Mario Kopić: Egzistencijalno viđenje zbilje

’Ernst Jünger nadmašuje sve današnje ‘pjesnike’ (to jest spisatelje) i ‘mislioce’ (to jest filozofske učenjake) odlučnošću viđenja onog zbiljskog, doduše tako da to viđenje nije buljenje, nego biva egzistencijalno provedeno i znano’’. Riječi su to filozofa Martina Heideggera o Ernstu Jüngeru, velikom poetskom svjedoku i misliocu našeg vremena.

Poveliki je broj duhovno-povijesnih figuracija pri tome odlučnom viđenju Jünger uvidio i navijestio na obzorju naše suvremenosti, no neke se ističu navlastitom snagom svojega zračenja. Ovo je zapis o njima.

Radnik

Veliki Jüngerov esejistički uvod u naše vrijeme imenuje se Radnik i ugledao je svjetlo godine 1932. Radnik je izrastao iz iskustva Prvog svjetskog rata, razmaha tehno-znanosti, pobune masa, ekonomskih i političkih kriza, pojava umjetničkih avangardizama i dubokog individualnog samoiskušavanja. S vladavinom i likom Radnika naviješta se, prema Jüngeru, nova konstelacija bivstvovanja povijesti i prirode: ‘’Moramo znati da u dobu radnika, ako ono opravdano nosi svoje ime, a ne recimo onako kako se sve današnje stranke označavaju kao radničke stranke, ne može biti ničega što nije shvaćeno kao rad. Rad je tempo šake, misli i srca, život obnoć i život obdan, znanost, ljubav, umjetnost, vjera, obred, rat; rad je titranje atoma i snaga što pokreće zvijezde i sunčev sistem’’. U epohi rada zbiva se totalna mobilizacija materije po liku Radnika, koji na taj način uspostavlja svoju vlast nad Zemljom. Rad je bivstvujuće kao takvo i u cjelini, zauzima položaj Platonove ideje Dobra. Ako nešto treba da bude, onda ono mora da bude proizvodom rada. Ne postoji ništa što nije bilo u radu i svemu je do rada. Lik Radnika, kako ga opisuje Jünger, svojevrsna je sinteza hegelovskog apsolutnog subjektiviteta i Nietzscheova ‘’nadčovjeka’’.

No u zbirci eseja Lišće i kamenje iz 1934. godine Jünger ocrtava već poprilično modificirani svijet Radnika. Napose u esejima Dalmatinski boravak i Sicilijansko pismo čovjeku na mjesecu naviješta poetološki odnos prema prirodi, odnos zacijelo drukčiji no što ga zahtijeva ekspanzija tehno-znanosti. Putovanjem po dalmatinskom otočju iz 1932. godine čak i slike snova bivaju posve konkretno približene. U Dalmatinskom boravku, za vrijeme posjete Orebiću i Korčuli, zapisuje: ‘’U dubini, podnevni je parobrod upravo plovio prema otoku Hvaru; izgledao je jedva većim od brodice koja je nosila Odiseja nadomak otoku sirena. Čudesno u nama ne izaziva začuđenost, jer nam je čudesno ono najprisnije. Autentična sreća koja nam priprema svoj prizor leži u tome da vidimo potvrđenu zbiljnost naših snova. Kako bi inače Hölderlin, podaleko od igrališta delfina, u najdubljem smislu spoznao neprolaznu ljepotu otočnih svjetova?’’ Za Hölderlina su otočja majke heroja i ujedno ona mjesta gdje duh ‘’što ljubi kolonije’’ nalazi mir za onaj jedinstven časak u kojem sve odjednom značajnim biva. Jer samo kadikad čovjek božansku podnosi punoću. Život je potom san o njima, o tim trenucima intenziteta koji su se slučili, konstelacijama koje su se zaustavile, zaustavile za čas. Otoci su ‘’utočišta’’ pred ‘’čeličnim olujama’’, utočišta što ih čovjek nalazi u sebi samome ako ustrajno kruži oko sebe kao što more kruži oko otoka. To samookruživanje cjelinom opstanka potrebno je da čovjek ne zaboravi na svoj iskon u prirodi, kako ga raskriva izvorni govor mita. Tako Jünger u eseju Pohvala vokala iz knjige Lišće i kamenje razotkriva čarolijsku moć govora, napose čistog pjesništva, da nas vraća pratemeljima života. U njemu se vazda iznova i na različite načine probija slutnja da je povratak vlastitoj elementarnoj prirodi moguć, dapače nužan, ukoliko se želi odgovoriti na izazove totalne mobilizacije svega što jest. U tome mitsko-poetološkom vraćanju zavičaju simboličnost govora zauzima mjesto zbivanja čovjekove transcendencije. Simboličnost tu nije shvaćena kognitivno, niti puko lingvistički, kao što ni transcendencija nije shvaćena antropološki. Pitanje je dakako može li sim-bolno smisleno ovladati onim onim dija-bolnim ljudske povijesti. Jünger vjeruje u takav skriveno vladajući smisao i u njegovo govorno posredovanje.

