Kriza bez dubine ili politika samouništenja

Beograd, 22. februara 2017 - Premijer Srbije Aleksandar Vucic i predsednik Srbije Tomislav Nikolic na konferenciji za novinare nakon susreta sa predsednikom RS Miloradom Dodikom i predsedavajucim Predsednistva BiH Mladenom Ivanicem. FOTO TANJUG / RADE PRELIC / bb

Jasno je već sada kojim ćemo se temama baviti do izbora, kao i to da su stranke opozicije dovedene u šah-mat poziciju.

Piše: Mladen Mirosavljević

Ono što se prethodnih sedmica najavljivalo ostvarilo se: Bosna i Hercegovina je upala u “blokadu” vlasti na nivou države, uključujući i Savjet ministara, ali se našla i u najdubljoj političkoj krizi od završetka rata naovamo.

Odluka Bakira Izetbegovića, bošnjačkog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine i lidera Stranke demokratske akcije, najveće bošnjačke partije, da pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu zatraži reviziju presude po tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije izazvala je pravi politički zemljotres s epicentrom u Sarajevu, ali s posljedicama u čitavoj Bosni i Hercegovini i susjednoj Srbiji. Sazvana je i posebna sjednica Narodne skupštine bh. entiteta Republika Srpska.

Vanrednu sjednicu bh. Predsjedništva je sazvao predsjedavajući kolektivnog šefa države Mladen Ivanić, za koju je Izetbegović rekao da joj se neće odazvati ako Ivanić “spremi odluku koja mijenja raniju odluku. Ako tu budu neki zaključci kojima se odluke poništavaju, ja tu neću učestvovati”, poručio je Izetbegović.

Ključni Ivanićev argument, ali i u Republici Srpskoj, jeste da nijedna institucija Bosne i Hercegovine nije razmatrala pitanje revizije, zbog čega je upozoreno da je evidentno da unutar Bosne i Hercegovine postoji paralelna struktura okupljena oko Izetbegovića, koja nastavlja da djeluje uprkos svim upozorenjima.

Nema smirivanja krize

Nakon iščekivanog sastanka u Beogradu predsjednika Srbije Tomislava Nikolića i premijera Aleksandra Vučića sa Mladenom Ivanićem i predsjednikom Republike Srpske Miloradom Dodikom, jasno je da nema smirivanja krize. Vučić, koji je u predizbornoj predsjedničkoj kampanji, pa mu je i istup bio takav, rekao je da su “odnosi dve države vraćeni 25 godina unazad, kao i da nema poverenja i pomirenja”, ali i da Srbija “neće preduzeti ništa što bi značilo urušavanje Bosne i Hercegovine”. Srbija, dakle, neće uticati na predstavnike bosanskih Srba da izađu iz institucija vlasti, ali ni da ih ne blokiraju, tako da se odluka o (de)blokadi bh. institucija prepušta Srbima u Bosni i Hercegovini.

Ivanić je najavio da politički predstavnici Srba u Bosni i Hercegovini “imaju namjeru da koriste institucije u svom interesu i rade ono što misle da je korisno”. Dodik, pak, smatra da je “ovo akt mržnje Bošnjaka muslimana prema Srbima uopšte. Očigledno imaju dva cilja: očekuju desetine milijardi nekakve štete, a primarni da se ukine Republika Srpska, a sve pod optužbom da su Srbi počinili genocid, koji se, naravno, nije desio”. Prema njegovim riječima, “Izetbegović je zatvorio vrata Bosni i Hercegovini i njenoj perspektivi, ali i ugasio svjetlo što se tiče Bosne i Hercegovine”.

Nema nikakve dileme da je prije odluke Izetbegović saslušao mnoštvo različitih mišljenja, kao i da je veoma svjestan krize do koje je došlo. “Bit će krize, ali ne onakve kakvom nam se prijeti, jer teške krize, blokade i pobune dešavaju se kada državi, narodu ili velikoj grupi ljudi pokušavamo oduzeti neko vitalno pravo. Ovaj zahtjev za reviziju ne oduzima ničije pravo. Oni koji nas plaše krizama ustvari pokušavaju oduzeti nama pravo koje nam neosporno pripada, a to je pravo pristupa sudu, pravo na traganje za pravdom i za istinom”, ističe Izetbegović.

