MARKO VEŠOVIĆ: Bosna i Hercegovina kao država ne postoji, sve ostalo su priče za budale

Napisao sam osam polemičkih knjiga, ne knjižurina od kojih nikakve koristi nije bilo, ali mi se nakon završetka svake činilo da mi je ovaj guravi svijet malo manje nepodnošljiv“, objašnjava književnik Marko Vešović koliko ga „troše“ žestoke polemike u kojima posljednjih godina ratuje protiv šovinističkog nacionalizma svih boja.

Razgovor s Vešovićem vodili smo prije desetak dana povodom 20 godina od početka rata u BiH, kada njegove vapaje nitko nije čuo. Danas će reći kako su Srbi te 1992. godine bili jednostavno gluhi. Ovo je prava prilika da saznate zašto je Vešović Čovjek, s veliko Č.

Prije ravno dvadeset godina dizao je svoj glas protiv rata, pozivajući ljude da se urazume. No, vapaje književnika Marka Vešovića, gotovo nitko nije čuo. Reći će kako su Srbi tada jednostavno bili gluhi, svojevoljno gluhi. Vrsni pjesnik i donedavni profesor poezije na sarajevskom univerzitetu ostao je zarobljen u Sarajevu i kasnije napisao vjerojatno ponajbolje svjedočanstvo o sarajevskoj ratnoj epopeji, zbirku pjesama „Poljska konjica“. Danas o tom vremenu, u kojem mu je ranjena i tada sedmogodišnja kćerka, ne želi govoriti. Zadnjih godina široj javnosti je najpoznatiji po brojnim i vrlo žestokim polemikama u kojima iznimno oštrim perom „ratuje“ protiv šovinističkog nacionalizma svih boja, smatrajući da mu je to ljudska obaveza i zbog čega mu se, kako kaže, čini da je ovaj „guravi svijet malo manje nepodnošljiv“. U razgovoru, koji je djelomično objavljen i u tjedniku Novosti, otkrit će da ga Radovan Karadžić, kojeg je prije rata vrlo dobro poznavao, više ne zanima i kako ne prati njegova haška suđenja, te probati dijagnosticirati kako je, prema njegovom riječima „ta pihtija od čovjeka postala krvolok“, kao i koja je njegova prednost nad Karadžićem. Otkrit će i kako je trajno udaljen sa univerziteta, ustvrditi da Bosna i Hercegovina danas ne postoji te poželjeti da se njegova kćer više nikada ne vrati u tu zemlju, ali i istaknuti da rodnu Crnu Goru više mrzi nego što je voli. Inače, kao najpametniju stvar koju je napravio u životu istaknut će upravo to što je kao golobradi mladić, s 18 godina, napustio zavičaj i pobjegao od „crnogorskog zla“. O tom je zlu, objašnjava napisao preko 600 stranica, ali ga još nije ni načeo.

U ovo doba prije točno 20 godina Sarajevom su odjeknuli prvi pucnjevi i označili početak višegodišnje opsade tog grada. Kakvo je vaše ratno iskustvo?

O tome vam neću reći ni riječ. Docnije ću objasniti i zašto.

Obraćali ste se tada javno, pa i putem televizije, svim pripadnicima srpskog naroda u BiH, ali iz današnje perspektive čini se da vas nitko nije čuo. Imate li objašnjenje zašto je to bilo tako?

Ima i gore od toga. Molio sam u ratu Boga da nebeski narod urazumi, a odgovor je vazda bio negativan, ne znam da li zato što je, kako je objasnio Dabić (Radovan Karadžić op. a.) “Bog u ovom mandatu bio Srbin“, ili zato što je, od ljutine crven kao paprika iz sela Kanja kod Bijelog Polja, Svevišnji lupio šakom u astal i dreknuo: “Ma ko je taj Marko Darinkin da miješa u moje poslove?“. A Srbi me nisu čuli jer su bili gluhi, i to svojevoljno gluhi, kao zmija o kojoj govori Sveti Avgustin.

