Maca od diskrecije, Zmaj od Šipova, Samer od kulture

Javnost se ovih dana zgražava nad rijalitijem „Parovi“, koju emituje jedna srbijanska TV kuća. Kako se stignu „zgražavati“ i gledati narečene bljuvotine odjedared, nikada mi neće biti jasno.


Autor: Dragan Bursać

No, dobro. To licemjerstvo je ipak dio narodnog folklora u nas. Svaki malograđanin od Kladuše do Trebinja zna dužinu „alatke“ Zmaja od Šipova, zna obim „pluća“ Mace Diskrecije, ali, eto, povraća mu se od činjenice da se takve opskurnosti emituju.

‘Oće, brate, narod na ulice. Da protestuje! Da se ‘apse Mace, Zmajevi, Atine, Ora i ostale ptice i buzdovani.

‘Oće, ali malo prekosutra!

To narod tako budali, valjda da komšiluku pokaže kako je fini. Jer mjerna jedinica finoće u naroda našeg je pljuvanje i sablazan. Jednako narod pocupkuje i skače kad vidi sisu u Sarajevu tokom predstave „Veliki Getsbi“, kad vidi “nedolično ponašanje glumaca” u komadu „Turbo folk“ u Banjaluci i kad Zmaj od Šipova onaniše u kameru.

Samo što Zmaja, tako „šokirani“, nastavljaju gledati, a iz banjalučkog i sarajevskog teatra bježe ko muve bez glave. Jer, velim, nije lijepo vidjeti sisu ili simuliranje seksa na daskama koje život znače, dok vas komšija škeca sa balkona. Takva su pravila.

Bježi narod iz kuće boginje Talije ko osmuđen. Bježi u svoju sigurnu kuću, sjeda kao “Simpsonovi” ispred malog ekrana TV prijemnika, gdje ga već pijani čekaju Zmajevi, Cice, Mace, Mimike, Jece, Seke, Farme, Parovi i ostali rijalitiji. Onda se tako hipnotisan od silikonske kupelji, u ekstatično- adrenalinskom napadu hvata telefona i bjesomučno kuca SMS-ove produkciji.

„Napolje“, „Maca do pobjede!“, „Zmaje kralju!“, „Ja bi ovo j“…urliče etar…

Ovakvo stanje samo kulturnjaci, i to ne obični, nego ministarski, mogu popraviti.

Đe si ministre!?

Novoizabrani ministar kulture i sporta Kantona Sarajevo, Samer Rešidat iz Demokratske fronte (DF), ubacuje se u ovo vrzino kolo. Pravi lik na pravom mjestu

Kako?

Pa, čovjek je vodio jednu turističku agenciju, družio se sa starletama i hostesama, pa se zaministrio. Ako iko poznaje tematiku, on je poznaje. Bukvalno.

I opet, licemjerni narod krenuo da pljuje čovjeka, ni krivog ni dužnog. Smeta im što Samer nije ljubitelj književnosti, što mu je Kamp Nou omiljena kulturno-sportska atrakcija. Sve to narodu smeta.

A, ne zna ludi narod da je krojač vazda gole guzice hodao. Ne zna narod da je BiH na svim nivoima vlasti imala toliko ministara-klovnova, da bi im deset cirkusa i pet rijalitija pozavidjelo. Bilo je tu i nepismenih, supismenih, polupismenih. Bilo ih je bez svih razreda srednje, sa ponekom godinom fakulteta. „Menadžera“, ove i one fele. Bilo je ministara kulture koji su brkali Šantića i Andrića…Ta, nikad se ministar nije razumio u svoj posao. Niti je zato biran. Ne biraju se u nas ministri po stručnosti, pa to i djeca znaju.