Država ne klizi u dubinu, nego u provaliju

Međutim, odakle mu utisak da će se sve završiti na onoj “tresla se gora, rodio se miš” i da je ovo “kriza bez dubine”, kao što je izjavio, nije poznato, s obzirom na to da je golim okom vidljivo da država klizi sve brže u ekonomsku, socijalnu i političku krizu – i to ne u dubinu, nego u provaliju.

Zašto Izetbegović nije uvažio mišljenja i sugestije da niko ne osporava opravdanost konstantnog traganja za pravdom i istinom, ali da nijedna od okolnosti ne ide naruku pokretanju revizije i da nikome nije jasno zašto to sve radi ako su svi saglasni da od revizije nema ništa? Nije bilo dovoljno ni to što su i iz Kancelarije visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini naveli da su zabrinuti odlukom o pokretanju revizije presude Bosne i Hercegovine protiv Srbije za genocid zbog eventualnih političkih posljedica i negativnih reakcija koje mogu proizaći iz zahtjeva za reviziju presude, kao ni to što se o tome negativno odredio šef Misije OSCE-a u Bosni i Hercegovini Jonathan Moore.

Zašto Izetbegović, kao iskusan političar, najmoćniji u Bošnjaka, nije prihvatio sugestije, po cijeni izazivanja najdublje krize, da ako Međunarodni sud pravde u Hagu bude radio po svojim ranijim pravilima nema šanse da revizija presude po tužbi Bosne i Hercegovinei protiv Srbije bude prihvaćena, povukavši suprotan potez? Da li je riječ o spašavanju poljuljane političke pozicije unutar SDA, ili zauzimanju pozicije pred opšte izbore, ili Izetbegović ima pouzdane nagovještaje da će revizija presude biti prihvaćena, što nije nemoguće, spada u domen špekulacija, koje tek treba da se pokažu.

Da li će, dakle, žrtve dobiti satisfakciju ili novu frustraciju? Da li mu je zbog toga i dvosatni sastanak u sarajevskoj Vijećnici poslužio samo kao pokriće za to da svi predstavnici Bošnjaka postanu suodgovorni u već unaprijed donijetoj odluci, a ne oni koji trebaju, ako se pokretanje revizije pokaže kao promašaj? Nije u pravu ni ako misli da će Srbi, kao i obično, i kao i na sve do sada, galamiti i buniti se, pa prestati. Ako tako i bude, posljedice koje će sadašnja kriza ostaviti na sve u Bosni i Hercegovini biće ogromne.

Zar nije svima povodom proslave Dana Republike Srpske 9. januara i svega što se dešavalo u vezi sa angažmanom vojnika i oficira na proslavi bilo jasno da su sve institucije na nivou Bosne i Hercegovine duboko podijeljene po nacionalnoj osnovi i da je samo pitanje trenutka kada će se po toj osnovi i raspasti? To ponovo gledamo na primjeru nadležnosti između članova državnog Predsjedništva, ministra inostranih poslova i ambasadora.

Da li će krajnji ishod u vezi sa ambasadoricom u Holandiji biti podjela ambasadora po nacionalnoj osnovi i podjela u Ministarstvu inostranih poslova na ambasadore koji su odgovorni isključivo “svojim” članovima bh. Predsjedništva? Ili je to, neformalno, i sada slučaj?

Do konačnog raskola i sukoba

Mladen Ivanić već je napomenuo da je jedna od posljedica odustajanje od dosadašnjeg sistema konsenzusa u Predsjedništvu. “Žalosti me što je tako jedna važna odluka donesena bez konsenzusa, posebno jer to nije u skladu s onim kako smo se opredijelili da ćemo djelovati”, rekao je Dragan Čović, hrvatski član Predsjedništva Bosne i Hercegovine. I sve tako redom, do konačnog raskola i sukoba.