Bol

Unutrašnja bit totalne mobilizacije, dakle ono što čovjeka postavlja u lik Radnika, tvori pojačanje i naposljetku otklanjanje i ukidanje boli, boli što prati svaki prodor u materiju. O boli Jünger doduše zbori u kratkom, ali vrlo instruktivnom zapisu objavljenom u knjizi eseja Lišće i kamenje (1934). Mogućnost ukidanja boli proishodi, prema Jüngeru, iz toga ‘’da je čovjek kadar razmatrati prostor u kojemu bol sudjeluje, odnosno tijelo kao predmet. Taj postupak dakako pretpostavlja komandno mjesto odakle opažamo tijelo kao neku prednju stražu koju čovjek može s velike udaljenosti postaviti u borbu i u njoj žrtvovati. Tada se nijedna mjera ne stječe u bijeg pred boli, nego u to da je izdržimo’’. Uzor takvog discipliniranja tijela je ratno-herojsko i svećeničko-asketsko samodiscipliniranje: ‘’Kako ovdje tako i ondje treba život držati posvema u vlasti da bismo ga mogli svaki čas založiti. Najznačajnije pitanje po rangu postojećih vrednota moguće je točno razabrati iz toga koliko se tijelo razmatra kao predmet’’. Na podlozi navlastitog Jüngerova osjećaja tjelesnosti i ‘’dodira s materijom’’, kako ga posreduje bol, možda se može razumjeti i njegov rani (herojski) ‘’nacionalizam’’ u smislu re-evolucije boli. Povjesničar umjetnosti Kurt Bauch opravdano je prigovorio Jüngeru što nije zamijetio da se bol očituje i u svojim ‘’nematerijalnim’’, no ništa manje ‘’realnim’’ aspektima: gubitak voljene osobe, djeteta, vjere, zavičaja… Oni se ne mogu opredmetiti i kao opredmećeni istraživati. Usto, Jünger previđa omamljivanje kao moderno sredstvo suzbijanja boli, strepnju od boli, težnju k boli ili čak kult bola u okviru crkve. Kako bi rekao Adalbert Stifter: ‘’Neću dati bol, jer bih inače morao dati i ono božansko’’. Zacijelo je Jünger propustio reći nešto i o navlastitom odnosu koji je prema boli postojao u drevnom dobu, što se napose izražavalo u vivisekciji zarobljenika u Grčkoj i cirkuskim igrama u Rimu. Bauch drži da je raspoloženje propasti (svjetska bol) kao pesimizam svojevrsno samoosiguranje od boli. Bol je i nešto pozitivno, nešto zbiljsko i stvaralačko, upravo kao i razaranje. Treba je prihvatiti, izdržati, preraditi. Jer bol je svagda tu.

Mir

Tik pred početak Drugog svjetskog rata Jünger objavljuje roman Na mramornim liticama. U fiktivnoj priči o tiraninu Nadšumaru, koji uzurpacijom vlasti dovodi zemlju do propasti, mnogi su suvremenici vidjeli šifriranu kritiku Hitlera i nacionalsocijalizma. Prema Georgeu Steineru, Na mramornim liticama jest ‘’jedini čin velikog otpora, unutarnje sabotaže, koji se manifestirao u njemačkoj literaturi pod hitlerovskim režimom’’. Dolf Sternberger, znani publicist i autor, nazvao ju je ‘’najsmionijim proizvodom lijepe književnosti, koji je u doba Trećeg Rajha ugledao svjetlo dana u Njemačkoj. Čitanje nas je uzbuđivalo i izvanredno nas pokretalo’’. Sternbergu se činilo da knjiga nudi ‘’okrepu’’: ‘’djelovala je kao sredstvo sporazumijevanja među onima koji su se ojačali protiv prijetnje ili protiv iskušenja tiranije’’. No roman obuhvaća i širu perspektivu nužne propasti svakog, od čovjeka postavljenog, poretka.

