Kukavičije jaje Milorada Dodika

Pet godina opozicionog djelovanja bilo je dovoljno Dodiku da shvati da naklonost srpskog puka neće dobiti idejom građanskog društva, pa se na vlast vratio uz “srbuj, ne robuj”

Autorica Gordana Katana

Savez nezavisnih socijaldemokrata partija je koja jedva da je ikada osim u imenu imala istinsku sponu sa i jednom tekovinom socijaldemokratije. I kada su onih prvih poratnih godina važili za alternativu na političkoj sceni bh. entiteta Republika Srpska o društvu socijalne pravde, jednakopravnosti građana, dakle temelja na kojima počiva ljevica čelni ljudi SNSD-a, prije svega Milorad Dodik i pokojni Nenad Baštinac, govorili nisu. I sva njihova različitost od srpske ultranacionalne desnice ogledala se tek u spremnosti suradnje s međunarodnom zajednicom i krtici SDS-a, radikala Nikole Poplašena, ili pak Predraga Lazarevića, Radoslava Brđanina i da, Nikole Špirića, okupljenih tada oko Srpske stranke za RS. Da ne griješimo dušu, govorio je tada Dodik kako podržava Haški tribunal, kako i Radovan Karadžić i Ratko Mladić moraju odgovarati za ratne zločine koji im se stavljaju na teret i da je u Srebrenici počinjen genocid.

Kada se danas osvrnemo na vrijeme od prije dvije decenije, samo možemo konstatovati da je sve to bila tek puka obmana. Namijenjena, kako se to ovdje voli reći, strancima koji su tih godina bili spremni obilato finansijski pomoći sve one voljne da naprave otklon od rigidne, nacionalističke politike SDS-a i njegovih satelita. Ali u suštini Dodik je bio kooperativan samo na jeziku. Jer u vrijeme njegovog prvog mandata na čelu Vlade RS-a, od 1998. do 2001. godine, periodu ključnom za povratak u Republiku Srpsku prognanog nesrpskog stanovništva, na sceni je bio kontinuirani proces opstrukcije aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma. Čija će provedba, važno je reći, krenuti tek nakon što na čelo Vlade bude izabran Mladen Ivanić.

Pet godina opozicionog djelovanja bilo je, u više navrata isticao je jedan od najboljih poznavatelja Dodika profesor Milodrag Živanović, dovoljan period da pragmatičan kakav jeste Dodik shvati da naklonost srpskog puka neće pridobiti zagovaranjem ideja građanskog, na socijaldemokratskim principima ustrojenog društva. Pa se povukao iz Građanskog alternativnog parlamenta i vlade u sjeni i poput nekada svog dobrog prijatelja Sejfudina Tokića promijenio ploču. Netom po povratku na političku scenu 2006. godine krilatica mu je postala “srbuj, ne robuj”. Ratni zločinci više to nisu bili, pa je i Biljana Plavšić, ona ista koja je pred Tribunalom jasno i glasno priznala “kriva sam” postala srpska heroina. Kojoj je dok je služila zasluženu kaznu Dodik upriličio promociju knjige u Banjoj Luci, koja se na slobodu vratila avionom Vlade RS-a i koju je u svoj zagrljaj prvi primio, ko li drugi, no Milorad Dodik. I genocid u Srebrenici više nije bio genocid. A građani RS-a su da bi se to i “dokazalo” izgrcali stotine miliona maraka u džepove bjelosvjetskog hohštaplera Stefana Karganovića i njegovog “istorijskog projekta Srebrenica”.

O navodnoj zaštiti na Daytonu zasnovanih nadležnosti RS-a o kojoj Dodik gudi punu deceniju mogao bi se roman napisati. A koji su BiH koštali ekonomskog sunovrata i stavljanja na samo začelje u odnosu na region evropskih integracija. Taj kontinuirani proces obesmišljavanja države, nažalost, zauzvrat ništa dobro nije donio ni RS-u i njenim građanima. Ovaj entitet najsiromašniji je dio regiona, a pljačka javnog novca mjeri se ne milionima, nego milijardama maraka.

Tijesna pobjeda Dodika i njegove partije na opštim izborima 2014. godine, ulazak stranaka okupljenih oko Saveza za promjene u vlast na državnom nivou bile su tračak nade da su građani RS-a spremni progledati. I na ovim lokalnim izborima, prije kojih su bili suočeni s kolapsom bankarskog sektora, aferama oko propalih privatizacija Birča i Balkan Investment banke, brojnim malverzacija građevinskim zemljištem, konstantnim zaduživanjem vlasti kako bi se očuvala budžetska likvidnost, glasati za promjene.

No, Dodik je ponovo zaigrao na provjerenu kartu nacionalne homogenizacije poturivši i građanima i opoziciji kukavičije jaje – referendum o danu RS-a. Koji je doslovno pojeo izbornu kampanju. U koju je opozicija ušla argumentima o potrebi promjena socio-ekonomskih odnosa, pravednije raspodjele javnog novca, jednom riječju praznu populističku priču zamijenila onom o temama koje život znače. Sve to pokazalo se uzaludnim. Građani su ponovo pokazali da se prije svega osjećaju Srbima. I da im je srpstvo važnije od posla, praznog želuca, perspektive vlastite djece… I da su spremni da ih umjesto toplih peći griju nacionalni interesi. Zato opozicija niti je gubitnik niti je kriva. Jer narod i da hoće mijenjati, ne može.

Oslobođenje