Lex Leonela je najvažniji ispit za čitavu hrvatsku državu

Slučaj Agrokor prošlog je tjedna ušao u fazu spektakla. Pretresi, privođenja, sve u izravnom televizijskom prijenosu. Plasiraju nam se i slike raskoši Kulmerovih dvora. Javna i komercijalne televizije odjednom su se počele natjecati i za prava na prikazivanje dokumentarca Darija Juričana “Gazda”, onog istog koji im u proteklih šest mjeseci nije padalo na pamet prikazati. Neki novi gazda dao je signal da Todorić više nije zabranjena tema.

Piše: Branimir Pofuk

Sve se to nekim čudesnim slučajem, ako vjerujete da takvo što u politici postoji, poklopilo s velikom, važnom višednevnom državničkom posjetom hrvatske predsjednice Ruskoj Federaciji.

U prisustvu dvoje predsjednika, ministri su potpisali niz sporazuma o suradnji. Mene osobno osobito veseli onaj o kulturnoj suradnji, koju je u svom obraćanju javnosti istaknuo i sam predsjednik Putin.

Održan je u Moskvi i gospodarski rusko-hrvatski forum, predsjednica je držala predavanja, dobila počasni doktorat i gledala balet u Boljšoju. Predstavu prikladnog naslova “Gusar”.

Ali, uz sve te vijest, gledali smo i još jednu blamažu hrvatske države kada su nam ruski mediji otkrili ono o čemu ni hrvatska delegacija, baš kao ni svi hrvatski novinari koji su joj bili u pratnji, nisu imali pojma. Štoviše, o tome ni sama predsjednica nije rekla ni riječi. Da nije možda računala na diskreciju domaćina?

A dogodilo se to da ju je predsjednik Putin zapravo priveo za stol za koji je bio i pozvan Herman Gref, direktor Sberbanke. I to nije sve. U Soči je, skupa s hrvatskom predsjednicom, otputovao i državni odvjetnik Dinko Cvitan.

Još na prvi dan posjeta, hrvatskoj je javnosti uputio poruku da je u Soči došao samo zato da sa svojim ruskim kolegom potpiše sporazum o nastavku suradnje, da je to jedini razlog njegovog dolaska te da, kako je objavio Jutarnji list, “oko aktualnih događaja u zemlji za koje su zainteresirani i Rusi zbog Sberbanke i Agrokora neće uopće razgovarati s glavnim državnim odvjetnikom Ruske Federacije”.

I doista nije. Nego je skupa s hrvatkom predsjednicom bio ljubazno “priveden” za stol s direktorom Sberbanke. Kako god bilo, s obzirom na to gdje je toga dana bio glavni državni odvjetnik, smijemo reći da se čitava spektakularna operacija Agrokor u Hrvatskoj vodila upravo iz Sočija.

Riječ je o stvarima i događanjima na koje mi, hrvatski građani, nemamo nikakvog utjecaja. Sami smo za to krivi, sami smo na to pristali kada smo se u demokraciji sveli na ulogu glasačke mašine.

Čast iznimkama, poput onih malobrojnih aktivista koji su svojedobno svakog podneva dolazili pred Kulmerove dvore, tada još registrirane kao ugostiteljski objekt, želeći se prijaviti i odsjesti u tom “hotelu”.

U međuvremenu, pravi život je negdje drugdje, sa svim svojim radostima, zadovoljstvima i ljepotom, poput ovih predivnih sunčanih i toplih dana jeseni koja nam je opet donijela spektakl boja u prirodi, savršeno nezainteresiranoj za sve ove afere i velike igre lovice i skrivača između policije i lopova. Doduše, promatračima te igre nije lako razlikovati igrače dviju ekipa. S iznimkom temeljne policije koja statira u prepoznatljivim uniformama, ostali se u tom zamršenom klupku čine nekako isprepletenima.

A stvarni život se, osim u radostima, ogleda i u svakodnevnim teškoćama, mukama i patnji. Jedan takav prosjaj grube stvarnosti dogodio se neku večer u svim televizijskim vijestima u suzama na bolnom licu Leonele Pomper, majke prije tjedan dana preminulog dječaka Leona Lapaša.

Leon i Leonela postali su još prije deset godina simbol borbe za prava roditelja i skrbnika teško bolesne djece, djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom.

Teško bolestan Leon proživio je dvanaest godina ponajviše zahvaljujući lavovskoj borbi svoje majke. Leon i Leona bili su lice svih ostalih sličnih slučajeva i ljudi koji iskazuju krajnju požrtvovnost, plemenitost i hrabrost u brizi za svoju djecu kojima je njihova ljubav, u onoj mjeri koliko su je u stanju opaziti i osjetiti, jedini dodir s ljepotom i srećom postojanja.

Godinama je trajala njihova borba da se takvim roditeljima i skrbnicima prizna status njegovatelja i da im država danonoćnu brigu za teško oboljelu djecu honorira, pa makar i s iznosom od 2.500 kuna, manjim od svakog minimalca.

Leonela Pomper sada proživljava ono što su i drugi prošli prije nje, a da država nije ništa promijenila: njena prava njegovateljice prestala su u trenutku Leonove smrti i u roku od petnaest dana mora se prijaviti na burzu.

Saborski zastupnici i državni dužnosnici nakon prestanka svojih mandata imaju pravo još godinu dana primati plaću. A kod roditelja poput Leonele ne radi se samo o novcu. Radi se o vremenu koje ima treba da se vrate u svakodnevicu, u društvo, među ljude, nakon što im je godinama bolesno dijete bilo središte i smisao života, potpuno ovisno o njihovoj brizi i ljubavi.

Udruga Sjena pokrenula je zato peticiju premijeru Plenkoviću u kojoj se traži da se status njegovatelja roditeljima i skrbnicima produži barem za šest mjeseci nakon smrti djeteta, odnosno osobe o kojoj su brinuli.

Statistika pokazuje da je takvih slučajeva u prosjeku samo četiri godišnje. Kolegica Maja Sever u Dnevniku HRT-a izračunala je koliko bi takva mjera koštala državu: 60 tisuća kuna.

Za to područje nadležna ministrica Nada Murganić izjavila je: “Potpuno smo svjesni činjenice da se ovo može i mora doraditi, ali ne znamo sada na koji način. Ne možemo promjene zakona donositi iz rukava.”

Neprihvatljivo.

Mnogo kompliciraniji Lex Agrokor mogao se donijeti i preko noći i iz rukava. Ovo je stvarni život, ovdje možemo pomoći, pa makar i samo potpisom na peticiju.

Hrabrim i plemenitim ljudima to je slamka spasa u najtežim trenucima, država to može i mora.

Na Lexu Leonela premijer, Vlada, Sabor i hrvatska država polažu test ljudskosti. Ministrice Murganić, pronađite način. Država ovdje ima priliku pokazati je sposobna barem na trenutak osjetiti životnu stvarnost barem nekih od svojih sugrađana i birača.

Večernji list