Radnja romana, ukoliko postoji, odigrava se između kamenoloma mramora u Carrari i (ligurijske) obale, premda se zemlja naziva i ‘’Burgundija’’, koja se sada osjeća ugroženom od ‘’Nove Burgundije’’. Knjiga započinje opisom zdravog svijeta: ‘’Svi vi poznajete onu divlju sjetu koja nas hvata pri sjećanju na sretna vremena’’. ‘’Ja’’ i prijatelj, ‘’brat Otho’’, živimo u ‘’velikoj povučenosti’’ u ‘’rutvicom obraslom pustinjskom obitavalištu’’. Za promjenu skupljaju rijetke trave, čitaju i razgovaraju, uživaju u vinu, sjećaju se rata, koji su ‘’slobodni narodi iz Alta Plane’’ izgubili. Pokadšto misle na Nadšumara, pred kojim moraju biti u oprezu. Tada se navješćuju promjene. ‘’Ja’’ s kćerkom kuharice pustinjskog obitavališta začne sina Erija. On odrasta s prirodom, prije svega sa zmijama koje su im spasile život onda kada je Nadšumar sa svojim momcima ‘’na našem području stekao moć’’. Praćen svakojakim sentencama (‘’Kada čovjek izgubi uporište, njime počinje vladati strah i on slijepo tumara u njegovim vrtlozima’’), ‘’Ja’’ zajedno s bratom Othom istražuje Nadšumarov svijet. Taj je majstorski ‘’širio strah u malim dozama koje je postupno povećavao i svrha kojeg je bila paraliziranje otpora. Uloga koju je igrao u tim previranjima, vješto začetima u njegovim šumama, bila je uloga nositelja reda i poretka’’. Sam je Nadšumar ‘’nalikovao na zlog vrača koji najprije izazove bolest, a potom bolesnika liječi prema svojemu naumu’’. ‘’Na našim su Mramornim liticama lovili biserne guštere; hvatali su ih na drevni način, tako što bi finu omču navlažili pljuvačkom… Tako su nemilosrdno progonili ta čarobna zelena bića i ubijali ih na najokrutniji način. Počesto se nisu čak ni trudili da ih ubiju, nego bi im još živima odrali kožu i puštali ih da se, kao bijele sablasti, skotrljaju niz litice, u podnožjima kojih bi skončavali u najvećim mukama. Duboka je mržnja koja u prostačkim srcima plamti prema svemu što je lijepo’’. Uopće nije tako malo bilo otkriće ‘’Köppelsbleeka’’, ‘’mjesta ugnjetavanja s njegovim punim poniženjem’’. Ali i to mjesto mučenja i ubojstava, u kojima se do vječnosti prokleta bagra naslađuje oskvrnjivanjem ljudskog dostojanstva i slobode, ostaje šifrirano, pa i više. ‘’Ja’’ je ugledao ‘’stvari toliko sramotne da je problijedio’’, ali je i ‘’prije nego što je legao na počinak potražio zlatni ljiljan. Fini su prašnici već bili otprhnuti, a zlatnozelena dubina čaške bila je pokrivena purpurnim prahom’’.

Sve kulminira u ponoćnoj bitci ekstremne brutalnosti. Nadšumar u bitku ne šalje samo svoje šumare nego prije svega svoje pse tragače. Okretni hrtovi kojima su raspolagali ‘’Ja’’ i njegovi prijatelji tim psima tragačima nisu bili dorasli. U mračnoj šumi lete komadići, najviše od ljudske kože i otrgnutih udova. Ipak, ‘’među nama još ima plemenitih ljudi, u čijim srcima živi i potvrđuje se poznavanje velikog reda’’. Što se tiče odsječene glave hrabrog ‘’kneza’’, koju je ‘’Ja’’ stavio u amforu i sačuvao kod sebe, ‘’Ja’’ se zaklinje ‘’da će uvijek radije ginuti sa slobodnima nego likovati sa slugama’’. Ali ne gine. Sin Erio huška zmije na krvoločne pse. Dok herbarij izgori, ‘’Ja’’ zajedno s bratom Othom bježi na more. Tamošnji je zapovjednik mjesta Biedenhorn stari znalac kome je ‘’Ja’’ u Alta Plani spasio život. Sada slijedi protuusluga. Biederhornovim brodom ‘’Ja’’ bježi i jedri natrag u Altu Planu. Kraj priče: ‘’Tu kroz širom otvorena vrata koračamo u mir očinskog doma’’.

