Kome vjerovati?

Zadaća znanstvenih novinara je informirati ljude o onome što je dokazano, kako bi se zaštitili od stvarnih opasnosti koje im prijete, kako bi se bolje pripremili za promjene, ili kako bi potakli političare da ih provedu. Ako se dovoljno ljudi kvalitetno informira, možda ćemo te promjene jednom i dočekati.

Piše: Ivan Ficher

Dvoje roditelja dovelo je svojeg devetogodišnjeg sina u bolnicu u Rijeci 5. kolovoza 2015. godine. Dječak je bio mršav, iscrpljen, s vidno natečenim vratom. Onkolozi na Kantridi brzo su postavili dijagnozu: ne-Hodgkinov limfom, ozbiljna bolest čije je širenje potrebno što prije suzbiti kemoterapijom. Roditelji Viktor Brnobić i Hana Gržetić zahvalili su se liječnicima i odveli dijete iz bolnice, pozivajući se na pravo na drugo mišljenje.

Zbog ozbiljnosti dijagnoze, Centar za socijalni rad je već 14. kolovoza zatražio oduzimanje djeteta roditeljima kako bi bilo upućeno na liječenje, no roditelji su dobili odgodu nakon što su predočili dokumente koji dokazuju da će 1. rujna dijete odvesti u kliniku u Avianu u Italiji po drugo mišljenje. Talijanski liječnici zaključuju kako se bolest pogoršala i prerasla u leukemiju, te insistiraju na zadržavanju djeteta, no roditelji ga ponovno odvode.

Talijanska bolnica obavijestila je KBC Rijeka o postupku roditelja, a riječka bolnica smjesta je obavijestila Centar za socijalni rad. Odluka o oduzimanju djeteta donesena je isti dan, no roditelji i dijete su nestali s adresa na kojima su bili prijavljeni. Policija je pokrenula potragu, ali bez uspjeha.

Četiri dana kasnije, roditelji koji su se skrivali u vikendici svojih prijatelja u Gorskom Kotaru, sami su doveli dijete u riječku bolnicu. Dječakovo stanje se dodatno pogoršalo i prolazio je kroz tešku agoniju. Preminuo je samo dva sata kasnije.

Slučaj se danas još uvijek nalazi na sudu, a roditeljima se sudi za grubu povredu prava djeteta sa smrtnom posljedicom. Otac Viktor tvrdio je kako je “kemoterapija bojni otrov, biznis koji liječi samo 2,7 posto ljudi u svijetu, dok 97,3 posto ubija”. Dijete su liječili “prirodnom” terapijom – sodom bikarbonom – koju je preporučao talijanski riječnik dr. Tulio Simoncini.

Terapija bivšeg doktora Simoncinija uspjela je kao i uvijek – usmrtivši pacijenta. Simoncini je zbog svoje metode liječenja izgubio liječničku licencu, a završio je i u zatvoru zbog ubojstva iz nehaja. Kemoterapija kod djece s ne-Hodgkinovim limfomom, s druge strane, dovodi do povlačenja bolesti u čak 90% slučajeva.

Zašto je priča o obitelji Brnobić još uvijek bitna, dvije godine kasnije? Jer je dovoljna kratka Google pretraga kako biste otkrili da se članci o Simoncinijevom čudotvornom lijeku za rak nalaze na brojnim posjećenim portalima u Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini. I danas bi se neki roditelj u strahu od kemoterapije mogao odlučiti za “alternativnu” metodu, koja bi dovela do istog, predvidljivog završetka.

Čudotvorni lijekovi koji ubijaju

Nije problem samo u bivšem doktoru Simonciniju. Članke s naslovima “Liječnici su mi rekli da imam najviše šest mjeseci života a onda sam probao OVO” možemo redovito pronaći na većini portala u regiji. Popularna je tema ulje kanabisa, ali može se naći i raznih drugih recepata, od kombinacije voćnih sokova do radikalnih dijeta. Često se radi o sadržaju prevedenom s Daily Maila ili sličnih “uglednih” portala, ali katkad bude riječ i o originalnom sadržaju – svjedočanstvo nekog novinarovog poznanika ili kakve starlete.

