Književni sat s autoricom romana “Medaljon” Anitom Martinac

Knjižara nova Mostar na adresi Kralja Tomislava 75 (na vrhu Avenije) poziva na druženje s autoricom Anitom Martinac 28. travnja 2015., 18.00 – 19.00 h u knjižari!

Za vrijeme Književnog sata, knjigu će se moći kupiti uz popust 20% i autorica će biti dostupna za potpis knjige i razgovor sa čitateljima.

O romanu MEDALJON su rekli:

„(…) Ovo je sedamdeset godina čekana i napokon dočekana dokumentarno – romansirana priča o događajima koji kao da su se zbili na nakon drugom planetu. A dogodili su se u zapadnoj Hercegovini koja je isto toliko godina tretirana kao nepoželjna kriška ove zemlje, potom izvađena i naprasno bačena u svemir zaborava. Roman MEDALJON autoričina je svojevrsna književna obdukcija vezana za događaje iz razdoblja između Drugog svjetskog rata i njegovog šestogodišnjeg produžetka u škripama i pojatama po pustarama zapadne Hercegovine. Svi likovi su stvarni. Svi svjedoci pri zdravoj pameti. Svi zapisnici sa komunističkih sudova dostupni. Svi grobovi vidljivi. Oslobođen ikakvih ideoloških pridjeva ovaj roman je prvo pravo, i na vrlo napet način, ispričano svjedočenje o tom vremenu. (…)“ Dragan Marijanović, Oslobođenje

“Našoj autorici treba najprije odati priznanja na energiji koju je uložila i hrabrosti što se odvažila okušati u ovoj najzahtjevnijoj književnoj formi, romanu. Mora joj se odati priznanje i na izboru teme, a također što je dopustila da je motiv romana potpunoma obuzme. Što je tu tako zahtjevno pa da se mora imati respekt prema romanu uopće i ako hoćete, prema rpomanopiscu? Što želim reći? Književne teorije navode brojne tipove romana po različitim osnovama. Osobno bih se priklonio stavu da je MEDALJON klasični tip romana koji sadržava i elemente romana-eseja, dakle tipa modernog romana u kojem se epsko pripovjedanje nadopunjuje osjećajima i asocijacijama. Također bi se priklonio Wolfgangu Kayseru koji drži da svaki roman govori o nekom zbivanju koje se događa u nekom prostoru i u kojem sudjeluju određeni likovi pa bi se Medaljon mogao nazvati „romanom zbivanja“ (prije nego tip romana lika) u kojem zbivanje ujedinjuje sve ono što se romanom želi priopćiti. Ili ako bismo se priklonili ruskim formalistima ovo ne bi bio lančani ili prstenasti tip, nego pretežito paralalni tip koji ima nekoliko fabularnih nizova, ali ipak preteže osnovna priča, ona o Anti Mariću Keniću iz Goranaca. Po mom sudu, dakle, riječ je ovdje o odlikama klasičnog romana, kojeg karakterizira čvrsta fabula i kronološki slijed događaja. Vrijeme radnje je relativno dugo, priča se odlikuje jednostavnošću, pripovjedač je sveznajući i u trećem licu. Roman je prema temi povijesni jer govori o važnom povjesnom vremenu, ali ima elemente društvenoga, obiteljskog i ljubavnog romana.” Ivan Sivrića, predsjednik DHK HB

“Niti jednu stvarnu životnu priču nije jednostavno prepričati. Pogotovo je to teško učiniti s vremenskim odmakom od sedam desetljeća i silom nametnutoj šutnji dugoj 45. godina. Takvu tešku i nikako jednostavnu ulogu na sebe je preuzela Anita Martinac, koja je kroz svoj prozni prvijenac, roman Medaljon, pokušala oteti zaboravu jedan dio naše neistražene prošlosti. Kroz priču o posljednim danima života i tragičnoj smrti trojice odmetnutih bivših hrvatskih vojnika Ante Marića – Kenića, Benke Penavića i Nikole Marića, autorica romana nam je približila detalje vezane za neistražene događaje koji su se zbili na samom koncu i u godinama nakon službenog okončanja II. svjetskog rata. Pripovjedajući ove tri tragične životne priče, autorica nam ujedno otkriva i cijeli spektar detalja vezanih za živote njihovih prijatelja, članova obitelji, njihovih jataka i progonitelja ali i sustavu koji se tada uspostavljao.Iako je tijekom pisanja romana autorica vrlo uspješno izbjegla svrstavanje u jasno definirane svjetonazorske okvire, cijelu ovu priču nemoguće je gledati izvan povijesnog konteksta. Iz osnovnog razloga što je riječ o povijesnom romanu, inspiriranom stvarnim osobama i događajima. Što se to uistinu događalo u Hercegovini u posljednjim danima II. svjetskog rata i godinama nakon toga, dugo je bilo obavijeno velom tajne. Detalji vezani za te tragične događaje čuvali su se uglavnom u svijesti i pamćenju obitelji žrtava a takvih nije bilo malo.” Ivan Zlopaša, član Odjela za istraživanje žrtava komunističkih zločina za BIH i RH