Pred sam izlazak Mramornih litica Jüngera u augustu 1939. pozivaju kao kapetana u Wehrmacht. ‘’Iz pozadine’’ prisustvuje okupaciji Francuske. Svoje dobrano melankolično obojene dnevničke zapise s početka rata izdaje već 1942. godine pod naslovom Vrtovi i ceste. Godine 1941. prebačen je u štab njemačkih okupacijskih snaga u Parizu, gdje između ostalog mora cenzurirati vojnička pisma i dokumentirati sporove između nacionalsocijalističke partije i Wehrmachta. Pridružuje se skupini ‘’disidentskih’’ intelektualaca i časnika okupljenih oko pukovnika Hansa Speidela. Obilazi i književne salone i atelijere u kojima se sastaju Cocteau, Giradoux, Céline, Braque, Picasso… ne želeći pritom zatvarati oči pred ratnim užasima. Prema sudu Hannah Arendt, ‘’Ernst Jünger je bio od prvog do zadnjeg dana režima aktivni anti-nacist… Njegovi ratni dnevnici nude možda najbolji i najčasniji dokaz strahovitih poteškoća individualnih borbi u održanju intaktnim samoga sebe i vlastitih standarda istine i moralnosti u svijetu u kojem su istina i moralnost izgubile sav vidljivi izraz’’. Strijeljanja talaca, pogromi nad Židovima bude kod Jüngera duboki otpor prema njemačkoj odori. Tako u dnevnik od 7. juna 1942. bilježi: ‘’U Rue Royal prvi sam put u životu susreo žutu zvijezdu, nosile su je tri mlade djevojke koje su se držale za ruke. Te oznake izdavale su se jučer; između ostaloga, primatelji su za to morali dati jednu točkicu iz svojega kartona za odjeću. Poslije podne zvijezdu sam viđao češće. Takvo nešto, i unutar osobne povijesti, smatram datumom koji se zasijeca. Takav prizor ne ostaje bez povratnog učinka — odmah mi je bilo neugodno što sam u uniformi’’. Dana 18. jula 1942. zapisuje: ‘’Jučer su ovdje zatočili Židove kako bi ih deportirali — najprije su odvojili roditelje od njihove djece, tako da se po ulicama čuo njihov vapaj. Nijednog časa ne smijem zaboraviti da me okružuju nesretnici, oni koji najdublje pate’’. A 16. aprila 1943: ‘’U razgovorima o grozoti često se ovih dana pojavljuje pitanje odakle sve te demonske snage, ti krvnici i ubojice, budući da ih prije nitko nije vidio niti ih je pak naslutio. Ali one su bile potencijalno prisutne, kao što to sada pokazuje zbilja. Novost je u njihovoj vidljivosti, njihovom puštanju na slobodu, koje im dopušta da štete ljudima. A to njihovo puštanje na slobodu je naša zajednička krivnja’’. U bilješci od 15. novembra 1944. čitamo: ‘’Možda u mnogim Nijemcima, kao i u meni, spoznaja infamnog izaziva odvratnost prema sudjelovanju u kolektivnim stvarima uopće’’. Unatoč razočaranju u mogućnost kolektivnog aktivizma, ipak polaže nade u odgovornost pojedinca pri buđenju svijesti šire zajednice. Tako zimi 1941/42. piše politički traktat Mir, koji do kraja rata ilegalno kruži među ‘’disidentskim’’ njemačkim časnicima. Već sam njegov podnaslov raskriva pacifističke nakane: ‘’Riječ mladosti Europe, riječ mladosti svijeta’’. Slijedi citat iz Spinozine Etike: ‘’Mržnja, koju ljubav sasvim pobijedi, prelazi u ljubav, pa je ljubav stoga veća nego da mržnja nije prethodila’’. Više je časnika iz Spiedelova intelektualnog kruga nakon neuspjela atentata na Hitlera 1944. obješeno. Jünger je jedva jedvice (navodno je posredovao sam Hitler) izmakao postupku pred narodnim sudom pravde. Dakako, otpušten je iz Wehrmachta. Na talijanskoj bojišnici 1944. pada njegov sin, a pred sam kraj rata on u Kirchhorstu sprečava besmisleni pokušaj obrane. Ako je Prvi svjetski rat za Jüngera završio iskustvom poraza europske čovječnosti, onda mu je Drugi svjetski rat posvjedočio svu bezdušnost jedne bankrotirane ljudskosti. Kako je prevladati ako je ni pojmiti nije moguće?

