Ljubica Letinić: Kvartovima i otocima treba radio

Već dugo razmišljam kako bi bilo dobro kad bi svaki otok imao svoju stanicu. Zamislite i da Savica ima svoj radio, ili Travno, ili Split 3…

Piše: Goran Borković

Ljubica Letinić, zajedno s Jerkom Bakotinom, dobila je nagradu na natječaju Migration Media Award za radijski dokumentarac ‘Jedan tjedan u Idomeniju’, emitiran prošle godine na Trećem programu Hrvatskog radija. Premda se radi o izuzetnoj nagradi za dokumentarac o izbjeglicama na tursko-grčkoj granici, u Hrvatskoj su je mainstream mediji prešutjeli.

Kako je tekla suradnja s Bakotinom? Vi ste bili u studiju, a on na terenu u Idomeniju?

U tom dokumentarcu pratimo Jerka koji je tjednima ondje i koji stalno snima, snima u blatnom izbjegličkom kampu u kojem se desetak tisuća očajnih ljudi suočava sa zatvorenim granicama Evrope, snima ih kako pate i kako se raduju. U njegov se mikrofon hvata sve, i proslava nacionalnog kurdskog blagdana Nevroza i samospaljivanje jednog čovjeka usred kampa, stalni prosvjedi, nevolje s prijevodom, zarazne bolesti, sve ono što se odvija između ljudi, pjesma, nervoza i smiraj, sve to čujemo, iz velike blizine. Mikrofonom se jednostavnije približiti nego kamerom, njegova je priroda kakvo-takvo jamstvo za diskreciju, pa su i ljudi pred njim s vama neposredniji. Žao mi je što vaši slušatelji ne mogu čuti dvije polovice minute, slučajni trenutak u kojem reporter i desetogodišnji dječak jedan drugoga uče brojati do deset, na hrvatskom i na arapskom. To, svih 60 minuta tog dokumentarca, dirljive su i dramatične slike s kraja civilizacije. To što se jedan čovjek zapalio, čemu je i Jerko svjedočio, pretpostavljam da je bila vijest samo u lokalnim grčkim medijima, taj toliko radikalan čin protesta nije slika koja bi trebala prodrijeti u našu svijest, ako je mediji i prenesu, bit će to neka vrsta senzacije. Zatim, Bakotin nam dosljedno i koncentrirano tumači što se oko njega događa, taj bi vas naratorski stil mogao podsjetiti na ranije i sretnije dane radija, s uvidom u kontekst koji nam osigurava iz vlastitog bazena znanja i u nizu razgovora s novinarima ili humanitarnim radnicima, pri čemu je izrazito kritičan prema politici Evropske unije. Na koncu, promišlja i ciničnu vlastitu poziciju u medijskom cirkusu u kojem svi sudjelujemo. Trebalo bi nas zabrinuti što nam medijska sekcija te iste Unije dodjeljuje nagradu. No ‘Jedan tjedan u Idomeniju’ je dobio nagradu ozbiljnog novinskog žirija, volim da su prepoznali tu vrstu rada. Moj je bio da u udobnosti radijskog studija, što sam činila s velikim zadovoljstvom, taj materijal preslušavam i rezuckam, da popravljam malo zvuk iznutra, složim titlove koje nam je čitala Anja Matković, da sve to skupa poštelam.

Otprilike u isto vrijeme kad je emitiran ‘Jedan tjedan u Idomeniju’, prošle godine negdje u ovo doba, skinuti ste sa svih uredničkih funkcija na Trećem programu Hrvatskog radija? Je li se nešto u međuvremenu promijenilo, jeste li dobili priliku da radite svoj posao?

Ne, ništa se nije promijenilo.

Pokrenuli ste vrlo važnu radio-akciju jednodnevnih radio-stanica, od Gornjogradskog radija do nedavnog Radija Baze koji je emitirao na području Trešnjevke i u čijem programu se našao dnevnik ilegalke iz razdoblja Drugoga svjetskog rata koja je radio-program emitirala s tavana. Čeka li nas sve tavan?

