Ljudi su žedni dobrote

Publika negdje duboko u sebi sluti da je današnje vrijeme zastrašujuće apokaliptično i dijabolično. Kad ste posljednji put vidjeli da se na filmu ili u teatru afirmira ideja dobra? Mislim da ćemo kao čovječanstvo stradati u toj friziranoj stvarnosti kojom dominira zlo…

Autor Bojan Munjin

Bogdan Diklić, legendarni kazališni i filmski glumac, igra u novom filmu koji govori o anonimnom i neprimjetljivom čovjeku koji uspijeva promijeniti mahom tegobne sudbine ljudi s kojima dolazi u doticaj. Film je na beogradskoj i zagrebačkoj premijeri doživio odličan prijem. Bio je to poticaj da s jednim od najznačajnijih glumaca ovih prostora porazgovaramo o tom ostvarenju, ali i o temama vezanima uz umjetnost, glumu, angažman i današnjicu.

Film ‘Ime: Dobrica, prezime: nepoznato’, prikazan na ovogodišnjem ZFF-u, odudara od uobičajenih radova o traumatičnoj svakodnevici i pomalo podsjeća na Dostojevskoga, odnosno njegova dobrog čovjeka u romanu ‘Idiot’?

Dali ste mi lijep šlagvort s Dostojevskim: čitajući scenarij za ‘Dobricu’ razmišljao sam o knezu Miškinu. Pišući ‘Idiota’, Dostojevski je u prepisci s prijateljem rekao da ima namjeru da od kneza Miškina napravi kristoliki lik… u tom je smislu i Dobrica takav i zato je taj film poseban. Daleko od svake religiozne apoteoze i didaktike bilo koje vrste, film ima jednu toplu, nenametljivu notu kršćanskoga u svom izvornom i pravom obličju – kroz djelo. Ta Biblija koju glavnom junaku ostavljaju ljudi koji su ga usvojili i koju on ni ne otvori simbolizira dobrotu i bezazlenost.

Esej o Johnu Wayneu

Ipak, Dobrica tu Bibliju kasnije prodaje jednom antikvaru?

Da, ali zato da bi se novcem od prodaje liječila djevojčica. Ustvari, ta djevojčica nije ni bolesna, nego novac želi zadržati njezina majka za liječenje svog ljubavnika narkomana. Fantastičan obrat je u tome što Dobrica nije ljut kad shvati prevaru, nego je sretan što je djevojčica zdrava. A ono što je najljepše jest to kako je tu potpuno nevjerojatnu reakciju fantastično odigrao Slavko Štimac. ‘Dobrica’ svakako nije klerikalan film, nego duboka ljudska priča o pravoj strani života. Govori nam o tome da većinom živimo jedan nametnuti i falsificirani život, u čemu se Dobrica nije utopio.
Sjećam se događaja nakon jedne izvedbe predstave ‘Profesionalac’ u kojoj sam igrao s fantastičnim Batom Stojkovićem, kad smo sjeli s jednim poznanikom koji je, očito potresen predstavom, bio blijed kao krpa i uzviknuo: ‘Sutra idem da se pomirim s ocem!’

Kao da ta metaforika dobra na jedan izokrenut način korespondira s današnjim, prilično bešćutnim vremenom?

Ta poruka o dobroti u svakom slučaju nije prst u oko gledateljima, jer je film krajnje nenametljiv. Sve što vidimo jest ono što Dobrica radi; njegova djela su krajnje neobična, ali djeluju tako uvjerljivo. Bio sam i na beogradskoj i na zagrebačkoj premijeri i gledao sva ta lica: ljudi su bili oduševljeni zato što su u svojoj biti žedni dobrote, davanja i primanja. Mislim da ‘Dobrica’ tako dobro korespondira s publikom i zato što ona negdje duboko u sebi sluti da je današnje vrijeme zaista zastrašujuće apokaliptično i dijabolično. Kad ste posljednji put vidjeli da se na filmu ili u teatru afirmira ideja dobra? Mislim da ćemo kao čovječanstvo stradati u toj friziranoj stvarnosti kojom dominira zlo; vrlo je teško izboriti se protiv toga i zaista ne znam što je globalna šansa za sve nas.

Pored vas i Slavka Štimca u filmu se pojavljuje čitava galerija poznatih glumaca?

Svima nama koji smo radili na tom filmu on je predstavljao veliku radost, i to se vidi i osjeća: vjerujem da se sjećate posljednje scene, kad svi s osmijehom mašemo u onom dvorištu. Imao sam neodoljivu potrebu igrati u njemu i on je u meni pobudio osjećanje da, bez lažnog samaritanstva i u mjeri svoje snage, dam svoj doprinos. To je jedan od rijetkih filmova koji tako nepretenciozno afirmira ono najbolje u nama i siguran sam da nije bilo nikoga tko je prema njemu ostao ravnodušan.