Nakon rata, za Jüngera pod savezničkom vlašću započinju nove muke; budući da ne želi odgovarati na denacifikacijski upitnik, do 1949. zabranjeno mu je objavljivati. Započinje oštra intelektualna diskusija o slučaju Jünger, na koju optuženi odgovara 1949. u dnevničkim zapisima pod naslovom Zračenja: ‘’Nakon potresa udaraju po seizmografima…’’. Godine 1946. unatoč zabrani objavljuje politički traktat Mir. Viziju humanijeg svijeta radnika raskriva u alegoričnom romanu Heliopolis iz 1949. godine. Heliopolis je u velikom zamahu stvoren izvještaj iz jednog okamenjenog, mramornog grada u kojem se za vlast bore dvije ideologije, dok na nekom skrivenom mjestu djeluje ‘’svjetski regent’’ i čeka da te borbe za vlast i nadvlast budu okončane. Kao i u kasnijem romanu Staklene pčele (1959), tako smo i u Heliopolisu svjedoci poraza projektanata određene utopije. Jünger je tu nadasve izvidnik i prorok koji beskompromisno naviješta propast svih totalitarnih utopija što sile ljudske mase terorom kao opravdanim izgovorom o nužnim mjerama u ime apsolutne istine. Takozvana Jüngerova désinvolture (svojevrsna viša priroda, naime slobodno kretanje slobodnog čovjeka, onako kao što se ono susreće na dvorovima plemenitih starih vladara i u vojničkom taboru, gdje daruje bljesak oružju hrabrih) klizi (srećom!) u ‘’neherojskoj’’ suvremenosti sve više u zaborav i u današnjem je europskom društvenom životu i političkom kontekstu barem formalno kao ‘’pobjednički’’ oblik života i političkog načina stavljena u pitanje. U eseju Odlazak u šumu (Waldgang, 1951) dotiče se problema otpora unutar totalitarizma i izlaže načelni optimizam — totalitarni su režimi krhki i ranjivi. Utemeljeni su na pukoj sili i troše se u golemoj policijskoj represiji, dočim su njihovi poglavnici mediokriteti čija se ‘’beznačajnost oslanja na čvrstu volju’’. U eseju Jünger zacrtava šumskog prebivaoca (Waldgänger), kojega nekoliko puta naziva i partizanom, kao ‘’lik’’ u smislu njegova lika Radnika. ‘’Šumski prebivaoc je dakle onaj koji posjeduje izvorni odnos spram slobode koji se, vremenski gledano, očituje u tome što se kani suprotstaviti automatizmu i ne povući njegovu etičku konzekvencu, fatalizam’’. Pojedinac, okružen aparatima, ne priznaje poraz u naizgled bezizglednoj partiji, nego je iz najunutrašnije snage hoće nastaviti i ‘’odlučuje se na odlazak u šumu’’. ‘’Što se tiče njezina mjesta, šuma je posvuda’’. Primjerice, Getsemani, maslinski vrt koji poznajemo iz priče o mukama našega Spasitelja, jest ‘’šuma’’ u Jüngerovu smislu, ali i Sokratov daimonion. U skladu s tim, pjesnik i filozof vide plan koji valja potvrditi, no istinske izvore snage poznaje samo teolog, samo on ima sposobnost dati u ruke šumskom prebivaocu potrebno oruđe. ‘’Kao teologa shvaćamo znalca’’.

Početkom pedesetih, u želji za ‘’radom u samoći’’, Jünger seli u švapsko selo Wilflingen, nad kojim, između obala Dunava i padina Schwarzwalda, dominira dvorac obitelji Stauffenberg. ‘’Tijekom posljednjih godina postalo mi je posve jasno da je šutnja najsnažnije oružje, pod pretpostavkom da se iza njega skriva nešto što će ga nagraditi’’, piše sada Martinu Heideggeru. Događaje Drugog svjetskog rata još jednom zahvaća 1959. godine u Godinama okupacije, ali ne koncentrira se samo na vojničku i političku tematiku.

U Gordijskom čvoru iz 1953. pretresa razdoblje hladnog rata. Najavljuje svjetsku državu koja bi prekoračila raskorak između zapadnjačke slobode i istočnjačkog fatalizma. Toj se tematici napose posvećuje u djelu Svjetska država iz 1960. godine, gdje na pitanje o današnjoj situaciji odgovara: ‘’Planetarno je uređenje… već dovršeno. Nedostaje samo još njegovo priznanje, njegova deklaracija. Ona je moguća nekim spontanim aktom, za koji u povijesti ne nedostaje primjera, ili kao nametnuta uvjerljivim činjenicama. Uvijek mora prije biti pjesništvo, moraju biti prije pjesnici. Daljnje rasprostiranje velikih prostora u globalno uređenje, svjetskih država u svjetsku državu ili, bolje rečeno, u svjetsko kraljevstvo, prati bojazan da perfekcija pridobiva konačno važeće forme na račun slobodne volje’’.

