Lebensborn: zaboravljena “arijska djeca”

Prije 80 godina nacisti su osnovali udrugu „Lebensborn“. Njezina je svrha bila povećanje broja „arijske djece“ anonimnim porodima i otmicama te njihovo odgajanje u nacističkom duhu.

Dječak se zvao Roman Roszatowski. Ali samo do rujna 1942. godine, kada su ga pripadnici njemačkog SS-a odveli iz jednog sirotišta u poljskom gradu Lodzu. Nakon toga je „germaniziran“ i dobio je ime Hermann Lüdeking , koje je bilo upisano i u krivotvorenom rodnom listu. Dječak je završio u domu „Sonnenwiese“ kod Leipziga, koji je djelovao u okviru „Lebensborna“. Lüdeking je prema kriterijima nacista bio „rasno vrijedan“ i zato je smješten u jednu njemačku obitelj. On do danas ne zna tko su njegovi pravi roditelji.

Udrugu „Lebensborn“ utemeljio je Heinrich Himmler, zapovjednik SS-a, 12. prosinca 1935. u Berlinu. Cilj je bio povećanje broja „arijske djece“. U ostvarenju tog cilja udruga je u okupiranim područjima organizirala otimanje stotina djece, koja su ispunjavala određene „rasne kriterije“, i njihovo prisilno odvođenje u domove u Njemačku. „Uzet ćemo onu dobru krv naše rase koja postoji u narodima i to tako da, ako je nužno, otmemo djecu i odgojimo ih kod nas“, izjavio je Himmler 1943. Ta djeca su kasnije smještana u politički podobne obitelji kako bi bila odgajana u nacističkom duhu.

Borba za priznanje

„Lebensborn“ je također u svojim domovima organizirao i anonimne porode nakon kojih je novorođenčad smještana u „arijske obitelji“. U tim domovima je rođeno više od 12.000 djece iz obitelji pripadnika SS-a i nevjenčanih majki koje su imale „dokaz o arijskom porijeklu“.

Jedno od te djece je i Gudrun S. Ona je rođena u domu u Wernigerodeu. Usvojena je poslije nekoliko godina. „Najprije nisam poznavala svoje biološke roditelje“, priča ova knjižničarka iz Burghausena. Tek kasnije je doznala da se njezina majka još prije poroda odrekla svih prava. U potrazi za korijenima pomogla joj je udruga „Lebensspuren“ čiji su članovi osobe rođene u domovima „Lebensborna“ ili koje su otete u inozemstvu i bile smještene u tim domovima.

„Moje rođenje napokon više nije bilo tabu tema. Po prvi put u životu smjela sam pričati o tome“, kaže Gudrun. Njezini usvojitelji, koji su do kraja života branili nacističku ideologiju, zabranili su joj govoriti o svom podrijetlu.

Djeca iz domova „Lebensborna“ već godinama se bore za političko priznavanje nepravde koja im je počinjena i dobivanje odštete. No uzalud. „Bio bih sretan već i kada bi naša sudbina bila priznata. Tako bih barem znao da mi, oteta djeca, nismo zaboravljeni“, rekao je Lüdeking.

DW

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here