U svojem uredničkom radu često sam se našao u sukobu s kolegama koji objavu takvih članaka opravdavaju izgovorom: “Mi samo prenosimo nečiju izjavu!” No, ono što takvim člancima ozbiljno nedostaje je druga strana. Kao mediji prenosimo pozitivnu priču o nekoj tvari ili receptu, bez ikakvog kritičkog odmaka ili ograde, a u opremi članka najčešće dodatno ističemo “čudotvornost” lijeka. Činjenica da tu izjavu stavljamo u navodnike je vrlo slab pokušaj pranja ruku.

Druga strana u takvim člancima definitivno bi trebao biti barem jedan liječnik, koji bi upozorio na činjenicu da mi zapravo ne znamo što je izliječilo tu osobu. Nemamo nikakvu kontrolnu skupinu, ne znamo što je sve uzimala uz “čudotvorni” lijek ni kakvu je imala prehranu. A ignoriramo i činjenicu da se u malom postotku oboljelih bolest povuče sama od sebe. Idealna druga strana u takvim člancima bili bi deseci ili stotine osoba koje su probale istu terapiju ali bez uspjeha. No, njihove je izjave nemoguće dobiti. Iz očitih razloga, nitko neće reći: “Probao sam ulje kanabisa, stanje mi se pogoršalo i onda sam umro”. Ne znamo koliko je takvih.

Najviše klikova privlače vijesti koje tvrde kako su otkrile nešto što do sada nitko nije znao, a u znanosti i medicini to je pravilo još izraženije. “Einstein je bio u krivu?”, “Otkriven lijek za rak!”, “Cjepiva uzrokuju autizam!” i brojni slični naslovi čitaju se bolje od “Einstein je i dalje u pravu”, “Rak i dalje ubija”, “Cjepiva i dalje štite od smrtonosnih bolesti”.

Kao urednici i novinari, naša je dužnost voditi računa o kredibilnosti naših izvora, a to znači i zahtijevati višu razinu dokaza za manje vjerojatne tvrdnje. Ako netko kaže da može skočiti metar u vis, tu činjenicu ne moramo provjeravati, ali ako netko kaže da može letjeti očekujem da redakciju napusti kroz prozor prije nego što ću to objaviti. Problem je u znanosti što brojni novinari ne znaju što su vjerojatne tvrdnje, a što su nemoguće, pa ih sve prenose jednako nekritički.

Da li je štetna genetski modifikovana hrana?

Francuski molekularni biolog Gilles-Eric Seralini objavio je 2012. istraživanje u kojem je tvrdio kako su laboratorijski štakori dobili tumore od ishrane GMO kukuruzom. Vijest o istraživanju prenijeli su gotovo svi svjetski mediji, pa tako i naši u regiji, no gotovo nijedan nije naveo ozbiljne probleme s tim istraživanjem.

Prvo, rezultat do kojeg je došlo kosio se sa svim, mnogobrojnim istraživanjima koja su se već bavila tom temom. U takvim slučajevima važno je napomenuti kako se radi o nestandardnom rezultatu, te kako ga se treba uzeti s dozom rezerve prije nego što druga skupina znanstvenika ponovi istraživanje i dobije iste rezultate. Drugo, novinarima koji su dobili istraživanje na uvid bilo je zabranjeno konzultirati se sa stručnjacima.

Treće, samo istraživanje bilo je puno metodoloških pogrešaka – štakori u kontrolnoj grupi, koje nisu hranili GMO hranom, dobili su više tumora nego štakori koje su hranili modificiranim kukuruzom. Količina GMO hrane koju su jeli nije imala nikakve povezanosti s količinom tumora koju su razvili. Radilo se o jako malom broju štakora, pa je zapravo bilo nemoguće isčitati bilo kakve pouzdane podatke iz istraživanja, a radilo se o vrsti štakora koji su inače skloni tumorima pred kraj životnog vijeka.