„Laže više nego u ratu“, navodno ste rekli kada je Karadžić, kojeg ste i osobno vrlo dobro poznavali, zasjeo na optuženičku klupu haškog tribunala. Pratite li danas uopće što se događa u Haagu u slučajevima Karadžića i Mladića?

Prestao me zanimati. Dovoljno je što znam da će umrijeti u zatvoru. Moj prijatelj Boro Đukanović, Srbin iz Krajine, koji je skupa sa mnom odrapio 44 mjeseca sarajevskog konclogora, a do rata je, valjda i dvadesetak godina, sa Dabićem radio u Dnevnoj bolnici na Koševu, ordinacija do ordinacije, ovako je to sebi i meni objasnio: “Ja mogu umrijeti sjutra, a mogu i za 5 ili 10 godina, to niko ne zna. Karadžić može živjeti još 20 ili 30 godina, ali znam da će umrijeti u zatvoru. I u tome je moja prednost nad njime“.

Jeste li sebi ikad objasnili kako je, vašim riječima, „ta pihtija od čovjeka postala krvolok“?

Stvorila ga je situacija: Ili, kako bi Dabić rekao, sitovacija – tako se zvala njegova drama koja kurcu ne valja, čitao sam je, a objavio ju je, nakon rata, u Beogradu, Miroslav Toholj, odličan nacista iz Ljubinja. Vitomir Lukić, neću reći pokojni, jer je za mene življi od 95 posto bosanskohercegovačkih pisaca koji se još broje u žive, taj Vito, jedan od najumnijih ljudi koje sam upoznao, mnogo prije rata, u kafani, priopćio mi je nadahnut esej na temu: sve je rodila situacija.

Svojevremeno ste za Milorada Dodika rekli da je Radovan Drugi. Kakva je po vama njegova uloga u bosanskohercegovačkoj svakodnevici?

Ta azgina rabota, jer Dodik je azgin kao, u mom djetinjstvu Vranica, kobila mog đeda Simeuna, koja je udarala prednjom i zadnjom i, uz to, ujedala, taj azgini Dodik posve je prirodan plod etničke demokratije u BiH, u čijem Ustavu piše da su nosioci suvereniteta građani i Sveto Trojstvo, to jest tri konstitutivna naroda. Ako su narodi nosioci najviše vlasti u BiH, onda se na građane možemo popišati. Dodik svim što radi svima poručuje: ja sam nosilac najviše vlasti i BiH i jebem mater svakome ko misli da mi išta može!

Kako vidite danas život u BiH? Je li tamo potpuno i trajno ubijeno sjećanje na zajednički život?

BiH kao država ne postoji. Sve ostalo su priče za budale.

Koliko vjerske institucije utječu ili možda upravljaju životima „običnih“ ljudi?

Umjesto odgovora, evo vam moje dvije pjesme iz E- novina:

