na slobodi“)

Čak i kada pišete za novine i portale, pišete kao književnik (Taj Nikola je, nedvojbeno, opasan šaljivac: prijeti mi sudom, dok oko mene trešte njegovi projektili. Pa to je isto kao da je bolesniku od raka zaprijetio – kijavicom! – „Smrt je majstor iz Srbije“), pa ste, jedne prilike, rekli da je sve to jedna velika knjiga. Koliko je za Vas ta knjiga bitna? Da li Vam je bitnija od Vaše poezije? Kojom ste od svojih knjiga najzadovoljniji?

Ponovio sam, ko zna koliko puta, da je knjiga „Smrt je majstor iz Srbije“ – moja zadužbina. Trudio sam se, u svakom tekstu – šta tekstu, u svakom retku! – da ostanem pisac, ali znam da sam njome, kao Mehmed-paša ćuprijom na Drini, povezao mjesto svog rođenja, Pape, sa mjestom u kojem živim 51 godinu, Sarajevom, a književnost dođe tek potom, koliko god mi bila važna. I znam da bih mogao, na osnovu odlomaka iz te knjige, napraviti nastavak „Poljske konjice“, to jest knjigu pjesama od sto strana, ali koga rat danas zanima?

Ti tekstovi, najčešće, nastajali su iz veoma jednostavnog razloga. Gledajući kako se ljudski mozgovi, svakog dana, prosipaju po ulicama, kazao sam sebi: prije nego što te Rašova granata razmaže po kakvom zidu kao ajvar − a danas bih dodao: prije nego što te Ratko Komadić raskomada – možeš se makar Paljanima, u novinama, preko radija i na televiziji, najebati mile nane. I nikad u životu nisam bio slobodniji nego pod Karadžićevim grantama! Nikad, ni prije ni poslije. To osjećanje je bilo složeno, ali nisam zaboravio njegov temelj: kad sebe upišeš među pokojnike, pukne pred tobom pučina Atlantskog okeana. Pučina neshvatljive slobode. Kad je Kasparov dolazio da svojim prisustvom pruži podršku opkoljenim Sarajlijama i odigra simultanku na 20 ploča, ušao sam u bitku s njim kao onaj koji je već Bogin, poginuo si prije nego što si sjeo za tablu, i jedini sam ja s njim remizirao! Toliku snagu čovjeku zna uliti beznađe.

*

Tek smak ti svijeta objasni sve do kosti. U miru,
truditi se da bližnjeg upoznaš, isto je kao kad kušaš
mjesec u vodi kamenom pogoditi.
(„Uštap u vodi“)

U prethodnom broju Časopisa kolega je razgovarao sa A. Hemonom, koji je najviše o književnosti naučio od svog profesora Koljevića, za kojeg se ispostavilo da je fašista. Hemonu je bilo neshvatljivo kako čovjek koji na taj način poznaje književnost može biti fašista, rasista i zločinac. Kako psihijatar, književnik i Vaš tadašnji prijatelj može odjednom postati vodeći ratni zločinac?

I meni je Nikola Koljević ostao velika zagonetka, možda najveća od svih ljudskih zagonetki iz prošlog rata. Što se tiče Karadžića, on mi je potpuno jasan. Kao psihijatra (a ja sam ga radije zvao psihijator), objasnili su mi ga, detaljno, njegovi kolege Boro Đukanović i Ismet Cerić. Ukratko: riječ je o ljekaru koji nikad nije završio, ili nije kako treba, ni jednu istoriju bolesti dok je radio na Koševu. Da je bio koji književnik, nije. Jesmo bili istinski prijatelji do 1971. godine, kad sam prekinuo svaki kontakt s njim, jer sam smatrao da radi za policiju, a kad smo obnovili druženje, Karadžić je, za tih osam godina koliko se nismo viđali, postao drugi čovjek, ganjao je lovu, zbog čega je zaglavio 11 mjeseci u istražnom zatvoru, a od ćuze ga je spasila pobjeda na izborima: njegov advokat Žarko Bulić rekao mi je da su se Alija, Kljuić i Radovan dogovorili da bude povučena optužnica protiv potonjeg. Najzadovoljniji sam ovim formulacijama o njemu – citiram po sjećanju: Dabić, to su svi Montegrinjci, a svi Motengrinjci su Dabić. U kome je basnoslovni montenegrinjski talenat za lažno predstavljanje doživo svoj vrhunac, i postao slavan diljem planete. U svemu što je radio lažno se predstavljao, jedino je kad je ubijao bio pravi.