Seralini i njegove kolege prekršili su i etička pravila – iako bi životinje trebalo eutanizirati nakon što razviju tumore, istraživači su pustili da izrasline narastu do monstruoznih razmjera, kako bi medijima mogli podijeliti što šokantnije fotografije.

Znanstveni časopis koji je objavio istraživanje, “Food and Chemical Toxicology”, povukao je istraživanje sljedeće godine, nakon što su brojni znanstvenici ukazali na probleme u istraživanju, a nekoliko grupa znanstvenika pokušalo ponoviti rezultate bez ikakvog uspjeha. No, vjerojatni cilj autora bio je postignut: u medijima je podignuta nova panika oko genetski modificiranih organizama.

U izvještavanju o medicini, zdravlju, genetici i prehrani izrazito je bitan oprez i kredibilnost informacija. Osobna svjedočanstva, poput onih višestruke prodavačice magle Gwyneth Paltrow, ne mogu i ne smiju biti prenošena nekritički. Kratak poziv bilo kojem lokalnom stručnjaku vrlo će brzo razotkriti kako, primjerice, jaja od žada za vaginalnu uporabu neće “očistiti vašu maternicu” niti “uravnotežiti vašu razinu hormona”, već mogu dovesti do bakterijske zaraze vaših intimnih organa.

Pitajte stručnjaka

Ako pišete o temi u koju se ne razumijete, izrazito je važno upitati stručnjaka za pojašnjenje i za mišljenje, a kao dodatnu prednost dobivate i izjave koje možete citirati, a vaš članak više nije novinarsko ‘preštrikavanje’. Za razliku od sporta ili politike, u znanosti je znatno lakše naći sugovornike – liječnici razumiju važnost točnog izvještavanja o zdravstvenim temama, a stručnjaci s drugih polja redovito rado pričaju o svojem području interesa.

Naše cijelo moderno društvo zasniva se na tehnologijama za koje možemo zahvaliti znanstvenom napretku, no većina ljudi danas više ne razumije osnovne znanstvene temelje koji su do tog napretka doveli. U Hvatskoj samo 57 posto ljudi prihvaća teoriju evolucije – jednu od najviše testiranih i najbolje dokazanih znanstvenih činjenica. U Bosni i Hercegovini, ta je brojka pala na zabrinjavajuće nisku razinu od samo 37 posto. U SAD-u, čak 48 posto ljudi misli kako su sveučilišta loša po državu.

Te su brojke, i kod nas i u svijetu, često posljedica utjecaja organiziranog lobiranja i medijskoj kampanji utjecajnih interesnih skupina – fundamentalistička desnica započela je bitku protiv teorije evolucije u Americi, koja se kroz razne vjerske udruge i organizacije proširila i do Balkana. Borba protiv činjenica o globalnom zatopljenju započela je kroz lobiranje naftne industrije, koja je donirala milijune političarima i znanstvenicima koji bi provodili istraživanja s ciljem dovođenja klimatskih promjena u sumnju.

S druge strane, borba protiv cjepiva započela je lažiranim istraživanjem koje je za cilj imalo profitiranje na tužbama, a proširilo se kroz paniku na društvenim mrežama i kroz medije koji su nekritički prenosili osobna svjedočanstva, umjesto empirijski potvrđenih podataka stručnjaka. Danas ju predvode ljudi koji većinom iskreno vjeruju u štetnost cijepljenja, no nitko od njih nije svjestan humanitarne tragedije koja bi mogla nastati kada bi se cijepljenje obustavilo.