Kolika je mjera njegova političkog angažmana?

U njemu, primjerice, zatičemo Dobricu kako besmisleno dugo robija za socijalističkog režima, pa onda izlazi i život mu se odvija u nekom pseudodemokratskom poretku, ali gdje god jest, njemu je na neki poseban način dobro. Prisjetite se da u svakodnevnom životu neprestano kukamo kako smo ograničeni ovakvim ili onakvim društvenim prilikama i da zbog njih ne možemo ovo ili ono; Dobrica nam pokazuje da sve to možemo. On pobjeđuje zato jer postavlja život nasuprot banalnostima kojima je život većine nas svakodnevno zatrpan.

Redatelj filma Srđan Penezić nije poznat širokoj postjugoslavenskoj javnosti?

On već više od 30 godina živi i radi u Americi. Interesantna priča koja posredno govori i o ovom filmu dogodila se ranih sedamdesetih na beogradskoj Akademiji dramskih umetnosti, gdje smo se Srđan i ja sasvim slučajno sreli. Bio sam dobio zadatak da napišem esej o Johnu Wayneu, to je trebalo učiniti brzo, a nisam znao odakle da počnem. Tada mi je u studentskom kafiću prišao Srđan, kojeg nisam poznavao, i kazao da će mi pomoći. Živio sam u to vrijeme u nekoj studentskoj sobici, ni pisaću mašinu nisam imao, a on me pozvao u svoj stan i zaista mi pomogao oko eseja, za koji sam na ispitu dobio desetku. Mislim da četiri decenije kasnije takav scenarij ne može napisati netko tko u sebi nema takvu spremnost za pomoć kakvu je Srđan bio pokazao prema meni.

Kako se vi osjećate u ovom vremenu i na ovim našim, oduvijek sličnim, a danas toliko različitim prostorima?

Osjećam se po mjeri svoje snage i trudim se unutar svoga habitusa, koji sam stekao na ovaj ili onaj način, biti – nije li to odveć pretenciozno – poput filmskog Dobrice. Ne vidim kako bi moglo biti drugačije i stidio bih se sebe kad bih se ponašao na neki drugi način. Odrastao sam u Bjelovaru, živim u Beogradu i često radim u Zagrebu, u dvije kulture i dva mentaliteta. U tim prostorima usvajam ono što mojoj prirodi prija i mislim da u tome ne griješim. Sa 63 godine, koliko imam, mislim da ne usvajam pogrešne stvari.

Što ima novoga s vama i kazalištem u kojem se proveli četiri desetljeća?

To je tajna koju ću vam djelomično povjeriti, a nešto i dalje držati skrivenim. S kolegicom Helenom Petković, kazališnom redateljicom koja predaje i na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, osnovao sam Umjetničku organizaciju Koreut i sad u Hrvatskoj spremamo jednu predstavu; reći ću još samo to da se radi o Fjodoru Mihajloviču Dostojevskom. Intimno me zanima i kazališna pedagogija, pa smo prošle godine organizirali radionicu u Bjelovaru na temu moje knjige zapisa, razmišljanja i praktičnih uputa ‘O glumi bez glume’. Od 1972., kad sam upisao Akademiju, nije prošao nijedan dan a da nisam razmišljao o glumi kao tajni i nečemu što je u meni…

Ponekad i patnja pomaže

Jednom ste prilikom kazali da bi kazalište trebalo raditi u nama, a ne mi u njemu…

Riječ je o tome da ono jest u nama, ako zaista jest, i to zato što je svrha umjetnosti ljepota, kao etička i estetska kategorija. Zato i dramska literatura mora biti vrhunska da bismo mi glumci imali što proživjeti i to onda prenijeti na pozornicu. U stvarnosti, mi na pozornici često prodajemo bižuteriju: neki put samo odigramo ili snimimo, uzmemo novac i odemo. Gluma je sve samo ne laž, ali glumci često rade nešto što po formi jest gluma, ali nije to u svojoj suštini. Zato što danas, kao što rekoh, živimo u pseudoumjetnosti, kazalište je sabijeno na marginu, ondje gdje mu nije mjesto. Ono je, rekao bih, u krivoj epohi.
Beogradski glumci odlaze u Zagreb, a zagrebački u Beograd i to je neminovnost ovog prostora. Mi umjetnici smo ostali isti i nismo opterećeni prošlošću. Kad ne bismo glumili na svim prostorima bivše države, ne bismo više bili ono što želimo biti – umjetnici

Koliko pojedine uloge ostaju u glumčevoj memoriji, s obzirom na to da je gluma po prirodi intenzivan doživljaj, a zastor pada nakon približno dva sata?