*

Kad je srpski snajperist mojoj prijateljici
ustrijelio dijete u naramku
prestala sam u boga vjerovati.
(„Kad srpski je snajperist mojoj prijateljici“)

U mnogim pjesmama (Kad je srpski snajperist mojoj prijateljici, Ateist, Baterija i šibice, Udarci iz noći, Da bi bilo što ne može, itd.) opisali ste svoj odnos s Bogom. Da li je takav odnos potkrijepljen događajima u ratu (kažete: I kao mali bjeh bez Boga), da li je on prije rata bio drugačiji, i da li se danas promijenio?

Bio sam ateista otkako znam za sebe, a Bog je u mojim pjesmama metafora, i ima različita značenja. Bog je, ponajprije, činjenica ljudske kulture, i svejedno što nisam toliko blesav da u njega vjerujem, kultura očito bez njega ne može. No čini mi se da je Bog, ponajčešće, simbol moje samoće, a ja sam odavno sam, ponajprije mislim na duhovnu samoću koja je i izvor moje snage. Sam sam još od likvidacije mog svijeta koji se zvao Jugoslavija. I kad nemaš kome da se obratiš, kad nema nikoga ko pristaje da te sluša, Bog ostaje kao jedini sagovornik, idealan sagovornik, zato što ne postoji. O Bogu, meni su najdraže ove riječi iz „Poljske konjice“ – prepričavam ih: vadi ga jedino to što ne postoji, u protivnom, morao bi biti pozvan na odgovornost zbog onog što se u Bosni dogodilo.

*

Bosna je mrtva koliko i tutankamon.

(„Svojedobno kad bi u inkognitu“)

U navedenoj pjesmi priču o tome da Bosna još uvijek postoji poredite sa kravom kojoj, pošto joj je umrlo tele, daju lažno da ne izgubi mlijeko. Da li još uvijek mislite da Bosne više nema? Da li je zaista priča o njenom postojanju samo slama u telećoj koži da bi je još malo muzli?

Tu sam pjesmu napisao, otprilike, prije 16 godina, a danas Bosne ima 16 puta manje nego onda, mada nije prestala praviti se da postoji, ali sve neuvjerljvije se pravi. Sjećam se još iz gimnazije Vukove priče kako su, u ustanku, Srbi pravili trešnjeve topove i pucali na Turke da ih ustraše, ali ovi su odlično znali o čemu je riječ, i govorili: “Ne prevari, Vlaho, ne!“ Današnje priče o državi Bosni i Hercegovini – to je pucanje iz trešnjevih topova koje mene neće prevariti.

*

Od vaše ratne pisanije
velike fajde bilo nije:
jurišali ste ko poljska konjica
na Hitlerove tenkove
(„Od vaše ratne pisanije“)

Jedna od Vaših najboljih pjesama govori o uzaludnosti antiratnog pjesništva, aludirajući, autokritički, i na uzaludnost Poljske konjice: a Istorija lavlja je čeljust / čiju glad ne stišava / ni jedna metafora. Da li je pisati zaista (bilo) uzaludno?

Ruski pjesnik Fjodor Tjutčev negdje je kazao: “Stihovi ne dokazuju ništa osim manji ili veći talenat sačiniteljev“. Čemu dodajem riječi iz jedne svoje predratne knjige: „Što zaludnije, to ljudskije. Zaludnost je dom čovjekov na zemlji“. Knjiga „Poljska konjica“ je dokaz mog talenta, i moje ljudskosti, sve ostalo more da bidne, ali ne mora da znači, kak bi rekel gospon Nikola Pašić. Sve ostalo su pričine priče, mada nije isključena mogućnost daleke nade o kojoj govori nenaslovljena pjesma ruskog pjesnika Evgenija Baratinskog koja u mom prevodu kaže:

Moj dar je ubog, i glas nije gromak,
No ja živim i na zemlji moje
Postojanje nekome drago je:
Daleki će ga naći moj potomak
U pjesmi mi; svojom dušom biću –
Ko zna? – u vezi s njegovom i, kao
Što u pokoljenju druga sam našao,
U potomstvu štioca naći ću.
Mada je danas nada u potomke tanka, jer jedan Englez kaže: „Šta ako to budu čudovišta?“

