Koliko vanjskih politika Srbije postoji?

Vanjska politika Srbije u ozbiljnim je poteškoćama i pravac koji joj zadaju vodeći srbijanski političari ne može držati niti dva mjeseca, i to zbog tih istih političara. Prije manje od dva mjeseca predsjednik Vlade Srbije Aleksandar Vučić došao je u Zagreb na inauguraciju Kolinde Grabar-Kitarović.

Autor: Tihomir Ponoš

Vučić je govorio da je u Zagreb došao ne bi li učinio sve što može da utječe na izgradnju mostova, a naznaka dobrih odnosa bila je i najava posjeta Grabar-Kitarović Srbiji. Istina, bez ikakvog, makar i približnog datuma posjeta.

Ni mjesec dana kasnije ministar vanjskih poslova Srbije Ivica Dačić bio je u Zagrebu i izjavio da je unapređenje odnosa dviju država od prioritetne važnosti za njegovu vladu. Prošloga petka Dačić je bio u Splitu gdje se susreo s Vesnom Pusić te ministrima vanjskih poslova Crne Gore i Albanije. Atmosfera je, sudeći prema novinskim izvješćima, bila opuštena, Pusić i Dačić međusobno su se šalili.

A onda je u ponedjeljak Prizivno vijeće Haškog suda naložilo da se optuženi ratni zločinac Vojislav Šešelj vrati u pritvor. Ta je odluka detonirala novu rundu pogoršanja bilateralnih odnosa, razumom doista teško dokučivu.

Srbijanski su čelnici počeli govoriti kako je to udar na njihovu vladu i premijera Vučića osobno. Naravno, nikome nije jasno zašto bi to bio udar na vladu Srbije i Vučića osobno.

Činjenica jest da je Vučić sada u nezgodnoj situaciji, ali ta nezgodna situacija plod je njegove vlastite prošlosti od koje ne može pobjeći. Ne radi se (samo) u tome što se prošle jeseni, nakon što je Haški sud naprasno odlučio riješiti se Šešelja i detaširati ga u Srbiju, vodeći političari Srbije nisu ogradili od izjava koje je Šešelj davao.

Radi se o tome da bi Vučić sada u Haag morao poslati svog političkog oca koji ga je 1998., u njegovoj 28. godini, doveo do dužnosti ministra informiranja.

Detonacija se zbila nakon izjave Zorana Milanovića u kojoj je ustvrdio da odluka Haaga sigurno neće destabilizirati Hrvatsku, a ne bi smjela destabilizirati ni Srbiju. Kazao je Milanović i da mu je izjava da je odluka Haaga udar na premijera Srbije neshvatljiva.

Nakon toga Vučić je zadužio Vulina, inače ministra rada, da komentira tu Milanovićevu izjavu. Ukratko, za Vulina je hrvatska država evidentno ustaška jer za njega je Ante Gotovina ustaški general, a ministar Predrag Matić boluje od ustaštva, sve to po Vučićevu ovlaštenju.

Bijes zbog odluke Haaškog suda kanaliziran je prema Hrvatskoj koja s tom odlukom doista nema nikakve veze. Taj bijes pokazuje nezrelost i smušenost vanjske politike susjedne nam države, ali i ranjivost sadašnje vlasti čim se imalo otvori neka tema iz devedesetih godina koju ona, zbog unutarnjih potreba, pokušava eksternalizirati, u ovom slučaju prema Hrvatskoj.

Srbija se u vanjskoj politici ne vodi racionalnim interesima nego hirovitim emocijama koje rezultiraju histeričnim izjavama.

Na stranu to što Srbiji nije pametno bezrazložno se svađati s nekim tko je evidentno vanjskopolitički snažniji od nje i može joj, samo ako hoće, itekako napakostiti u pristupanju EU.

Ovakva vanjskopolitička salta u niti 50 dana otvaraju mnogo ozbiljnije pitanje: koliko vanjskih politika Srbije postoji, kako u Hrvatskoj znati s kojom i kakvom Srbijom se razgovara i kako naslutiti s kakvom će se Srbijom razgovarati za tjedan ili mjesec dana?

Novi list