„Srpski oberpop butike krsti“: Oberpop, svoj među svojim, / Blaženo sav nasmešen, / Ko da napustio beše / Pre pol minute nišu / Za sveca, i ko da kama / Ostala nam od pređa / Uopće ne postoji / Na zemlji, oberpop koji / Prezire zemno, šuta novac / Što Boga više vređa / Od sveg u žitejskom moru, / Oberop, sličan čvoru / U drvu na kojem je Spas / Raspet, oberpop väs / Crn, u popovskom horu / Ko među kašikama / Kačamalj, dok Šutanovac, / Ministar odbrane, nemo / Čuvao mu je leđa, / Oberpop, da krenemo / Četvrti put ispočetka, / Dan prije prošlog petka, / Nasmešen, dignutih veđa, / Ko da s čuđenjem svetom / Prolazi – što ne pišu / E-novine, već ja velim – / Obišao je Sveto / Mesto, no ne, bezbeli, / Draževicu, ni Ravnu Goru, / Nego Chopping mall “Forum“ / U na Nišavi Nišu / Rodnome mestu našeg cara / Konstantina, gde nije jarad / Krstio, nego restorane, / Lokale brze hrane, / I k tomu prodavnice / Cipela, menjačnice, / Trafike i garaže / I osveštao, legenda kaže, / Parfeme “Dior“, “Riplej“ / “Enerdži“, ”Mis siksti”, “Gest“: / Za svirku u te diple / Svaka mu čast i čest. (Oberpop – patrijarh Irenej). „Topuzli Mustafa“: Čast i čest islamu kao veri. / A ono što priča Mustafa Cerić / Zna kašto da me unezveri /. Od genocida u Srebenici je – / A da mu se nije / Namrdilo oko – / Načinio buzdohan i njime bije / Emira Suljagića koji prežive pokolj.// A ja se setih topuzli Makarija. / Koji je, vaktile, živeo u Svetu Goru./ I svuda sa sobom nosio je topuz. / Ako me upitate: zar topuz pristaje popu, / Kazaću: “jok, valahi“, pa makar i ja / Tim zaslužio da me, ko Marko drumove, oru / Oni što planduju, poput ovaca, / U ladu što na njih Raspeti ga baca.// Makarije je topuzom lemao / Svakoga ko mu se usprotivi./ Pa bio pravi, bio krivi./ U tom nije bilo ništa neobično: / Hvalisao se pred svakim živim / Da je padiša lično / Dozvolu mu za taj topuz dao. // Danas je, svi znamo, Makarije jarka / Historijska marka: / Bacio topuz i, bog te mazo, / Postao srpski patrijarka, / Kako bi ga nazvao Nazor. // Slušam rejsa dok ćera u krug i / Suljagića drvi / Pa mislim: ono je Makarije Prvi / A ovo je Drugi.// Ima i razlike među njima: / Makarije je prvo – topuzom po rebrima, / A potom postao patrijarka. / A Mustafa Cerić / Čast i čest njegovoj veri – / (Čast i čest ne od srebra, / Već od zlata suha) / Prvo je postao politička marka / A onda lomi rebra. / Odsad ću da zvati topuzli Mustafa./ Hoću, tako mi moga Svetog Duha. / Hoću, tako mi Dejtonskog ustafa.

U javnosti se stječe dojam da ste konstantno u žestokim medijskim polemikama. Koliko vas to troši? I mislite li da takve polemike ispunjavaju zadani cilj?

Napisao sam osam polemičkih knjiga, ne no knjižurina, od kojih nikakve koristi nije bilo, ali mi se nakon završetka svake činilo da mi je ovaj guravi svijet malo manje nepodnošljiv. Ima i jedna utjeha. Gete je negdje rekao: “Jer ja sam bio čovjek, a to znači borac“. To znači i borac!

Mnogi jezični čistunci vam zamjeraju da u takvim polemikama često koristite, po njihovoj ocjeni, vulgarne izraze?

Živo mi se jebe šta teška bagra i odrte budale govore o meni.

Ovih dana podgorički sud odbacio je tužbu koju je protiv Vas podnijela novinarka Sonja Radošević, zbog teksta „Laganje kao nacionalna disciplina“ u kojem ste dijagnosticirali tko i zbog čega diže hajku na udruženje deportiranih građana iz BiH i Šekija Radončića. Tu ste prozvali niz crnogorskih medija, a oni su Vas potom dodatno uzeli na zub. Znate li uopće koliko je podneseno tužbi protiv Vas ili izdavača koji su objavljivali vaše tekstove?

Adil Kulenović, najveća blesa koju je bošnjačka kita napravila u 20. stoljeću, u Sarajevu me tužio za klevetu, i dobio spor na osnovnom, a popušio na višem sudu. Avazova talibanka Sonje popušila i na osnovnom i na višem sudu.

Kako uopće ocjenjujete medijsku scenu u Crnoj Gori?

