Konac jednog modela civilizacije

Sa Gradimirom Gojerom, povodom 40 godina uspješnog rada i stvaranja, razgovaramo o onome što je radio, što radi i što će raditi…

Piše: Nisad Selimović

Književnik, dramaturg, reditelj i povremeni političar Gradimir Gojer navršio je prošle godine 40 godina uspješnog rada i stvaranja. Za Oslobođenje govori o počecima, sadašnjoj kalvariji društva i ekskluzivno najavljuje nove projekte.

Još jedna godina je iza nas i za Vas itekako bitna: navršili ste 40 godina rada. Čestitam. Obilježili ste je, mogli smo vidjeti, upravo kako i priliči – radno?

– Moglo je biti i radnije… Nažalost, niti jedna teatarska kuća, od svih kojima sam darivao svoj redateljski rad, a nekima i goleme festivalske uspjehe, nije željela da mi pruži prigodu da dostojno obilježim četrdeset godina svoga rada u teatru. Niti Društvo pisaca BiH, koje sam u dva mandata vodio, nije se udostojilo napraviti mi barem dostojanstvenu književnu večer. Podsjetiću da je Narodno pozorište Tuzla mojim predstavama “Kad se mrtvi probudimo”, “Hasanaginica”, “Hamdibeg” i druge imalo prestižne festivalske uspjehe sa obiljem nagrada, da sam Bosansko narodno pozorište Zenica darivao predstavama “Braća Karamazovi”, “Krčmarica”, “Sarajevski tabut”, “Posljednji iz kaste strasti”… O sarajevskim teatrima da i ne govorim, ne bih komentirao herojsko doba Kamernog teatra 55 u ratu, a što da kažem o “Dundu Maroju”, “Gospodi Glembajevima”, “Kraljevu”, inscenacijama Danila Kiša i Strindberga u Narodnom pozorištu Sarajevo? Što da kažem o osnivanju, pa onda i o obnavljanju Male scene En face u Narodnom pozorištu? Moram pomenuti jednu od najdugovječnijih predstava na repertoarima sarajevskih teatara, onu u Pozorištu mladih Sarajevo (uostalom i najtrofejniju!), “Bašeskija, san o Sarajevu”. I tako redom…

Stubokom izmijenjeno

U niti jednom teatru, osim u Narodnom pozorištu Sarajevo i to na Maloj sceni (?!) nisam u obljetničkoj godini dobio prigodu da režiram. Tako da uz neka zadovoljstva nakladničkog tipa, koja mi je priredio moj izdavač Gariwo, nisam baš bio prezadovoljan, prije svega u teatarskom smislu, ovom obljetničkom godinom. Istina, uradio sam dvije kazališne predstave koje su mi iznimno drage, “Hrvatsku rapsodiju” Miroslava Krleže i “Dobri ljudi u vremenu zla” Svetlane Broz. Obje predstave nose i visoki stupanj političkoga angažiranja. I Krleža i Brozova dali su mi dovoljno poticaja za jedan angažiran teatarski akt. Izišla je, po mom sudu, i prevažna knjiga mog opusa “Karijatide scenske umjetnosti”, o najznačajnijim kazališnim djelatnicima i njihovim opusima na sarajevskim pozornicama. Pa onda tu je i knjiga “Summa theatralica”, zbir kritika i eseja o južnoslavenskim kazalištima i njihovoj produkciji. Pri kraju godine pojavila se i zbirka poezije “Pjesni iz Vallarse”, kojoj je komplimentiralo više relevantnih osoba iz oblasti književnosti i filozofije.

Šta je to u Vašoj karijeri što je bilo prekretnica, na šta ste najponosniji?

– Prekretnica je definitivno bio dolazak u Sarajevo. U Mostaru, gradu značajnih pisaca i kvalitetne literature, gradu opsjednutom pozorištem, kako ga naziva moj profesor Josip Lešić, začeti su plamenovi raznoslojnih mojih interesiranja, ali Sarajevo me je i ljudski i stvaralački odredilo i oplemenilo. Tadašnji Filozofski fakultet sa nezaboravnim profesorom Slavkom Leovcem mislim da je postavio u mojoj poetici osjećaj za mjeru. A što je, uistinu, bitnije za stvaralački iskaz nego osjećaj za mjeru?! Najponosniji sam, ipak, na široki krug osoba sa kojima sam u životu surađivao, koje su me dopunjavale znanjima i širokim krugom artističkih vještina.

Koliko su se kulturne prilike promijenile od te 1976. sve do sada? Mnoge će zanimati kada je bilo lakše baviti se umjetnošću i kulturom, tada, nekada između i, pretpostavljam, zasigurno ne sada…?

