Mali jezik, velika larma roda moga

Predstavljanju Deklaracije o zajedničkom jeziku u sarajevskom Media centru prethodio je potres – i onaj doslovni koji tamo nazivaju zemljotres – ali i onaj metaforički, što već danima drma hrvatske nacionaliste, duboko povrijeđene tvrdnjom dijela lingvista i pisaca da bosanski, crnogorski, srpski i hrvatski jezik imaju jednu lingvističku osnovicu.

Piše: Nela Vlašić

Oni su posljednjih kvarat, četvrt, frtalj stoljeća skloni jezik identificirati (bolje bi bilo reći inficirati) s nacijom i potpuno su poludjeli na sam spomen Deklaracije, kao da potpis pod nju može uskrsnuti Tita i Jugoslaviju.

Uzbunili su se svi koji ispred svog lika, djela i zanimanja obavezno stavljaju prefiks (predmetak) hrvatski. Političari, lingvisti, akademici. “Zuje, zveče, šume, grme”, sve u navodnome strahu za jezik roda svoga. Zgroženi su do te mjere da Deklaraciji o jeziku i njezinim potpisnicima, kojih već sad ima nekoliko tisuća, prišivaju nekakve političke ciljeve od kojih su se oni u samom startu ogradili.

Predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) Zvonko Kusić, očito ne pročitavši njezin sadržaj, Deklaraciju je okarakterizirao kao “besmislenu, apsurdnu i uzaludnu inicijativu”.

Jezik Deklaracije, njezinih inicijatora i potpisnika i jezik akademika s H predznakom očito nije isti kad on, usprkos svim ogradama i obrazloženjima inicijatora, smatra kako ovaj dokument dovodi u pitanje pravo hrvatskoga naroda na vlastiti, hrvatski jezik.

Misli, valjda, taj hoch znanstvenik i čuveni onkolog, rođeni Zagrepčanec, kad su nam prije stotinjak i kusur godina u Sarajevu ubili Franju (Franza) Ferdinanda, prestolonasljednika, mogli bi i jezik.

Elem, da se Petar Preradović kojim čudom digne iz svog bečkog počivališta, probudi u ovom, dvadeset i prvom stoljeću u Hrvatskoj, da čuje političare, znanstvenike i akademike H prefiksa kako “huče i zvuče”, kako dižu larmu oko jezika, pomislio bi jadničak da ni za pedalj nismo napredovali od hrvatskog narodnog preporoda.

I nismo!

Ova velika larma oko ovo malo zajedničkog jezika zbilja je potpuno nepotrebna.

Grupa mladih ljudi, nešto znanstvenika, književnika i novinara samo je glasno i javno izgovorila ono što svi znamo. Nisam stručnjakinja, ali mi je kristalno jasno da Bosanci, Crnogorci, Srbi i Hrvati govore različitim varijantama zajedničkog jezika. Razumiju se kao što se, uostalom, razumiju Nijemci i Austrijanci kad govore njemački ili Britanci i Amerikanci dok komuniciraju na engleskome.

Možemo se mi praviti Englezi i kad se Branimir Nušić igra na hrvatskim daskama ili Miroslava Krležu po srpskim pozorištima, možemo se praviti da nam je stran poneki turcizam u knjigama briljantnog Semezdina Mehmedinovića, ali se razumijemo, i to dobro, usprkos tome što više nitko na kraj knjige ne stavlja, kao što se to nekad činilo s primjerice Andrićevim djelima, rječnik nepoznatih pojmova.

Neki stariji prisjetit će se “rječnika turcizama, provincijalizama i manje poznatih riječi” koji su tiskani uz knjige Ive Andrića, ali i Meše Selimovića. Jezik tada – jednako isti ili različit, kako tko voli, kao i danas – imao je potpuno drugačiji, humaniji cilj. Zbližavao je ljude i kulture.

O tome što je merak i ćeif, čoha, memla ili mamlaz nismo učili iz petparačkih turskih sapunica, već od vrhunskih autora i zbog toga nismo ništa lošije govorili hrvatski, dapače; u svom smo jeziku bili komotniji, slobodniji, širi.

Sjećam se prodavačice koja me je ispravila kad sam se zapanjila nad astronomskom cijenom sandala i izgovorila: “Dvije hiljade i dvjesto kuna za dva kožna remena!” Za mnom je, prijekorno spremajući sandale u kutiju, ponovila:”Dvije tisuće i dvjesto!”

Nije imalo smisla ženi koja vjerojatno čitav mjesec radi za par i pol takvih sandala držati predavanje o Dušanovom zakoniku, zakonu srednjovjekovne srpske države u kojemu se spominje upravo riječ tisuća, po njoj hrvatskija od hiljade. Nek’ se brižna hrani barem hrvatstvom kad ju već plaća prehraniti ne može. I ljude i jezik stavila je ova besprizorna politika na prisilnu dijetu.

Žestoka reakcija hrvatskih političara i dijela znanstvenika na inicijativu mladih Sarajlija (koje je inspirirala knjiga Snježane Kordić “Jezik i nacionalizam”) mnogo govori o nezrelosti, nespremnosti hrvatske politike da u nekoj bližoj budućnosti jezik prestane koristiti kao oružje protiv drugih umjetno forsirajući jezične razlike.

Nespremnosti da shvati kakve sve strahote i podjele u budućnosti nose dvije škole pod jednim krovom o kakvima su govorili mladi Bosanci, ali kakve pohađaju i naši Vukovarci.

Nikoga inicijatori i potpisnici Deklaracije ne potiču na promjenu naziva jezika niti njihovih četiriju standardnih varijanti. Samo apeliraju da se već jednom stane s identifikacijom nacije i jezika.

Buka, larma koju su hrvatski političari podigli oko Deklaracije pokazuje da ništa nisu shvatili. Da se danas rodi, oni bi i Petra Preradovića upisali u srpski razred.

autograf.hr