Imao sam sreću da dosta toga vezanoga uz glumu za mene nije bilo kratkog daha. Recimo, sjećam se događaja nakon jedne izvedbe predstave ‘Profesionalac’ u kojoj sam godinama igrao zajedno s fantastičnim Batom Stojkovićem, kad smo sjeli s jednim poznanikom koji je, očito potresen predstavom, bio blijed kao krpa i koji je u jednom trenutku uzviknuo: ‘Sutra idem da se pomirim s ocem!’ Kao učesnik tog događaja bio sam radostan jer sam gledao jednu pozitivnu transformaciju, rezultat predstave u kojoj sam igrao. Znalo mi se dogoditi da nakon predstave podižem sa stolice čovjeka koji plače kao kiša… To su događaji u našem poslu kad kazalište preraste jednu ulogu i jednu večernju izvedbu. Ili kad sam s Draganom Nikolićem 1996. igrao u predstavi ‘Poljubac žene pauka’, što je jedno od mojih najljepših iskustava koja se tiču procesa rada. To je predstava o ljudima, jedan je revolucionar a drugi žena u tijelu muškarca, koji su svoju slobodu doživjeli u zatvoru: kategorije s toliko puno segmenata, kao što su vjernost, ljubav i dobrota, trajno su ostale u meni.

Nedavno ste u Beogradu prisustvovali proslavi povodom 40. godišnjice kultne jugoslavenske TV serije ‘Grlom u jagode’: kako je bilo?

Interesantno je da su čitav događaj, koji je zaista bio veličanstven, priredili mladi ljudi, Maja Medić i Stefan Arsenijević, koji su o toj seriji izdali knjigu i napravili izložbu. Na proslavi sam rekao da se osjećam kao djed dečka kojeg sam igrao koji je došao na roditeljski sastanak jer dječakovi roditelji rade, pa nisu mogli doći… Ako bih trebao reći kako sam se intimno osjećao na tom događaju, rekao bih da sam osjećao radost i čestiti ponos što sam u tome sudjelovao i što je ta serija još živa. Jedna me djevojka u toj gužvi pitala kako se tada uspjelo napraviti tako zahtjevnu seriju, realiziranu bez digitalne tehnike, današnje logistike i mobitela, a ja sam joj odgovorio da je baš zato to bilo moguće.

S obzirom na vaše iskustvo, kakve su zapravo razlike između kazališta i filma nekad i sad?

To su, kao što maloprije rekoh, razlike u epohi. Tada smo živjeli bez tehnoloških ograničenja i umjetnost je ljudima predstavljala neku vrijednost. Teritorij na kojem je nekad egzistirala Jugoslavija postoji i danas i umjetnici rade u svim sredinama nekadašnjih republika, bez obzira na krvavu prošlost. Beogradski glumci odlaze u Zagreb, a zagrebački u Beograd i to je neminovnost ovog prostora. Reći ću i ovo: mi umjetnici smo ostali isti i nismo opterećeni tom prošlošću. Kad ne bismo glumili na svim prostorima bivše države, ne bismo više bili ono što želimo biti – umjetnici.

Igrali ste i u filmu Bobe Jelčića ‘Obrana i zaštita’ o ljudima u Mostaru koji nakon rata žive među neprijateljskim kulturama?

To je film o besmislu zavade na ovim prostorima. Taj mali Slavko kojeg igram trese se zato što mora prijeći na muslimansku stranu da ode na pogreb prijatelja, a savjest mu kaže da treba ići; takvog života pod nametnutim okolnostima bilo je na sve strane. Moram reći da sve te ljude razumijem. U ludim i mutnim vremenima čovjek je prinuđen na neku vrstu ekvilibristike i to onda nije strah nego pokušaj pameti i savjesti da se snađeš na najbolji način, da se ne prepustiš padu u jedno, drugo ili treće ludilo, nego da pronađeš svoj put. Da ne bi posrnuo, čovjeku često pomaže tuga. Ponekad i patnja.

Košarku su nekad igrali ljudi, danas kao da je igraju mašine

Još uvijek ste zaljubljenik u košarku?

I to je stvar epohe: mislim da sve treba napredovati, pa tako i sport, ali u onoj epohi košarka je bila maštovitija i duhovitija, a danas se ona naprosto amerikanizirala. Nekad su košarku igrali ljudi, a danas kao da je igraju mašine. Nekad, bez obzira na to bi li u Beograd dolazio Joventut iz Badalone ili ekipa iz Čačka, bila bi frka, jer je to bila najjača liga u Evropi. Bivši centar Partizana Milenko Savović bio mi je vjenčani kum, a kod Željka Obradovića sam ove godine s kćeri bio u Barceloni. Poznavao sam Dražena Petrovića, s Dankom Cvjetićaninom sam igrao košarku na Lokomotivinom igralištu na Tuškancu, a Zoran Čutura mi je prijatelj. Nekad se igrala jako lijepa košarka…

Portalnovosti