Marko Tomaš: Kod nas se svakih 50 godina sve dovede u pitanje

Marko Tomaš je pisac, novinar, kolumnista, Mostarac koji je rođen u Ljubljani. Jedan je od pokretača i urednika časopisa „Kolaps“ i pripadajuće biblioteke. Novinske tekstove objavljivao je u BH Danima, Glasu Istre i Feral tribuneu, u Splitu vodio knjižaru UTOPIA. Danas piše za Žurnal.info, Lupi.ga i Urban magazin. Redovno odlazi iz BiH i redovno joj se vraća. Ovaj intervju je njegovo svjedočenje o zemlji koje nema i onoj koja je zastala na putu za negdje.

Razgovarala: Sanela Gojak

MOSTAR IZ DJETINJSTVA VIŠE NE POSTOJI „Ja više ne prepoznajem Mostar svoga djetinjstva. On više ne postoji. To je grad koji samo nosi ime Mostara, ukoliko se mene pita. S vremenom sve više i više nestaje. Čini mi se da je neposredno poslije rata taj Mostar još uvijek postojao. I onda je počeo lagano da hlapi. Naravno, nije rat vođen da bi se stvari vratile na isto, već da bi se stvari promijenile iz korijena, zapravo postale slika i prilika onoga tko određuje način na koji mi živimo u današnjem vremenu“.

INTERVIEW.BA: Časopis „Kolaps“ koji ste pokrenuli sa nekolicinom kolega bio je snažan izraz bunta kroz urbanu kulturu. Šta se desilo s njim?

TOMAŠ: „Kolaps“ sam pokrenuo sa nekolicinom prijatelja. To je bila mladenačka inicijativa koja je imala i tu vrstu energije, mladenačke, pankerske. Mi smo probali od „Kolapsa“ da stvorimo nekakav književni fanzin gdje ćemo kroz određenu vrstu književnosti prosvjedovati protiv onoga što nas okružuje, te da će ta vrsta književnosti na kojoj mi koncipiramo časopis, na neki način, biti neka vrsta bunta protiv onoga što je oko nas i konteksta u kome smo živjeli.

Iako iz ove perspektive gledano, meni se čini, vjerovatno što smo bili puno mlađi, da su ta poratna vremena bila puno optimističnija nego ova današnja. „Kolaps“ nikad nije imao namjeru niti je bio tako zamišljen da bude periodični časopis. Sve je, uglavnom, ovisilo o finansijama. Prve dvije godine uspjeli smo izbaciti tri do četiri broja godišnje, a onda se svelo na jedan broj godišnje. Na koncu je već to bio razmak od tri, četiri godine. To nije projekt koji je ugašen. On je u nekoj vrsti hibernacije, jer svi smo mi, sasvim prirodno, odrastajući išli nekim svojim putem za vlastitim životima i sudbinama. „Kolaps“ je ostao da lebdi u tom nekakvom prostoru kao neka točka u vremenu koja nas povezuje.

INTERVIEW.BA: Šta je u međuvremenu još kolabiralo kod Vas, u Vama? Koje su se promjene desile?

TOMAŠ: Bilo je i uspjeha i brodoloma, i poslovnih i intimnih. U društvenom kontekstu, optimizam koji sam spominjao i koji je vezan za mladost, mislim na to osjećanje oslobođenja nakon užasnog perioda iz prve polovice 90-ih. Mislim da je optimizam kolabirao u društvu u kojem živimo. Ako, uopće, možemo govoriti o postojanju društva u BiH, nažalost. Optimizam kod dobrog dijela ljudi je kolabirao, sve mi se čini da su ljudi na tom putu da kolabiraju, ili ne, ali primaju nekakve oblike i agregatna stanja koja ne obećavaju ništa dobro. Vraćamo se na kolabiranje optimizma, unatoč što se i u nekim segmentima događaju pomaci, ali kad se pogleda cjelokupan kontekst, nekad su to vapaji, a nekad čista nepatvorena dobra energija i entuzijazam. Sve dobre stvari koje se događaju, zapravo ovise o entuzijazmu i energiji pojedinaca. Najbolje stvari u našem društvu nisu plod nikakvog sustava, nego su plod nekakvih pojedinačnih inicijativa, entuzijazma, pojedinačne energije. Sad ne znam da li je to konačna sudbina svakog društva u suvremenom dobu ili je to samo kod nas. Možda sustav još uvijek sam traži sebe ili se pokušava izmisliti, pa samim tim nema snage da iznjedri nekakve stvari za koje bi se mogli zakačiti i da kažemo ok, konačno smo krenuli u nekom dobrom smjeru, ili konačno imamo neke zajedničke ciljeve, vrijednosti i neke stvari koje društvo čine društvom.