“Crna Gora da ne može crnja, Crna Gora da ne može gora“, napisao je Matija Bečković mnogo prije rata, a ti stihovi biće akutalni sljedećih pet stoljeća i za medijsku i za nemedijsku Crnu Goru. Zemlja čiji bi svi stanovnici stali u jedan kineski kaznenopopravni dom srednje veličine, ima medija više nego Srbija i Hrvatska skupa!

Jednom ste rekli da je vaše najveće životno postignuće i najpametnija stvar koju ste u životu napravili to što ste kao golobradi mladić, s osamnaest godina, 1963. godine, pobjegli iz Crne Gore, od „crnogorskog zla“. Mislite li još uvijek tako? I kako opisujete to „crnogorsko zlo“?

Tome ću samo dodati početak pjesme „Ni kao Leš“: „Ni kao leš se vratiti neću u svoj kalni / zavičaj, gdje na lokalnom nebu / vječito stoji sunac lokalni. / Nigdar me više u njemu ne bu. / Primio nikad ne bih od njega / ni ferman bega, / ni kraljsku krunu. / I odbio bih, ako bi počem bio more, / da njime plovim ka Zlatnom runu«. O tom zlu sam napisao najmanje 600 stranica, a nisam ga ni načeo.

Kakvi su uopće vaši osjećaji prema Crnoj Gori?

Odi et amo, mrzim i volim, rekao je Katul. Crnu Goru mnogo više mrzim nego što je volim, jer mi nudi čitava brda stvari koje pravi ljudi treba da mrze, a vrlo malo stvari koje pravi ljudi treba da vole. A ja jesam i pravi čovjek i pravi pjesnik.

Izjavljivali ste da ste pet posto Crnogorac i da bi voljeli biti Bosanac, ali da danas više to nemate s kim biti.

Nemojte misliti da imam išta protiv toga. Ako ne možete biti pravi čovjek, budite pravi Srbin, pravi Hrvat, pravi Bošnjak, ali meni bi to bilo premalo. Studentima sam, kad prvi put uđem na čas, govorio: Vi budite šta hoćete, govorite i pišite jezikom kojim hoćete, ali treba da znate – moj jezik se zove srpsko/hrvatsko/bosansko/crnogorski. Po naciji sam Crnogorac, ali to nije ništa opasno, svega pet posto, to je vrsta hobija, kao skupljanje markica ili leptirova. Karadžićeve granate vratile su me mom etničkom porijeklu, ali sam duhovno ostao Jugosloven. Tačnije, granice mog jezika su granice moje domovine, i sve najbolje što su četiri naroda stvorila na tom jeziku smatram svojom babovinom.

Često citirate rečenicu engleskog pisca Samuela Johnsona – „Patriotizam je posljednje utočište za hulje” – kako gledate na ono što je „patriotizam“ donio ovoj regiji, gdje je mnogima i dan danas važnije biti Srbin, Bošnjak ili Hrvat nego li čovjek?

Biti čovjek, to se danas uopće ne isplati, a biti Srbin, Hrvat ili Bošnjak to se debelo isplati. Zašto da budeš čovjek ako za tu profesiju ni od kog ne dobijaš ništa u gotovom?

Niste izmakli niti udarima iz smjera bošnjačkog naroda. Ako se ne varam, govorilo vam se s prezirom čak da ste gori i od Karadžića?

Kad sam u Parlamentu Federacije BiH citirao jednu rečenicu iz knjige Tarika Haverića, zastupnica Amila Alikadić, muslimanski fašista s rupom i klasična balinkura, izjednačila me sa Karadžićem. A kad me na portalu Rijaseta Islamske zajednice islamski mislilac Kobilica, zaboravio sam kako se zove, proglasio islamomrscem, rekao sam sebi: “OK. Napisao si pet knjiga, a kad bi se svi tekstovi sakupili, bilo bi ih sedam u obranu Sarajeva, BiH i Bošnjaka. I neka si, ali više nikad nećeš o njima ni riječ napisati.“ Ivanu Šarčeviću, koji je objavio intervju sa mnom u Svjetlu riječi, kazao sam: Imao si čast da objaviš posljednje što je Marko Darinkin kazao o BiH, državi koja se pravi, ali veoma neuvjerljivo, da postoji.