Sva će ova pitanja svojevrsnu krajnju artikulaciju pronaći u romanu Eumeswill (1977), kojega autor smatra ‘’Drugim Faustom’’. U tom je romanu, pokraj tiranina Condora i naratora Martina Venatora, opisana i figura anarha, onoga koji se tiraniji suprotstavlja hladnim i promatračkim stavom, a ne izravnom konfrontacijom šumskog prebivaoca, jer tako spašava svoju unutrašnju slobodu. Anarh dakle prihvaća pravila igre, no pritom ne gubi svoju unutrašnju autonomiju. U jednom kasnijem razgovoru Jünger objašnjava: ‘’Pitanje je upravo: što će moći činiti pojedinac u idućem stoljeću, koje će možda biti doba Titana? Što je uopće još naša ljudska uloga? Postoje različiti putovi. Ja sam se iz toga individualno izvukao konstrukcijom anarha (Anarch). Šumski prebivalac (Waldgänger) i anarh, to su dvije različite vrste. Anarh se uopće ne brine ni za što. Za mene je, primjerice, anarh i onaj sitni službenik koji se poslije posla vrati kući, pa onda noću radi što ga volja. Bilo čisto duhovno, bilo drogama ili drukčije. Šumski prebivalac se, naprotiv, povlači. I ustrajava u nepolitičkom, neizrečenom ili se možda samo podsmjehuje stvarima’’. U tome svom stavu anarh može računati na dva snažna pomoćnika: na Eros, jer ondje gdje se dva bića ljube oni od Levijatana osvajaju teren, stvaraju prostor koji on ne kontrolira, i na Umjetnost, u kojoj Jünger vidi mogućnost pristupa transcendenciji.

Uz brojna putovanja, Jünger u kasnoj starosti nastoji ojačati i francusko-njemačke političke odnose i raditi na uspostavi europskog su-života. Godine 1984. sreće se u Parizu s francuskim predsjednikom Mitterandom, a ovaj ga sljedeće godine, skupa s njemačkim kancelarom Kohlom, obilazi u Wilflingenu. Kritizira pritom graditelje nove Europe što se bave trivijalnostima i što ne ubrzavaju glavni proces političkog ujedinjenja pod jedinstvenom vladom: ‘’Svojedobno sam napisao utopiju o miru. Ideja je upravo ideja o današnjoj ujedinjenoj Europi. No, pogledajte dokle se stiglo u Bruxellesu i Strasbourgu: prepiru se zbog maslaca, mlijeka, jaja ili krumpira, a uopće ne razgovaraju o zajedničkoj vladi ili ukidanju granica… Već je Kant pisao o univerzalnom miru, ali mi smo od toga mira isto onoliko udaljeni koliko smo i tada bili’’. Politički događaji iz 1989. napokon ‘’rehabilitiraju’’ Jüngera. Kao što tim povodom piše Peter Koslowski, ‘’tek post-povijest, što slijedi nakon liberalnih, marksističko-lenjinističkih i fašističkih povijesnih filozofija i mobilizacija moderne, dopušta opaziti s historijske i intelektualne distance desnu i lijevu stranu moderne, desni i lijevi modernizam i još modernizam građanske sredine liberalizma i stoga bez pristranosti i slijepog povođenja pojmiti i prikazati pjesnika toga doba’’.

Nihilizam

Nadasve zanimljiv dokument iz poslijeratnog Jüngerova razdoblja jest esej Preko crte (1950), posvećen Martinu Heideggeru za njegov šezdeseti rođendan. U njemu Jünger otvara intenzivan razgovor s Heideggerom o problemu prevladavanja nihilizma i kritici planetarne ekspanzije tehno-znanosti; problemu koji će produbiti i u dva esejistička djela, u Knjizi o pješčanom satu (1955) i nadasve u djelu Na zidu vremena iz 1960. godine, na važnost kojeg je odmah nakon izlaska upozorio i Hermann Hesse. U eseju Preko crte nagovještava ‘’izlazak iz povijesti’’, kraj razumom ovladane epohe radnika i nastup novog, kozmološkog doba Zemlje u znamenju vodenjaka. Heidegger je Jüngeru odgovorio u zborniku posvećenom Jüngerovoj šezdesetogodišnjici tekstom O crti. Naspram Jüngerove procjene koraka preko crte (trans lineam) (‘’trenutak u kojem se prelazi crta donosi jedno novo obraćanje bivstvovanja’’), Heidegger u navedenom svečanom zborniku postavlja razmatranje u ime koraka unatrag, silaska s crte (de linea) nihilizma: ‘’Zar ne moramo, kako bismo odgovorili biti bivstvovanja, ujedno reći: crta se može prijeći tek u času koji bivstvovanje donosi svojim obraćanjem, koje je obraćanje najprije pobuđujuće prigađajuće oslovljavanje ljudskog bića?’’ Poslije je sam Jünger priznao da su njegove prognoze o prekoračenju nulte točke nihilizma bile preoptimistične. Ali nije posrijedi samo optimizam. Heidegger Jüngera tokom cijelog spisa upozorava na oprez pri određivanju podrijetla nihilizma. To je podrijetlo metafizički zaborav bivstvovanja što se dovršava u planetarnoj tehnici i u svojoj epohalnoj istini ostaje prikriven i zato ugrožavajući za ljudsku bit: ‘’U fazi dovršenog nihilizma izgleda kao da ne bi bilo toga što je poput bivstvovanja bivstvujućeg, kao da bi s bivstvovanjem bila niština (u smislu ništavne ništine). Bivstvovanje izostaje na začudan način. Ono se skriva. Drži se u skrivenosti koja samu sebe skriva’’. U nadovezivanju na Jüngerove refleksije o boli uvodi Heidegger razliku između prevladavanja (Überwindung) i prebolijevanja (pregorijevanja, prezdravljenja, Verwindung) metafizike. Sam priznaje da je Radnik značajno utjecao na njegovo promišljanje tehnike. Već u zimskom semestru 1939/40. Heidegger u manjem krugu kolega posebno pretresa Radnika. Ukratko rečeno, glavna točka razilaženja između Heideggera i Jüngera jest u tome što Jünger pokušava nihilizam prevladati metafizikom i što sve vremenito misli kao pojavu vječnog pra-bivstvovanja.