INTERVIEW.BA: Pisac ste prve autorizovane biografije Ivice Osima „Ivica Osim – utakmice života“. Otkud jedan pjesnik u sportu?

TOMAŠ: Počet ću od kraja ovog pitanja. Nikad ranije se nisam bavio tim stvarima niti sam u životu čak i pomišljao da bih mogao raditi takve slične stvari. U mom životu to je bila jedna velika promjena, iskorak u nešto što mi je krajnje nepoznat teren. Uvijek smatram da stvari iz kojih nešto naučim, bez obzira koliko su one „uspješne,“ one su za mene najuspjelije, jer me oblikuju kao čovjeka. Promjene me. Nekako mi se čini da me pomaknu naprijed u životu.

Knjiga je nastala na inicijativu Muamera Spahića iz Izdavačke kuće „Vrijeme“ iz Zenice i mog urednika Selvedina Avdića. Oni su smatrali, pogotovo u vrijeme kada se BiH prvi put plasirala na veliko natjecanje, na Svjetsko prvenstvo u Brazilu, da je to momenat za predstavljanje Osima koji je, vjerovatno, jedna od najznačajnijih nogometnih i društvenih figura BiH i Jugoslavije. Dakle, vrijeme je bilo da dobije neku vrstu pisanog spomenika kako bi se i na taj način obilježio taj uspjeh. Uspjeh nogometne reprezentacije svima je značio i donio neki tračak optimizma, što je opet potvrdilo tezu koliko, zapravo, nogomet igra bitnu ulogu za psihičko zdravlje društva.

Prolazio sam kroz čudna stanja pitajući se da li ja to mogu? Ne znam kako su me Spahić i Avdić uopće naveli da pristanem. Sad se kao ne mogu sjetiti, ali znam da je to bilo kao kad boksača stavite u ring, pa ga ošamare dva puta i kažu: „Ti to možeš! Bori se!“ Onda sam se našao u tom ringu i nije bilo natrag. Upustio sam se u tu avanturu. Još je ljepše bilo na kraju kad se cijeli posao završio kad je knjiga naišla na lijep odjek i kod kritike, i ono što mi je bilo najvažnije, tako sam i pristupio poslu, da se neka književna javnost pohvalno izrazila o načinu na koji je knjiga koncipirana.

INTERVIEW.BA: Marko Tomaš, inače, prati nogometna dešavanja i piše o njima iz pozicije „kauč selektora“ na portalu Žurnal.info – volite Liverpool, Velež. Ljudi kod nas inače više vole reprezentacije susjednih ili nekih dalekih država. Zašto?

TOMAŠ: Znamo da živimo u duboko podijeljenom društvu, koje je sve podjeljenije i podjeljenije kako vrijeme odmiče. Ta paralelna društva žive neke svoje stvarnosti koje se vremenom sve više udaljavaju jedna od druge. Malo je zajedničkih imenitelja. Izvršeno je određeno političko nasilje koje je rezultiralo time da se ljudi identificiraju, možda ponekad i na nelogične načine.

Za mene je najprirodnije da poslije bh. reprezentacije uspjeh priželjkujem svakoj reprezentaciji susjednih zemalja, i crnogorskoj, hrvatskoj, srpskoj, slovenskoj i makedonskoj. Nekako mi je to iskustveno najbliže. Nisam od onih ljudi koji prate Liverpool od 2005. godine, od čuvenog finala u Istanbulu. Liverpool volim još od davne 1984. kada je Liverpool važio za najbolji europski tim. Kad sam bio jako mlad, Liverpool sam prepoznao i zavolio, zato što su bili najbolja momčad u Europi. I bitno je zbog toga što su nosili crvene dresove kao i Velež za koji sam navijao. Na taj način sam i povezao ta dva kluba. To je bio i period najvećih uspjeha i Veleža. Bilo je sasvim logično da u svom dječijem mozgu povežem ta dva kluba. Od tada sam čovjek koji prati Liverpool.