Ovog tjedna vaš kolega Ivan Lovrenović napisao je zanimljiv tekst o Sarajevu, objašnjavajući kako Sarajeva ima puno, ali kako piše o onom Sarajevu koje obožava Krležu, Konstantinovića, Latinku Perović, Bogdana Bogdanovića, Filipa Davida, Kovača, Kiša, Matvejevića, Feral Tribune, ali da sve te ideje ostaju prazna idolatrija te da se radi o „kulturnom falsifikatu i palanačkom pervertiranju smisla njihovoga djelovanja”. Slažete li se s njim?

Malo je mojih prijatelja, i uopšte valjanih ljudi, sa čijim se prosudbama, kao sa Ivanovim, u tolikoj mjeri slažem, ali ću otići korak dalje od Ivana: ako izuzmem šačicu ljudi, priča o Krleži, Konstantinoviću, Latinki Perović, Bogdanu Bogdanoviću, Filipu Davidu, Kovaču, Kišu, Matvejeviću, Feral Tribuneu danas je Sarajevu postala obična laž koja je počela da mi ide na ganglije.

Poželjeli ste da se vaša kćer nikad ne vrati u Sarajevo?

Poželio sam da, iza moje smrti, moja kćer živi bilo gdje samo ne u ovom govnetu od države.

Sve donedavno ste bili aktivni kao univerzitetski profesor. Postoji li kod studenata žar, kakav je recimo, kažu oni koji Vas dobro poznaju, postojala kod mladog Vešovića?

Najuren sam sa fakulteta, na pola semestra. Da su mi u septembru rekli: ne možeš više da predaješ jer si u penziji, rekao bih: „primio k znanju“. Ovako, zadžaba sam predavao pola semestra, a studenti slušali moja predavanja koja su mogli turiti kenjcu pod rep. Dodajem da na Filozofskom fakultetu 27 profesora, većinom Bošnjaci, i dalje predaju, mada su zreli za penziju. Neko će reći da zakon kaže ako se na njihovo mjesto ne javi kandidat koji ispunjava uslove konkursa, oni mogu da nastaviti predavati. Ali Marko Darinkin (majka Darinka op. a.) je bio jedini profesor poezije u cijeloj BiH i nije bilo ni teoretskih šansi da na njegovo mjesto konkuriše bilo tko sa doktoratom koji odgovara predmetu Poetika lirskog teksta. Bilo je i grotesknih stvari. Na usmenu književnost prijavila se Aiša Sofić, sa doktoratom odbranjenim kod Muniba Maglajlića, kojeg je, bez dalje priče, trebalo poslati u penziju. Ali Munib je napisao da je to doktorat iz etnologije! To nije sve. On, koji je Aišine radove, ni od kog prisiljen, stavio u silabuse za studente, dakle, kao obaveznu literaturu, na sjednici Vijeća rekao je da Aiša nema stručnih radova. Ukratko: nije mu se išlo u penziju. I Aiša nije izabrana.

Sa svoje 23 godine primili ste tada prestižnu Brankovu nagradu, a nedavno i nagradu Aleksandra Lesa Ivanovića. U međuvremenu ste neke nagrade odbijali, jer smatrate da nagrade kvare umjetnike.

