Krčag bez vina

S tačke gledišta punog državnog kapaciteta, Bosne i Hercegovine nema u Predsjedništvu, Parlamentu, Vijeću ministara, Sudu i Tužilaštvu…Ali je zato ima u crnim hronikama, kako domaćim, tako i stranim

Autor Gojko Berić

Čemu je Bosna i Hercegovina bliža – opreznom optimizmu ili zabrinjavajućim predviđanjima? Svoje pristalice ima i jedno i drugo mišljenje, ali stvarni tok događaja nije moguće predvidjeti. U svakom slučaju, radovi teku i na jednom i na drugom projektu, a vrijeme će pokazati koji će izvođači biti uspješniji. Dušanka Majkić, poslanica u državnom Parlamentu, neko jutro kaže na radiju: “Mi kao zemlja ne znamo gdje se u ovom trenutku nalazimo, niti šta se dešava. O mnogim stvarima se govori, a malo se na njima radi. Ulazak u Evropsku uniju je jedno od malobrojnih pitanja o kojima postoji politički konsenzus. Još niko nije rekao da je protiv članstva u EU. Međutim, na sjednicama Parlamenta nema ničeg što bi slutilo da će Bosna i Hercegovina do kraja godine dobiti status kandidata. Oni koji to govore, govore gluposti”. Ovo zvuči prilično tačno i s te strane se gospođi Majkić nema šta prigovoriti. Ne zna se gdje se nalazimo, a ne zna se ni kuda idemo, jer vladajuća bošnjačka politika ima svoj azimut, srpska svoj, a hrvatska svoj. Tri raka u korpi! Ali, Dušanka Majkić je, kao uostalom i kompletan politički establišment licemjerna. Oštrog jezika, spremna na opstrukciju svega što bi stvari moglo dovesti u kakav-takav red, ona je jedan od najsnažnijih megafona Dodikove politike, istaknuti protagonista stanja koje sama opisuje kao izgubljenost u magli.

Vraćam se, po drugi ili treći put na ovom mjestu, osam godina unazad, kada je u posjetu Bosni i Hercegovini došao tadašnji američki potpredsjednik Joseph Biden. U možda najimpresivnijem obraćanju koje se ovdje nakon rata moglo čuti, Biden je odabranim političkim igračima, između ostalog, jasno i precizno obrazložio nadležnosti koje svaka ozbiljna država mora da ima. U protivnom, ona neće funkcionirati kao država. To je bilo prosto k’o pasulj, lekcija razumljiva svakom od prisutnih narodnih deputata. Međutim, Bidenov trud je otišao u vjetar, jer ovdje ni najbolje namjere ne padaju na plodno tlo. Dvije godine ranije, pokeraškom prevarom Harisa Silajdžića, narcisoidne političke “zvijezde”, oboren je tzv. američki paket ustavnih promjena, što je Dodiku širom otvorilo vrata za njegovu antibosansku politiku. Bosna i Hercegovina danas nije ni nalik državi kakvu je u svom govoru predočio američki potpredsjednik. Nakon njegovog odlaska, ovdje su se čuli zlobni komentari da on nije razumio svu složenost zemlje sa tri konstitutivna naroda, dva entiteta, jednim distriktom, deset kantona i 144 ministarstva. Sve je to, naravno, Biden znao, ali je politički pejzaž Bosne i Hercegovine našim nacionalističkim vlastodršcima postao dežurni izgovor za “govornu manu” ove države, od koje svijet uzalud očekuje da progovori jednim glasom.

Mi smo čak i za svoje prijatelje problematična zemlja, država krhka i nesigurna u sebe. S tačke gledišta punog državnog kapaciteta, Bosne i Hercegovine nema u njenom Predsjedništvu, Parlamentu, Vijeću ministara, Sudu i Tužilaštvu… Krčag bez vina. Ali ako je nema u vlastitim institucijama, ima je u crnim hronikama, kako domaćim, tako i stranim. U njima smo visoko plasirani kao prvaci u nizu kompromitujućih disciplina. Imamo najgore ceste i najzagađeniji zrak u Evropi. Prvaci smo po razmjerama političke korupcije i nepotizma, kupamo se u nacionalizmu i šovinizmu, imamo slučajeve segregacije i diskriminacije učenika po etničkoj osnovi, a ni sa ljudskim pravima ne stojimo dobro; vjerovatno smo najsiromašnija zemlja u regionu, a našli smo se, opravdano ili ne, i na sivoj listi zemalja poput Jemena, Sirije i Afganistana iz kojih se pranjem novca finansira terorizam?! Imamo državu koja, izgleda, smatra da nije dužna da brine za svoje građane – o njima će se brinuti slobodno tržište. Država nije dužna da o svom trošku liječi građane koji boluju od raka – neka liječenje plaćaju sami. Nije dužna da usamljenim povratnicima priključuje struju i vodu – neka se o tome brinu sami. Ako su već jednom protjerani od strane svojih komšija, ko ih je tjerao da se vrate.

Ubrzani odliv stanovništva ne uznemirava ničiju savjest. To popravlja procent nezaposlenih. Ali, ne odlaze samo mladi, odlaze čitave porodice. Jeftina radna snaga je još jedino što smo na sadašnjem stepenu razvoja u stanju da izvozimo, baš kao i prije pedeset i više godina. Mladi ne traže nikakvo objašnjenje za svoj odlazak. Oni jednostavno ne žele da žive u zemlji u kojoj su pohlepni skorojevići, ljudi bez savjesti, bez srama i bilo kakve empatije obavili kriminalnu privatizaciju, preuzeli sav novac iz raznih državnih i korporativnih trezora i strpali ih sebi u džepove. I sve to pod maskom demokratije. Ne bježe mladi samo od nezaposlenosti, siromaštva i zagađenog zraka, već i od zagađenog društva. I ne radi se ovdje o nedostatku političke volje da se riješe nagomilani društveni i politički problemi. Naprotiv, na djelu je snažna, udružena nacionalistička politička volja da se ti problemi ne rješavaju, jer će samo u tom slučaju protagonisti ovog sunovrata ostati nekažnjeni. Govoreći o prilikama u tadašnjoj Argentini, Jorge Luis Borges je u razgovorima sa Richardom Burginom rekao: “Svi mi osjećamo kako je živjeti u vrlo obeshrabrenoj, skeptičnoj i beznadežnoj zemlji. Možda jedina snaga koju ima naša vlada leži u činjenici što ljudi misle da bi i bilo koja druga vlada bila isto tako loša. Ali u tome se ne sastoji prava snaga”. Dominantna većina birača u Bosni i Hercegovini takođe je apatična i mentalno lijena. I njihov rezon glasi: Svaka vlast biće loša kao i prethodna.

Svjestan da, što se ovakve države tiče, baš ništa ne mogu promijeniti, dođe mi da na zid svoje sobe okačim kopiju Povelje Kulina bana.

Oslobođenje

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here