Slično je i s medijskim ratom protiv genetski modificirane hrane – štogod itko mislio o njoj na osobnoj razini, činjenica je da za sad ne postoje pouzdana istraživanja koja bi dokazala njenu štetnost. Iako su tvrtke koje ju proizvode na lošem glasu, kao i farmakološke tvrtke koje proizvode cjepiva, i to s razlogom, nemamo razloga vjerovati da je njihov proizvod štetan – prvenstveno zato jer ga testiraju i neovisni laboratoriji, koje financiraju vlade, sveučilišta, agencije i neprofitne udruge.

Naša je obaveza kao novinara ne izvještavati emotivno, već racionalno, i ne prenositi dramatična svjedočanstva već utemeljena mišljenja stručnjaka. Naš je posao prenijeti čitateljima informacije koje su po njih potencijalno bitne ili zanimljive, temeljene na činjenicama. U znanosti to znači samo jedno – istraživanja koja su pregledali drugi stručnjaci u tom polju.

Iako je osobno mišljenje stručnjaka u nekom polju vrijednije od mojeg ili vašeg osobnog mišljenja, ipak je to samo osobno mišljenje. Ni među stručnjacima ne postoji konsenzus oko svih tema, ali svi će priznati rezultate višestruko ponovljenog istraživanja. Nažalost, dok kontroverzan rezultat postane općeprihvaćen, više nije vijest, dok će vijest biti svako istraživanje koje je pokazalo nešto neočekivano.

Posumnjajte u istinitost informacija

Fellacio sprječava rak dojke. GMO hrana uzrokuje masivne tumore. Samo jedna tableta Ecstasyja prouzročit će trajne rupe u mozgu. Sve tri vijesti objavljene su u nekim od najvećih svjetskih medija, a temeljile su se na znanstvenom istraživanju.

Istraživanje o fellaciu i raku dojke bilo je praktična šala – lažni tekst koji je u formi priopćenja poslan brojnim novinskim redakcijama, čak je uključivao i citate doktora Lictepeena i B.J. Soonera. Prenijeli su ga kao ozbiljnu vijest i CNN i Associated Press, bez da je itko i googlao imena liječnika. Istraživanje o masivnim tumorima je povučeno iz razloga koje smo već naveli, a istraživanje o Ecstasyju je povučeno nakon što je otkriveno kako je laboratorij, kojeg je financirala agencija za borbu protiv droge, koristio krivu drogu u ispitivanju.

U sva tri slučaja, novinarima se trebao upaliti alarm u glavi – masivne tumore sigurno bi već primijetili na životinjama, a popularne party destinacije poput Berlina i Amsterdama bile bi pune ljudi s rupama u mozgovima.

Provjerite nevjerovatne informacije

Ako je informacija koju smo dobili izrazito nevjerojatna, ako se čini prestrašna ili predobra da bi bila istinita, dužni smo ju provjeriti temeljitije. Čak i ako su istraživanje proveli stručnjaci koji stvarno postoje, ako su imali dobru metodologiju i ako ih ne financira netko tko ima koristi od određenog rezultata, još uvijek trebamo biti oprezni i dati do znanja čitateljima da je prvo istraživanje tek putokaz – nešto što treba dodatno istražiti, koliko god obećavalo čuda ili prijetilo katastrofom. Velika većina takvih istraživanja na kraju završe zaboravljena, nakon što su brojni drugi stručnjaci pokušali istu stvar a dobili sasvim drugačiji rezultat. Ni to, nažalost, više neće biti vijest.

Dok je kod medicine i zdravlja najveći problem prenijeti točnu informaciju, problem s istraživanjima iz fizike i kozmologije je što je za takve vijesti teško zainteresirati javnost, koja se najčešće pita “dobro, a zašto je ovo meni bitno?”. Otkriće nove čestice na Velikom hadronskom sudaraču u CERN-u za prosječnog čitatelja u pravilu ne znači ama baš ništa.