Da li je i sve to “kriza bez dubine”, ili politika samouništenja, svojstvena ključnim bh. liderima, i ko je taj ko će označiti kada smo “u dubokom”? Ili ćemo to znati po tome što se davimo? A davimo se već sada – bar mi, “obični” građani, samo nas niko odavno ne sluša. Zbog toga je sve više onih koji ćute i odlaze. Na radost onih koji vladaju, jer ostaju oni koji ćute.

Pitanje je i zašto, uslovno rečeno, Srbi pribjegavaju ultimatumima i blokadi institucija ako je, kako tvrde, svima jasno da od revizije nema ništa. Logično pitanje bez logičnog odgovora, koji je u apsurdistanskoj bh. politici uvijek teško naći. Jedan od odgovora jest da se u Republici Srpskoj osjeća strah od ovakvih poteza Izetbegovića, koji bi, ako revizija bude prihvaćena, bez obzira na ishod, mogao potom kulminirati zahtjevom za ustavno preispitivanje imena “Republika Srpska”. Zato je ovo, za ne-daj-Bože, pokazna vježba šta se može dogoditi ako bi se ponovila slična situacija.

Drugi je odgovor da je sve ovo palo kao nabačena lopta za “volej” vladajućoj koaliciji u Republici Srpskoj, koja je to ponovo iskoristila kao pokriće za institucionalno okupljanje i homogenizovanje secesionističkih snaga u ovom entitetu. Suvišno je i napominjati koliko je ponovo učvršćena i njena i pozicija Milorada Dodika kao neprikosnovenog nacionalnog lidera, kome entitetska opozicija, koja je u vlasti na nivou države, uhvaćena po ko zna koji put na istu “foru”, opet “jede iz ruke”. Sve je to izetbegoviću bilo unaprijed jasno, ali…

Nametnuta retorika

Tako se, umjesto približavanja članstvu u Evropskoj uniji i bar priči o reformama – koje nam oni iz Unije kobajagi nameću, gledajući nam kroz širom raširene prste, a mi ih kobajagi provodimo – država vratila u devedesete godine, a sadašnja kriza potisnula je u dvadeseti plan sva ona najvažnija pitanja u državi i probleme sa kojima se građani svakodnevno suočavaju. Zbog blokade, reformi prijeti prekid kreditnog aranžmana sa Međunarodnim monetarnim fondom, a provođenje Reformske agende, kao najvažnijeg reformskog akta u Bosni i Hercegovini, niko više i ne pominje, kao ni njen kandidatski status u Evropskoj uniji.

Savršeno je jasno već sada kojim ćemo se temama baviti do sljedećih izbora, kao i to da su stranke opozicije dovedene u šah-mat poziciju i u entitetu Federacija Bosne i Hercegovine, i u entitetu Republika Srpska. Ako misle da se održe na političkoj sceni, u atmosferi koja je stvorena, jednostavno se moraju prikloniti nametnutoj nacionalno-nacionalističkoj retorici ako ne žele etiketu nacionalnih izdajnika. I po tome smo se ponovo vratili u devedesete.

Najneizvjesnije u svemu jest ko je taj ko će novonastalu i galopirajuću krizu razriješiti. Ili, pak, živimo u sistemu kontrolisanog haosa, kojim neko, nama nevidljiv, upravlja tako da ono što mi vidimo, ustvari, ne postoji. Ni dugovi, ni nezaposlenost, ni socijalna bijeda, ni masovan odlazak mladih iz zemlje, ni zaobilaženje stranih ulagača, ni ratnohuškačka retorika, ni međusobno političko vaskrsavanje Izetbegovića, Dodika i Čovića… Živimo li mi to u matrixu, ili se krize u Bosni i Hercegovini smišljeno izazivaju služeći kao paravan, da bi se, u suštini, prikrila ogromna pljačka novca građana?

Al Jazeera