– Sve se stubokom izmijenilo. Ipak, živio sam u dva politička sustava: onom socijalističkom, koji je brižno gradio kulturnu infrastrukturu i onom divljeg kapitalizma koji svakodnevno i sustavno razara kulturnu infrastrukturu. Nekada je država planski skrbila o stvaraocima, a današnje prevlađujuće merkantilističke prilike čine sve da kulturu unište, a umjetnost i umjetnike ponize, preostale objekte kulturne infrastrukture, što prije, ekspresno pretvore u robne trgovačke centre ili, što je još gore i čega se najviše plašim, u kuće niskih strasti i najjeftinije zabave.

Upravo to i jeste moje naredno pitanje – kako gledate na ovu (ne)kulturu koje smo svjedoci u današnjem vremenu, lokalno i globalno?

– Lokalno i globalno – nema tu nikakvih razlika. Stravični prodor kiča i političko pokroviteljstvo nad povlađivanjem najnižim strastima otjerali su Krležu, Shakespearea, Gogolja, Ibrišimovića, Avdu Smajlovića, Sidrana i mnoge druge stvaraoce sa javne pozornice. Možda sam svima dosadio, ali ponoviću činjenicu: veliki Mersad Berber umro je kao član Ruske akademije nauka i umjetnosti, a nikada nije postao član Akademije nauka i umjetnosti BiH?! Ne radi se ovdje o kulturi, odnosno nekulturi. Ovdje se radi o bezdanu i klasičnoj apokalipsi na bh. način. Ovdje je riječ o koncu jednog modela civilizacije, jer je ruralno porazilo urbano.

Bez odgovora

Zbog toga svako malo izbijaju i političke krize, govori se o stanju ni rata ni mira. To se svjesno podržava. Iza toga stoje neuki bh. političari, koji nažalost ne znaju niti gdje je ulaz u Narodno pozorište Sarajevo, a uvjerio sam se da neki od njih, sve sa svojom pratnjom, završe u našoj središnjoj pošti.

Gdje se nalazi rješenje da i oni napokon nauče gdje je taj ulaz? Gdje leži boljitak domaće kulture – u promjeni politike, promjeni umjetničkih angažmana/stavova ili u nečemu trećem?

– Bio sam ministar bez portfelja u ratnoj vladi Harisa Silajdžića – do sada jedinoj stvarnoj multietničkoj vladi u BiH, bio sam ministar kulture i sporta u Vladi Kantona Sarajevo, dogradonačelnik Sarajeva, dopredsjedatelj Gradskog vijeća Sarajeva, predsjednik UO Narodnog pozorišta Tuzla, član UO Likovne akademije u Sarajevu, predsjednik UO RTVBiH, direktor i umjetnički rukovoditelj Pozorišta mladih Sarajevo, Kamernog teatra 55, NP Sarajevo, osnivač SARTR-a i Mostarskog teatra mladih, predsjednik Društva pisaca BiH, ali na ovo pitanje teško mogu dati suvisao odgovor. Jer, sprega političke i kulturne mafije, dobro ste čuli: i kulturne mafije, ušla je u sve institucije kulture. Prvacima postaju oni koji to nikada ni sanjali nisu, slikari amateri (čast amaterima!) biraju se za članove ANUBiH? Kako tu nešto promijeniti? Ne fali nama u kulturi i politici Malroux, nama fali Berija!

Vratimo se Vašoj karijeri. Već ste zakoračili u 41. godinu stvaranja, kakvi Vas izazovi još čekaju, a koje možda niste savladali do sada?

– Planova imam napretek. Ako me zdravlje posluži, radit ću upravo onako kako mi je na oproštaju, pri odlasku u penziju, savjetovao časni dosadašnji predsjedavajući Gradskog vijeća Sarajeva Suljo Agić: “Uživaj u penziji, ali nemoj u mirovini!”

Davno je moja dobra koleginica sa studija, donedavna prorektorica Sarajevskog univerziteta, prof. dr. Zehra Kreho sugerirala da sam ja jedini u stanju da napišem neku vrstu teatrologije bh. teatra. Ogroman je to izazov. Otkriću vam tajnu: otpočeo sam rad na tom projektu. Znam i šta želim režirati, a da li će se naći teatar koji bi to želio, o tom ne odlučujem ja. Želim postaviti dva teksta: “Put ka Damasku” Augusta Strindberga i “Banket u Blitvi” Miroslava Krleže. Ovaj drugi naslov je zavjetna stvar.

Kada su prve granate pale na Sarajevo, pozvao me je moj prijatelj, prof. dr. Nijaz Duraković i pitao: “Da li imaš knjigu ‘Banket u Blitvi’?“. Na pozitivan odgovor naložio mi je, što shvatam kao zaduženje čovjeka kojeg cijenim: “’Banket u Blitvi’ je banket u Bosni”.

Naravno, u spisateljskom radu, na tragu dosadašnje uspješne suradnje sa skladateljem Đelom Jusićem, imam želju napisati oratorij “Oratio Mostariensis”. To smo Đelo i ja dogovorili da poklonimo gradu na Neretvi, s obzirom na to da smo obojica proglašeni mostarskim Mimarima mira.

Oslobođenje