*

Ni kao leš se vratiti neću u svoj kalni
zavičaj, gdje na lokalnom nebu
vječito stoji sunac lokalni.
(„Ni kao Leš“)

Rekli ste da je vaš odlazak iz Crne Gore možda najpametnija stvar koju ste u životu uradili. U Sarajevu ste se, sjedinjeni patnjom sa ljudima pod opsadom, kako kažete, osjećali da tu pripadate. Ali, za intervju u „Svjetlu riječi“ ponovo ste rekli da ste čovjek bez domovine i da ćete kao takav umrijeti. U centralnom odjeljenju Biblioteke grada Sarajeva, Vaša djela stoje na policama srpske književnosti. Kakav je danas Vaš odnos prema Crnoj Gori, Srbiji, Bosni, Papama, Cetinju i Sarajevu? Čemu pripadate, osim svojoj šćerki?

Pripadam još i svojoj, da oprostiš, ženi. A pripadam i Jugoslovenima, naciji koja ne postoji. Nad kojom je u ratu izvršen genocid bez ispaljenog metka. Pripadam svojim uspomenama, ponajviše predratnim, koje pretvaram u pjesme, mada ne samo u pjesme, što znači da pripadam svom jedinom svijetu koji se zvao Jugoslavija, a ima ga samo u mojoj glavi. I pripadam Himalajima. To jest književnosti. To je jedini Bog u koga sam cio vijek vjerovao. Ili, bez pozivanja na mističke metafore, to je veliki dijalog ljudskih duhova koji traje milenijama, a ugasiće se zajedno sa ljudskom rasom. A sve to skupa bih nazvao pripadanje sebi. Svojoj slobodi. U Vulićevoj knjizi sam davno pročitao da slobodan, što dođe od svobodan, znači onaj koji je svoj, a ne tuđi. A moja sloboda je ponajprije dirinčenje za kompjuterom od deset do četrnaest sati dnevno. Šta će mi onda Crna Gora, Srbija, Bosna, Pape, Cetinje, Sarajevo? Dirinčenje jedino može dati istinski smisao onom što mi je ostalo od života, a što se životom može zvati jedino iz učtivosti.

*

Smanjuju mu se ljudi. Time je netronut.
Od njega, čovječiji svijet, ko perce lak,
dalji se: sve manji bližnji su na tom peronu
sa kojeg odnosi ga vlak.
(„Smanjuju mu se ljudi“)

Zbirke pjesama Dok prelazim u mumiju, Knjiga žalbi, pa i Rastanak sa Arencanom pisane su u drugačijem tonu od mlađih zbirki. Volju za mijenjanjem života, za sređivanjem rasklimanih točkova, zamijenila je Utrnulost?

Utrnulost, pustoš, najvažnije je, najdragocjenije što danas imam! Izbačen iz života, često sebe u šetnji hvatam kako prolaznike gledam kao sa Marsa, i tu isključenost iz živih pretvaram u stihove. Zato, kao veoma važne svoje stihove, moram citirati ovu strofu: „Iz tog utješno svjetlo sviće: / Do konca tvojih dana, / Sluškinja tvoja vjerna biće / Ta pustoš raspjevana“. Kad više nemate ništa, osvojenja su beskrajna − neko je tačno kazao o poeziji Tina Ujevića. A engelski romansijer i pjesnik Džon Vejn veli: „Ja nemam ništa reći. Pokušavam to da kažem. Tako nastaje poezija“. Kad se ćutim opustošen kao da su kroza me Beli Orlovi prolećeli, sjednem da to napišem i nastane pjesma nagizdana kao krajiška mlada.

*

Iz Škočigorine Mićun Šiljak će doći.
I imat će tvoje oči.
(„Na 64. rođendan“)

Navedenim stihovima završava možda najbolja Vaša zbirka, ukoliko zanemarimo hitorijsku važnost Poljske konjice – Knjiga žalbi. Vraćajući se na navedene stihove nikada nisam siguran šta je to u posljednjem stihu što ga čini dobrim stihom, osim intertekstualnosti, naravno. Možete li mi to, kao profesor poezije, objasniti?