U komentarima ispod članaka redovito se može pročitati izjave poput: “S ovim smo mogli nahraniti gladne u Africi” ili “Zašto te novce nismo iskoristili za liječenje raka?”. Ono što je bitno naglasiti je da su mehanizmi fizike temelj svih drugih znanosti. I biologija i genetika i medicina ovise o fizikalnim procesima. Kako smo, kao čovječanstvo, razvijali sve dublje razumijevanje fizike, tako smo dolazili i do razumijevanja osnovnih procesa drugih znanosti.

Sav život na zemlji ovisi o fotosintezi. Iako je fotosinteza biološki proces, nemoguće ga je razumjeti bez shvaćanja fizike atoma. Ono što ne razumijemo, ne možemo ni kopirati, ni popraviti ni poboljšati.

“Zašto su nam bitni ti atomi?”, pitali su se čitatelji novina početkom prošlog stoljeća, prije nego što su počele padati atomske bombe. “Zašto nam je bitna ta kvantna fizika”, pitali su se ljudi sredinom prošlog stoljeća, prije nego što smo dobili lasere, magnetsku rezonancu, satelitsku navigaciju i mnoga druga čuda modernog svijeta.

Informirajte o onome što je dokazano

Cilj fizike je razumjeti prirodne zakone, što ne dovodi samo do budućih tehnologija, već za sobom povlači i filozofska pitanja – koje je naše mjesto u svemiru? Od trenutka kada smo doznali da se Sunce ne okreće oko Zemlje pa do danas, fizika nam govori gdje smo, tko smo, što smo, kada smo i kako smo, a na filozofiji i religiji je da odgovori na pitanje “zašto”?

Otkriće Higgsovog bozona na CERN-u prije pet godina otkrilo nam je da je do sada najpotpunija teorija o prirodi sila i materije u svemiru – Standardni model – točna. Oni čiji je posao pokušavati razumjeti kako sve oko nas funkcionira dobili su golemi putokaz koji im je rekao “DOBAR SMJER!”. Istovremeno, otkrili smo mehanizam koji svemu što postoji daje masu – ako ćemo ikada naučiti manipulirati tim mehanizmom, na bilo koji način, pred nama je era koja bi se jučer doimala poput čiste magije.

Na drugoj skali fizike, onoj kozmološkoj, traga se za pitanjima koja bi mogla biti ključna za očuvanje ljudskog roda. Ima li planeta izvan Sunčevog sustava je pitanje koje nam govori hoćemo li imati gdje pobjeći jednom kada Zemlja više ne bude nastanjiva. Postoje stotine potencijalnih katastrofa koje bi u trenu mogle izbrisati sve što smo ikada postigli, i jedina je zaštita ljudskog roda protiv njih da ne budemo svi na istom mjestu u isto vrijeme.

Pitanje ima li inteligentnog života izvan Zemlje nije samo filozofsko već nam i govori kolike su naše šanse za preživljavanje – znamo da postoje milijarde drugih planeta, mnoge u nastanjivom području oko svojih zvijezda, no za sada nismo našli nikakve tragove drugih civilizacija. Jedna od najozbiljnijih teorija zašto ih nema je da jednostavno ne traju dugo – život na Zemlji postoji već milijardama godina, dok letimo u svemir tek nešto više od pola stoljeća. Možda su civilizacije poput naše samo trenutni bljeskovi u životu svemira, zasjaju na kratko i potom se ugase. Ako bismo saznali kako i zašto nestaju, možda bismo znali spriječiti vlastito izumiranje.

Svako novo otkriće, u svakog grani znanosti, potencijalno može biti zanimljivo, jer svako od njih obećava da će nam se životi jedan dan promijeniti na bolje – ili bi moglo biti manje lošeg, ili više dobrog, ili oboje.

Zadaća znanstvenih novinara je informirati ljude o onome što je dokazano, kako bi se zaštitili od stvarnih opasnosti koje im prijete, kako bi se bolje pripremili za promjene, ili kako bi potakli političare da ih provedu. Ako se dovoljno ljudi kvalitetno informira, možda ćemo te promjene jednom i dočekati.

neznase.ba