Samer Rešidat je fenomen našeg doba, upravo kao i Maca i Zmaj, zbog svoje medijske iskrenosti. Nije on prijetvorno malograđansko magare, da priča o nestanku postmoderne ili o kakvom novom pozorišnom komadu. Ili, nedajbože, o otvaranju Muzeja. Šta je njemu do toga? Čovjek zna kako ubiti paru. Ekskurzije, provodi, mladi, veselje, šizenje, zezanje. ‘Oćete rentabilnog ministra – Dobili ste ga!

‘Oćete rentabilan program – Morate imati Macu i Zmaja.

Da se razumijemo, uvijek je bilo i Maca i Zmajeva i Samera. Samo su se drugačije zvali. I uvijek je njih narod potajno, kao stara udavača, godinama volio, a opet opanjkavao na svakom ćošku. Uvijek je plebs hučao i bučao protiv ovakvih persona, i onda hipnotisan čekao da vidi falus, silikonsku sisu ili izjavu kakvu ministarsku.

Pa, šta ti, narode, zapravo, hoćeš?

Hoćeš „Labuđe jezero“, hoćeš Vivaldija, hoćeš priče o francuskom postmodernom dekonstruktivizmu u prajm tajmu, hoćeš ministra u fraku sa leptir mašnom koji čita Lajbnica, Hegela, bori se za prava feministkinja, LGBT populacije i, u trenucima odmora, čita Pamuka i Henrija Milera?

Hoćeš penis Zmajev!

Jerbo da hoćeš, izabrao bi ti. Imaš i daljinski upravljač i glasačku kutiju. A, piplmetri i glasačke kutije (kažu)-ne lažu. Poždera konkurenciju Zmajev i Macin rijaliti, pojede ostale intervjue jedan sa osebujnim Samerom Rešidatom i njegovim infantilnim odgovorima. Lažeš, narode, da hoćeš nešto drugo!

Čija je ovo zemlja?

Ovo je zemlja seljaka na brdovitom Balkanu, što neobično štuju teatar, dok se u njemu mogu smijati, a bez da ih škeca partijsko rukovodstvo odozgore. Voli naš narod tu umjetnost, ali teška, majku mu. Nikad ne znaš kad ugledaš sisu ‘oćeš li se kao u Žikinoj dinastiji slasno nasmijati ili pobjeći glavom bez obzira da se ne sramiš pred dunjalukom. Volio bi narod i više to pozorište, kad bi u afišama bile slike golotinje, pa da se čovjek pripremi na kakav seks. Da se ne šlogira. Voli narod i knjige. Samo su mnogo debele, a slova sitna. Zato i kupuje one fine čitljive ispovijesti starleta. Sve ti, brate, jasno. A, ne da te pile po mozgu na 100 strana kako junak gleda u polje makova.

I zato raja ide na siguricu. Ode pogledati Kursadžije, Gospođu ministarku, kakvu Audiciju PINKOVU. Tamo nema, bato, da viri sisa. Bar ne čitava. I nekako su svi fini. Ne jebu majku predsjednicima, niko nikoga ne siluje, nema krvi, ratnih zločina i bijedom izazvanih izlučevina. Onda tako kulturno vazneseni mogu mirno otići domu svome i napuniti baterije tjelesnim sokovima svojih rijaliti „Parova“.

Tako je i u ministarskom svijetu. Jedino, sve mi se čini, da bi ovaj mladi junoša na čelu kulture Sarajevskog kantona mnogo bolje prošao samo da je ćutao. Nije mu trebala tolika iskrenost. Kome će ta iskrenost dobra donijeti? Nikome i nikada. Ko da su drugi ministri prije njega nešto čitali? Nisu, samo muče.

I zato Maca Diskrecija, Zmaj od Šipova i ministar kulture Samer Rešidat i jesu odistinski heroji našeg doba. Kao Prometeji stoje nad provalijom sopstvene egzistencije, iskreni, nesputani, puni životnih sokova.

Svjetini ostaje samo da se sablažnjava u zavidnom grču i pljuje odozdo, pa tako ulijepljena sopstvenom slinom, trči kući da vidi presjek dana u „Parovima“.

Buka