“Riječ je o romanu, povijesnom romanu, djelomično, rekao bih i romanu s ključem, ali u svakom slučaju na dojmljiv način ispričanom događaju iz povijesti Hercegovine s kraja Drugog svjetskog rata. Podnaslov je romanu MEDALJON – Prvi roman o škriparima. E, čim je nešto prvo, odmah i zainteresira maštu čitatelja. Tako je slučaj i s ovim romanom. Tema koju obrađuje nije tako daleka povijest. Razdoblje je to od 1945. (može se ići i do 1943.) do 1952. godine. Ne ni tako davno i ne tako dugo razdoblje. Ali …Ima jedan psalam koji veli da je tisuću godina ko dan i dan ko tisuću godina. A, u spomenutom je razdoblju dan bio dug kao život, a život kao dan, i manje. To je razdoblje do ovoga romana bilo u šturim Ozninim i odborničkim protokolima (strojopisana strojopisom koji je probijao papir i uvijek imao nekoliko oštećenih slova, pun tiskarskih i pravopisnih pogrješaka, i svaki je završavao s onim S.F.S.N.). Ti papiri, koliko su god u tom vremenu bili osmrtnice s imenom i prezimenom smaknutog, kad se danas uzmu u ruku, ukoliko nisu počišćeni (a mnogi jesu!) potvrđuju dvoje: – S kojom su grozotom na duši morali umirati ti gospodari života i smrti tih škriparskih vremena, koliko ih je koštalo (ako je?!, tko razuman može zaviriti u te duševne sklopove?) s namještenom frizurom i osmijehom izići na ulicu i živjeti u uljudbi stvorenoj na strašnim zločinima. – S kojim su osjećajem u duši živjeli preživjeli članovi škriparskih obitelji, i oni koje su krvnici proglasili jatacima (a to su redovno bila čitava sela – čitavo selo bilo je jatak i mogao si bez ikakve zapreke ubiti sve u njemu, bez obzira na spol, starost, kriv, nevin – jatake se na licu mjesta ubijalo).” Ante Marića, književnik

“Anita je ispričala priču, koja sada živi svoj život.

Napisati priču poslije slušanja i preslušavanja stotine sati snimljenog materijala svjedoka jednog vremena i na kraju čitatelja ostaviti u dvoumici s pitanjem, što je na kraju i ne bitno, je li Anita ispričala stvarni događaj ili je u pitanju fikcija.

Vješto je Anita svoj pjesnički habitus ukomponirala u jednostavnu igru žanrova. Poetska snaga, vještina starih žurnalističkih znalaca, dokumentaristička podloga, ono je što se naizmjenično isprepleće ovim štivom dajući mu književnu notu.

Od pola čitanja više i nije bitno da li je Anitina priča istinita ili nije. Taj sudar fikcije i stvarnosti čitatelja tjera da potraži kraj priče. Fikciju u opisima prostora i stvarne događaje mogu ukomponirati samo najveći znalci.

Anitina priča je s druge nenaviknute, negirane strane, najčešće opisivana kao zla. Ovim književnim uratkom otvorilo se jedno važno pitanje.

Zašto priču ne bismo pričali i sa onih strana, neki će reći, koje i nisu za priču nego za osudu. Ali zašto tu osudu ne bismo ostavili na stranu, danas poslije sedamdeset godina, tek toliko da vidimo da su i sa druge strane bili  samo ljudi i njihove sudbine koji su ginuli za neku drugu ideologiju o kojoj su jako malo znali.

I kada bi smo se mogli vratiti u ta vremena Drugog svjetskog rata, što autorici i nije bio neki problem, i kad bih morao odlučiti na kojoj bih strani bio.

Ovaj roman mi je dao jednostavan odgovor.

Na početku rata, bez dvojbe, otišao bih s partizanima, a na kraju rata bio bih protiv njih. Možda ova miso najbolje i oslikava ispričanu priču o škraparu Anti kojeg nakon svega ništa nije bilo briga osim pitanja je li se udala Mara.

I kad osudite takvog – ljudi koji to učiniše u velikoj su zabludi, a politika kojom to uradiše je osuđena na propast.

A Anitin roman na masovno čitanje. ” Emil Karamatić, novinar BHRTV, Program BH radija 1

neznase.ba

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here