Ako nas čeka, mi nemamo problem s tim, znamo što ćemo na tavanu raditi. No nije smiješno, dijelim nelagodu vašeg pitanja. Ljerka Kirac Dulčić je u drugoj polovici 1944. iz Slavonije, zajedno s radio-stanicom, poslana u Zagreb, otkud je i bila, iz Babonićeve, da održava vezu ilegalnog pokreta u Zagrebu s komitetom na slobodnom teritoriju. Pokušajte zamisliti tu opasnost, krijumčariti tadašnju tehnologiju. Iz njenih je svjedočenja o osam mjeseci rizičnog skrivanja na tavanu, odakle je emitirala, Ivana Pejić napravila radio-dnevnik za našu trešnjevačku stanicu, koja uz sve dramatične razlike ipak jako podsjeća na onu Ljerke Kirac Dulčić. Emitirali smo u miru i legalno, na jedinoj frekvenciji koju u Zagrebu možete nakratko dobiti, snage 1 W. Ako vam kažem da najslabija gradska stanica emitira sa 1,6 kW, tada će vam taj omjer nešto reći o prirodi tog važnog resursa. U RiZ-u, ili onome što je od RiZ-a ostalo, znajući to, dočekali su me s mješavinom sažaljenja i čuđenja, kad sam došla po antenu koja je ondje napravljena. Prošlog smo utorka emitirali dvanaest sati programa s Trešnjevke, po uzoru na Radio Koji Je Tu Prije Radio, kojim smo Pavlica Bajsić i ja povezale nekolicinu izrazito darovitih i pametnih mladih ljudi s kojima smo 15. svibnja prošle godine s Gornjeg grada, kao posvetu prvim danima radija, emitirali 24 sata programa, s klavirom i dramskim izvedbama u studiju. Kako je eter sve skučeniji, rado sam prihvatila poziv kustoskog kolektiva BLOK da nešto slično napravimo i na Trešnjevci, pa smo njihovu galeriju na jedan dan pretvorile u višenamjenski studio. S ljudima okupljenima oko reafirmacije radiofonije, a kojih sad više nije malo, radile smo program socijalno izrazito angažiran i, ako hoćete, čak politički artikuliran. Na primjer, zagovarale smo pravo na izbor. Feminističkom i partizanskom poezijom, odabirom tekstova i dokumentarnih zapisa, glazbe i gostiju gradile smo program koji je imao na umu kvart, odnosno lokalnu zajednicu i činjenicu da se oko nas, svakodnevno, u stotinama tisuća domaćinstava, odvija neplaćen kućanski rad i da ga uglavnom obavljaju žene. Pitate me je li tko slušao Radio Bazu. To je bio možda i moj prvi susret s famoznim slušateljem, kojeg se uvijek silim zamisliti. Naime, jedna je grupica ljudi slušala prijenos programa na klupi u parku ispred našeg studija, na tranzistoru koji smo ondje zato i ostavili. Neki od njih, izrazito nadareni, i sami su otpjevali nešto u eter. Zamislite da Savica ima svoj radio, ili Travno, ili Split 3, ili neki otoci.

Dio ste vrijedne i za naše prilike iznimno inteligentne skupine radiofonijskog teatra Hoerspiel, koji se bori i za pravo na šutnju jer se, čini nam se, ne čujemo baš najbolje, pa u tom šumu uglavnom ne čujemo ništa?

Hoerspiel je nijem pred smrću Ante Perkovića i pronalazimo način da se iznesemo s tom tišinom. O zagađenju bukom ovdje pak nitko ne govori, a mislim da je histerija suvremenog čovjeka dobrim dijelom posljedica upravo buke. Hoerspiel, između ostalog, senzibilizira našu sposobnost slušanja, pa i osluškivanja. Svima koji smo Hoerspielom povezani u zajedničkom je nazivniku radio, i to onakav koji pravi mjesta tišini, onoj u kojoj je moguće čuti i razabrati zvukove, čak i one koje je lako nehotice prečuti. Tišina je oblik mentalne higijene. Pa kad Pavlica radi radio u kazalištu, tada pravi mjesta tišini. Mi radimo radija koja vole tišinu. Evo što je tišina na radiju: potkraj živog programa, blizu ponoći, izvadili smo mikrofon na sad već praznu, inače prometnu Adžijinu ulicu u Zagrebu. Emitirali smo zvuk te ulice. Pa se o taj mikrofon spotakla jedna susjeda u opuštenoj šetnji i ispod glasa, kako se to već noću i radi, u eter pustila dojmljiv i analitičan uvid o još jednoj ženi, Mariji Jurić Zagorki. Vidjela sam da je slogan Pokreta otoka u zadnjoj akciji kojom su zaustavili Zakon o koncesijama na pomorsko dobro glasio ‘Čujete li svoje otoke’ – već dugo razmišljam kako bi bilo dobro kad bi svaki otok imao svoju stanicu. Otocima treba radio.

Novosti