Nažalost, sve manje pratim zbivanja u domaćem nogometu. Starim i ja, i sve slabije podnosim stvari koje me čine tužnim i deprimiranim. Sudbina Veleža, i uopće nogometa u BiH me deprimira. Kad u nekim godinama doktori preporučuju – samo se nemojte nervirati, izbjegavajte stres, tako i ja počnem izbjegavati. Liverpool donosi dovoljno stresa, ali na nekoj drugoj razini.

INTERVIEW.BA: „Mostar, moj jadni izgubljeni Mostar, umire, čini se svakih nekoliko decenija, ali uvijek se to događa na isti datum“ napisali ste u kolumni o odlasku velikog Predraga Matvejevića, podsjećajući da je istog datuma, 2. februara, otišao i još jedan veliki Mostarac – Aleksa Šantić – kao da žalite za nekim starim vremenima („Nadam se da se barem nebo crvenilo umjesto ljudi?“)

TOMAŠ: Da. To je bio dio teksta koji sam pisao nakon što smo saznali da je Predrag Matvejević preminuo. To je taj osjećaj, pokušavam prepoznati svijet iz koga sam izrastao. Nevjerojatno, bez obzira na političke procese koji su se događali, naravno tu uključujem i rat koji se desio.

U današnjem Mostaru jedino mogu prepoznati neke zgrade, sve mi se čini kao da su smještene u neki čudni muzej u kojem ja sad hodam. Rijeka je jedino što uspijevam prepoznati. To nije samo zbog tog fizičkog izgleda koji se dogodio gradu u tom smislu, nego više zbog načina na koji ulice i ljudi zrače. Zbog toga mi se čini.

Pričamo o stotinjak godina razmaka između Šantićeve smrti i smrti Predraga Matvejevića, to je jedan dugački period u kome se Mostar razvijao, rastao na tim nekakvim vrijednostima koje su se od 90-ih naovamo počele gubiti. Na koncu sa posljednjim simbolima tog nekakvog vremena društvene emancipacije vrijednosti su se počele gubiti sa odlaskom Matvejevića. Čini mi se kao zaključena priča. Ja želim, ako ću se već identificirati sa nekim mjestom ili pričati o nekoj ukorijenjenost, to može biti samo u slučaju da ja mogu u određenom prostoru prepoznati odsjaje vlastitog djetinjstva. Mislim da su to neke mentalne slike.

Ja više ne prepoznajem Mostar svoga djetinjstva. On više ne postoji. To je grad koji samo nosi ime Mostara, ukoliko se mene pita. S vremenom sve više i više nestaje. Čini mi se da je neposredno poslije rata taj Mostar još uvijek postojao. I onda je počeo lagano da hlapi. Naravno, nije rat vođen da bi se stvari vratile na isto, već da bi se stvari promijenile iz korijena, zapravo postale slika i prilika onoga tko određuje način na koji mi živimo u današnjem vremenu. Ne moram im imena spominjati da ne prljamo jezike. Nije to sudbina samo Mostara.

Sjećam se jednog intervjua koji je legendarni Džemal Čorba Hadžiabdić dao nekom sportskom novinaru kad je došao u Mostar. Pričali su o Mostaru, pričali i pričali, i zaneseno je pričao o svojim vremenima dok je igrao nogomet. I u jednom trenutku, on odrastao čovjek se rasplakao pred kamerama i svima. Zato jer je svjestan da to o čemu priča je nešto nepovratno izgubljeno. Nažalost, mi smo sudbine ovih prostora i naroda koji tu žive, mi smo sudbine bez kontinuiteta.

Nama je 50 godina cijela povijest, Nijemcima je 50 godina kap u moru s obzirom na politički i svaki drugi kontinuitet. Kod nas se svakih 50 godina sve dovede u pitanje, što se odražava na sudbinu pojedinca koji treba u životu imati taj kontinuitet i sponu sa svojim djetinjstvom, sa mladošću, sa svojom najvećom zrelošću. Naši privatni životi su iscjepkani svim tim lomovima, time su tužnije sudbine čak uspješnih ljudi poput Džemala Hadžiabdića. Bez obzira na level uspješnosti, ako vas pitaju o vašem gradu, samim tim o vašem životu – kad se jedan takav čovjek rasplače, to vam dovoljno govori gdje smo i što smo.

interview.ba