Ako je stih dobar, dobar je u kontekstu cijele pjesme. Nisu svi moji stihovi takvi: mnogi mogu stajati za sebe. Ovaj ne može. Ne znam otkud mi Mićun Šiljak, ali je očito riječ o imenu kojim su, u Crnoj Gori, majke strašile djecu. Smrt, olicetvorena, kako bi rekli Rusi, u Mićunu Šiljku sa tvojim vlastitim očima (Rilke se molio: „Podaj, Gospode, svakome njegovu vlastitu smrt“), zatvorila je krug, vezala kraj s početkom, nestanak se uliva u djetinjstvo – valjda je to dobro.

*

I kad u snu čuješ blagi doziv zemlje,
Ne uzdrhti: senica će da te žali.
A umrli nad kojima naričemo
Nekada su za drugima naricali.
(„Izbledela pesma“)

Zbirku pjesama Nedelja završili ste bilješkom u kojoj kažete da ste smatrali Vodenu vilu najboljom pjesmom koju ste napisali, iako u istoj zbirci ima boljih pjesama (Izbledela pesma, Uteha, Melanholija, Svileni palimpsest, i dr.). Kako sada, poslije toliko godina, vidite pjesme svoje prve zbirke, za koju ste dobili Brankovu nagradu?

Ta knjiga, danas, u konačnoj verziji, izgleda drukčije, ali to po strani. U njoj je sadržano, u zamecima, u nagovještajima, mnogošta od onoga što sam kasnije radio, zato mi je važna. Toliko mi je bila važna da sam 1996. godine pokušao da je ponovo napišem, ali je ispala nova knjiga „Kralj i olupina“. Danas mi ta knjiga kaže: napisao ju je netko ko bi, da ne čuje đavao, mogao biti pjesnik. I moram ispričati jednu čudnovatu stvar. Črezvičajnu, što rekao Sterija. Kad je „Nedelja“ izišla, Rajko Nogo, tada jedan od tri moja najbolja prijatelja, a danas jedan od najviđenijih srpskih nacista, napisao je tekst koji se završava rečenicom: „Rodio se pjesnik“. Ne znam koliko vremena poslije toga, taj isti Nogo, u kafani, otpola pive, kaže mi: „Ma kakav ti pesnik! Nisi zamrčio stiha da valja“. Danas je Nogo, u Beogradu, nezamjenjiva važna nula, kako bi rekao Zogović, a Marko Darinkin, u Sarajevu, istinski je pjesnik. Čemu dodajem stih Marine Cvetajeve: „Ostaću pjesnik i u štucanju predsmrtnome!“

*

Mnoge su Vaše pjesme doživjele drugo izdanje. Rekli ste da dok čitate Poljsku konjicu vidite mnogo stvari koje biste promijenili, dodali, oduzeli. Da li smatrate, kao i Ladin, da pjesma nikada nije završena, ili se, kao Andrićev neimar, po završetku djela više ne obazirete na most?

Gotovo sve što sam napisao, naknadno sam dorađivao, često i nakon objavljivanja. Knjigu „Špijun iz Pipera“ o Jevremu Brkoviću četiri puta sam, od korice do korice, popravljao. Ima pjesama koje sam dorađivao pet, deset, čak i dvanaest puta. I nema sumnje da su mnogi od mojih najboljih stihova, pa i pjesama, plod naknadne pameti.

*

Rekli ste da na kompjuteru imate još neobjavljenih knjiga poezije. Zašto ne objavite te knjige?

Imam u kompjuteru šest neobjavljenih knjiga poezije po sto strana, ali mi ne pada na um da ih objavim, jer poeziju niko ne čita. Kako da svom izdavaču Izudinu Šikalu ponudim knjigu koju će prodati u dvadeset, možda trideset primjeraka? Objavio je moju knjigu proze „Bijeg na visoravan“ i prodao ju je, pa sam u njoj ispravio brojne tip-felere i ponovo mu poslao rukopis jer, hoće, veli, da objavi drugo izdanje. Znam dobro koliko je zaludna rabota pisati pjesme, ali, već sam rekao, što zaludnije, to ljudskije. Ta zaludnost moju vjeru u poeziju, koju sam učio ponajviše od Rusa i od Remboa, samo osnažuje.

*

Intervju je za časopis Slovo radio Armin Stefanović. slovo.staffunsa.org

Prometej.ba