Kuku onome kome Todorić poklone donosi

Nakon cjelodnevnog premišljanja, otezanja i konzumiranja posljednjih sati svoje enormne ekonomske i društvene važnosti, vlasnik i predsjednik uprave koncerna Agrokor, 66-godišnji Ivica Todorić u petak popodne potpisao je suglasnost da Vlada aktivira Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku, akt koji se kolokvijalno naziva Lex Agrokor ili Lex Todorić. To u praksi znači da je Todorić upravljanje Agrokorom predao u ruke Vladi, odnosno prinudnom upravitelju ili povjereniku kojeg će, na prijedlog Vlade, najvjerojatnije idući tjedan imenovati Trgovački sud u Zagrebu.

Piše: Ivica Đikić

Todorić je, poslije potpisa, uputio javnosti oproštajno pismo prepuno fraza i općih mjesta ispod kojih se skriva činjenica teškog poslovnog kraha, čije se posljedice po hrvatsku i regionalnu privredu u ovom trenutku teško mogu precizno predvidjeti, no nema sumnje da slijedi noćna mora mnogim radnicima Agrokora i radnicima u tisućama velikih i malih tvrtki kojima je Todorićev mastodont bio nezaobilazan poslovni partner. No posljednja njegova rečenica ući će u antologiju bestidnosti i prezira prema realnosti: “Četrdeset godina sebe uložio sam u izgradnju cijele Hrvatske i regije, stoga sam danas ponosan čovjek, jer sve što sam izgradio danas sam svojim potpisom predao hrvatskoj državi”.

Valja, naravno, shvatiti da se nije lako ni jednostavno pomiriti s time da sve što ste uspjeli staviti pod svoje vlasništvo u protekla četiri desetljeća odjednom više nije vaše i nije pod vašom upravom, kao i suočiti se sa spoznajom da sve što ste izgradili pod kapom Agrokora sad vrijedi nekoliko puta manje od dugova korporacije.

“Predajući”, dakle, Hrvatskoj svoje životno djelo – oranice i njive, farme i stoku, kioske i trgovačke police, plaže i izvore, šume i maslinike, tvorničke pogone i otoke… – Todorić je voljenoj zemlji isporučio nekoliko milijardi eura dugova prema većim i manjim stranim bankama, većim i manjim domaćim proizvođačima i distributerima. Isporučio je Republici Hrvatskoj i desetke i desetke milijuna eura poreznih dugovanja i kreditnih obaveza državnoj banci za obnovu i razvoj, pa je nesretna nasljednica posrnulog carstva, pored dugova, dobila na poklon i vjerojatni otpis vlastitih potraživanja prema dobročinitelju.

Todorićeva bezobzirnost spram činjenica i odsustvo doticaja s realnošću nisu od jučer, nego su upravo to glavni uzroci propasti najveće tvrtke u regiji. Oproštajno pismo poslano javnosti u petak poslijepodne u tom je smislu samo javna, konačna i vrlo direktna kulminacija dugogodišnje izolacije od stvarnosti.

Gazda Agrokora živio je u uvjerenju da je dovoljno velik, važan i inteligentan da se može iskobeljati iz svake nevolje u koju dospije zahvaljujući svojoj megalomanskoj potrebi da gomila firme i da uvećava razmjere imperija: računao je da mu stalno narastanje u broju zaposlenih i prisutnost u nevjerojatnoj količini privrednih područja ojačava poziciju nedodirljivosti i garantira državnu zaštitu i pomoć, ukoliko se biciklistički biznis-model – ako stanem, padam – igrom slučaja ne pokaže vječnim i čudotvornim. Računao je, ne bez osnova, da bilo koja Vlada neće imati izbora nego povoljnim i obilnim kreditima državnih banaka, konkretnim poticajima i porezno-zakonskim pogodovanjima pomoći da se prevladaju posljedice njegovih neracionalnih poteza i poslovne strategije kojom su dominirale taština i grandomanija.

Vlada Andreja Plenkovića ozbiljno je pomogla, ali nije bilo dovoljno. PDV na poljoprivrednu proizvodnju smanjen je s 25 na 13 posto, dok je istodobno ugostiteljima povećan s 13 na 25 posto, a Hrvatska banka za obnovu i razvoj u prosincu prošle godine je odobrila a u siječnju ove godine isplatila 48,3 milijuna eura četirima Agrokorovim firmama – Ledu, Jamnici, PIK-u Vrbovec i Zvijezdi – “radi pripreme izvoza”.

Financijsko stanje ovih tvrtki, i cijelog koncerna, u siječnju je bilo jednako katastrofalno kao i otprilike mjesec dana kasnije, kad je i manje upućenima postalo jasno da je Todorićeva korporacija na koljenima, ali ogromni državni kredit svejedno je isplaćen. Rekosmo, međutim, da je za kupovanje nekoliko mjeseci mira s ruskim bankarima i domaćim dobavljačima Agrokoru trebalo puno više, još najmanje 200 milijuna eura gotovine, i Todorić je uistinu vjerovao da će toliko dobiti od državne banke za obnovu i razvoj: to vjerovanje govori da se nepovratno udaljio od stvarnosti i da je definitivno prestao i sebe i svoju kompaniju doživljavati realno.

Premalo se oslanjao na brojeve i zdrav razum, a previše na politiku, na menadžersku pamet svoje djece i pripadnika dinastije te djece obiteljskih prijatelja i kumova, kao i na vojsku “svojih” ljudi, koje je ovako ili onako zadužio i koji su bili raspoređeni po svim razinama vlasti i po svim sferama društvenog života. Sad će se svi odmaknuti od njega, a iz onih koji su godinama bili ponižavani i pristajali na ispunjavanje Todorićevih poslovnih hirova i vratolomija prokuljat će potisnuti gnjev.

Osveta poniženih, što se tiče Todorića, pritom će biti najmanje bolan oblik sudara s realnošću: mnogo će mu teže pasti ako se to suočenje dogodi u zatvorskoj ćeliji, što mu ovih dana navješćuju pojedini čelnici Mosta nezavisnih lista, ključnog HDZ-ovog partnera u Vladi, koji kontrolira resore unutarnjih poslova i pravosuđa.

Aljazeera