Zemlja

U djelima nakon Drugog svjetskog rata Jünger pra-bivstvovanje prepoznaje u Zemlji. Titanska revolucija Zemlje podloga je totalnoj mobilizaciji — čovjek postaje gospodarom Zemlje radi vladavine Zemlje same. Uspostavom vladavine Zemlje povijest pridolazi svojemu kraju. U priređenom odlomku iz djela Na zidu vremena s naslovom ‘’O kraju povijesnog razdoblja’’, objavljenom 1959. u zborniku posvećenom Heideggerovoj šezdesetogodišnjici, zapisuje: ‘’Mitsko-herojski etos još djeluje u velikim osobnostima kao uzorima, u ratu i žrtvovanju heroja za domovinu, u koncepciji države kao imperija i u sakrosanktnoj apsolutnosti granica; i u nerazumijevanju tehnike, koja se tumači kao podjarmljivanje i ovladavanje prirode, pa se u njoj ne prepoznaje ono što ona uistinu jeste: oduhovljenje Zemlje. Današnjim povlačenjem povijesno-tvorne svijesti s vlasti istodobno se kraju privodi i jedan veći ciklus. S historijskim turnusom istekao je i jedan pedalj koji nadrasta i svoje mjerilo. Numerički bi se to moglo ovako predočiti: zajedno s jednim stoljećem može proteći i jedno tisućljeće, jedno desettisućljeće ili još veći turnus. Želimo li to predstaviti prostorno, možemo sebi predstaviti stanovnika s granice koji jednim korakom može izići iz svoje sobe, iz svoje kuće, pa čak i svoje zemlje. S krajem povijesnog razdoblja na kraju je i način na koji je mitsko-herojsko razdoblje u njemu nadživjelo samo sebe i preobraženo djelovalo naprijed’’. Jüngerova misao o čovjekovu izlasku iz povijesne epohe gnostički je akcentirana, što i sam priznaje. U već spomenutom djelu Na zidu vremena čitamo: ‘’U tome kontekstu uvijek iznova nalijećemo na jednoga od najvećih proroka Zapada, Joakima iz Fiore i na njegov nauk o razdobljima svijeta. Joakim iz Fiore živio je od 1130. do 1202. godine. Njegovo je proročanstvo značajno utjecalo na teološke i povijesno-filozofske sisteme sve do Spenglerova. Velike epohe Oca i Sina treba smijeniti treća u kojoj Duh kao nova, neposredna manifestacija božanskog poseže u zbivanja. Tek nakon ove treće faze, koja uvodi velike uzburkanosti, slijedi kraj svijeta. U tome Joakimovu nauku o tri epohe initiatio jedne epohe započinje već mnogo pokoljenja prije, tako i epoha Duha započinje sa zapadnjačkim monaškim redovima. U prvoj fazi trilogije stvari se zbivaju carnaliter, u drugoj literariter, a u trećoj spiritualiter. Za prvu fazu vrijedi Stari, za drugu Novi testament, dok trećoj fazi manjka pisano evanđelje. U našem bismo kontekstu literariter mogli zamijeniti riječju historijski’’. U Zračenjima Jünger svoje literarno stvaralaštvo postavlja izričito u ulogu dopune trećeg testamenta. Njegov gnosticizam, povodom kojeg valja uputiti i na romane Heliopolis, Staklene pčele, Eumeswill, Aladinov problem (1983), kao i na opsežni dnevnički opus Sedamdesete raznesene vjetrom, razlikuje se doduše od tradicionalne gnostike, poglavito po tome što postavlja u središte revoluciju Zemlje i povratak čovjeka Zemlji. Totalna mobilizacija Radnika kao titana i sina Zemlje zbiva se radi Majke Zemlje, a protiv Bogova Otaca — kako protiv olimpijskih bogova tako i protiv starozavjetnog Boga. Mobilizacijom Zemlje protiv Bogova iščezavaju granice koje jamče prisutnost bogova i koje onom zemaljskom potpuno nedostaju: ‘’Granice očito nestaju, ne nestaju samo kao pojava, nego i značenjem, vrijednošću. S njima nestaje nomos, moć koja čuva granice’’. Čovjek tu nastupa kao ‘’uništavatelj graničnih obilježja, posljednje koje je zid vremena’’. Granice nestaju i uništavaju se, ukoliko u rađanju zemlje iščezavaju bogovi, dodjelitelji granica.