Odbio sam nagradu Risto Ratković jer su je opoganili, kao što se crkva opogani, kad su je dali Karadžiću. Odbio sam Šestoaprilsku, nakon čega me četnik Novak Kilibarda u Danima ispljuvao i s mojih leđa se uvlačio u zadnju jamu Adilbegu: «Može g. Adil Zulfikarpašić, jedno od krupnih imena u sveukupnoj istoriji Bošnjaka, primiti sa zahvalnošću onu nagradu koju odbija da primi Marko Vešović!!! Zamislimo šta će učiniti protok vremena, ne samo od jednog kalendarskog vijeka nego i od jedne decenije, od dviju ličnosti – Adilbega i pjesnika Marka. Odista hajdučko-otimački i čobansko-brdski mentalitet, koji prilježno kritikuje g. Marko Vešović, prosto je probujao u njegovoj ličnosti.“ Prošla je decenija, i danas se zna da su pokradene pare iz Adilove zadužbine, a Marko ima 23 objavljene knjige. Hajduk i otimač je Marko, a ne Kilibarda koji je harao po Hrvatskoj i u Konavlima se slikao s nožem među četnicima. Hajduk sam i otimač jer neću da uzmem novac od nagrade! Ne zna se da sam odbio i nagradu Skendera Kulenovića. Prije dvije ili tri godine iz Bihaća su me zvali telefonom dva člana žirija (ne pamtim kako se prvi zvao, drugi je bio pjesnik Husein Dervišević), da me pitaju bih li primio Skenderovu nagradu? Ne bih, rekoh. O Skenderu koji ide u najveće jugoslovenske pjesnike druge polovine 20. vijeka napisao sam esej od 70 strana, na fakultetu držim vrhunska predavanja o njegovoj “Ševi“ i sonetima, ali tu nagradu je dobio paravojni hodža Džemaludin Latić. Pošto nam ništa nije isto, neću da imamo ni istu nagradu“.

Nedavno se u Srbiji, Republici Srpskoj i Crnoj Gori digla i neviđena hajka na Andreja Nikolaidisa. Kako gledate na taj fenomen?

Već sam rekao da supotpisujem retke zbog koji je na Nikolaidisa dignuta hajka, i dodao: da je sreće,trebalo je da ja to napišem, ali me mladi kolega po peru preduhitrio. Ostavljajući sve drugo po strani, kazaću najvažnije. Nikolaidisov tekst je natjerao četnike da se skinu do gola. Na primjer, ober-četnik Goran Danilović, koji je protestvovao protiv hapšenja Ratka Mladića, zahtijevao je da Nikolaidis zbog “skandaloznog teksta“ bude uhapšen! Nikolaidis je nedavno završio odličan roman “Odlaganje. Parezija“ u kojem govori i o toj hajci. Koju treba posmatrati, prvenstveno, kao dio nauma Borisa Tadića da Crnu Goru, odbjeglu srpsku teritoriju, kao u starom Rimu odbjegle robove, vrati u nadležnost legitimnoga gospodara. Ali Tadić nas more uvatit za ono po čemu su četnici, skidanjem gaća, na najbrži način utvrđivali veliku civilizacijsku razliku između Srbina i “Turčina“. Uskoro će u Pobjedi izaći knjiga “Miško Kesedžija i njegove bize“ koju sam napravio sa Šekijem Radončićem, gdje sam rekao: dok se u Crnoj Gori pitaju Turčin Milo Đukanović, Turčin Šemsudin Radončić i Alijin janjičar Marko Vešović, Srbima i prisrbicama u Crnoj Gori na svim izborima će se ponavljati Kosovska bitka. Za hrvatske čitaoce: nakon pobjede nad Momirom Bulatovićem, Pavle Bulatović je na mitingu u Rožajama rekao: “Ne dozvolite da Crnom Gorom vladaju Turci“. Pavle je ubijen u jednom beogradskom restoranu u trenutku kad je, na radiju, slušao guslarsku pjesmu o sebi kao o pobjedniku nad NATOm. Kažu da mu je, prije nego što je preko bečkog odreska u Pavla ispalio rafal, jedan od dvojice ubojica rekao: “Nismo ti mi NATO!“.

saznajemo.net