Očito se tu naviješta velika opasnost za ljudski ethos (tako je, na primjer, genetska tehnologija, prema Jüngeru, oblik mobilizatorskih igara bez granica); no nije moguće opasnost izbjeći pozivajući se na stare zakone. Čovjek mora moći podnijeti nevolju prijelaza, čak i po cijenu gubljenja svoje dosadašnje ljudskosti.

Godine 1980. izlazi prvi dio Jüngerovih dnevničkih zapisa pod naslovom Sedamdesete raznesene vjetrom (drugi dio 1981, treći 1993, četvrti 1995). Ti opsežni dnevnici ne samo po tematici, već i stilistički, jedan su od vrhunaca dnevničke literature u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Čitaju se kao duhovna automitologija Europe u znaku ‘’revolucije Zemlje’’, ‘’vatre Geje’’. Jüngerovo mišljenje pritom svjesno dopušta da je prevladano i očarano, racionalna dijagnoza rezignira u proročko motrenje. Dnevnički zapisi su pripovijest o tkanju svijeta koji tone, o zračenju nečuvenog i nečujnog, genealogiji slučaja. Prolaznost stvari miluje hladni pogled oproštaja. Njegov refren jest tiha radost pri uništenju nesavršenog svijeta stvorenja. Moglo bi se reći da je temeljni ton u znamenju gesla: Samo još vatra Geje može spasiti Zemlju. Gnostički bijes potiho sanja o apokalipsi pred licem odsutnog boga: ‘’Eksplozivni svijet dovest će sebe do apsurda; iscrpit će se kad iskorištavanju na raspolaganju više ne bude nikakva materija ili će pak okončati u supereksploziji. Igrokaz što ga je izmislio čovjek, no taj ne igra za njega’’.

U eseju Škare (1990) sažima Jünger svoj pogled na odnos imanencije i transcendencije alegorijom ‘’škara koje ne režu’’: ‘’Škare se kreću kroz otvoreno i zatvaraju; efekt leži u rezu. Pri opažanju škara koje ne režu ostaje rez i time bol kao nešto sekundarno. Val se još nije uzbibao, put se još nije utro. Ima kakvoću koja još nije odcijepljena i, u tom smislu gledano, put je značajniji od cilja’’. Metaforom škara koje ne režu Jünger želi kazati da se osi transcendencije i imanencije u ljudskom svijetu kao zbivanju presjeka ne pokrivaju, nego čuvaju raspornost i međusobnu napetost. U metafori škara koje ne režu možemo vidjeti njegovu duhovnu oporuku našem vremenu, vremenu koje je dospjelo u škare s eonom buntovnih, mobilizatorskih titana. No, taj eon titana nosi u sebi oduhovljenje koje naviješta povratak bogova. Dvadeset i prvo stoljeće bit će i dalje stoljeće titana, a dvadeset i drugo stoljeće pak stoljeće povratka bogova.

Bilo kako bilo, izvjesno je tek da nas pad svih povijesnih zidova postavlja danas pred pitanja na koja Jünger može dati dobrodošle odgovore, ako smo, naravno, kadri iz uskih kanala desno-lijevih Kirkinih skretanja isploviti na prostrano more čovjekova prebivanja u cjelini bivstvovanja. Možda tada pustolovno srce obuzme slutnja kozmičke harmonije? Ispovijeda nam se Jünger: ‘’Čemu ova razmatranja? Ona imaju pokazati da nad smrću postoji još jedna velesnaga: harmonija. Ne izmičemo ni jednoj ni drugoj. Svaka propast, svaka disharmonija ima ograničeno područje igre koje obuhvaća neizmjerna, neiscrpiva harmonija, nerazorivo bivstvovanje. To vrijedi i za čovjeka i za polje njegove povijesti: dok se probija kroz njega, on dospijeva u igralište neočekivane, možda i nenadane harmonije’’.

No slutnja sveopće harmonije teško nam danas pada. Nismo li odveć pali u dis-harmoniju? Ili se pak u taj dis ili taj rez te disharmonije tek moramo misaono udubiti? Jer o njemu je, kao onomu dijaboličkom u svakom simbolu, sveudilj svjedočila svaka umjetnost kao umjetnost. I Jüngerova, zacijelo.

Filozofski magazin

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here