Klapske pjesme i dokazano su puno opasnije od elektronske glazbe

Junaci kriminalističkih romana često su mimo ostalog svijeta, svojeglavi, drugačiji. Još od kokainskog ovisnika Sherlocka Holmesa, detektiv je u pravilu pijanac i razvratnik, raspikuća ili makar kakav ekscentrik ufitiljenih brčića, pretili sakupljač orhideja ili bakteriofob s opsesivno-kompulzivnim poremećajem, ali kraljica ovih čudaka i nakaza ipak je samo jedna, Lisbeth Salander iz trilogije Millennium švedskog pisca Stiega Larssona.

Autor Ante Tomić

Nepristupačna, zlovoljna, nasilna, biseksualna, raskošno istetovirana i ispirsana Salander je, u jednu riječ, luda kao šlapa. Istodobno, ona je možda najuzbudljiviji lik u cijeloj povijesti žanra.

Iako Larsson nije bio velik pisac, Salander mu je veličanstveno uspjela. Ona nadmašuje literarno umijeće svoga stvoritelja, a porodili su je, po mome sudu, prije njegovi politički nego estetski stavovi. Srčani borac protiv rasizma, u mladosti član švedske Komunističke radničke unije, kao da je u liku svoje junakinje želio utjeloviti do jedno svoje uvjerenje, afirmirati osobu koja je na mnogo načina marginalna, prezrena gubitnica, društveni otpadak. Kći ruskog useljenika, žrtva obiteljskog nasilja, buntovnica koju je sistem zaključao u ludnicu i koja je trebala umrijeti vezana kaiševima za postelju, usprkos nedaćama postaje očaravajuća heroina, neustrašivo pravedna, plemenita, nadmoćno inteligentna, briljantna matematičarka i hakerica.

Larsson obrće uloge. Asocijalna, namrgođena, žgoljava delinkventica sablažnjivih seksualnih navika je dobra, a ugledni muškarci, stupovi društva, rafinirani sommelieri, predsjednici teniskih klubova i osnivači dobrotvornih zaklada, političari i poduzetnici, odvjetnici, suci i liječnici u ručno šivanim odijelima u opernim ložama su bezobzirna sadistička čudovišta.

Ovo se čini kao naivna ljevičarska fantazija, svijet je ovakav, pomislit ćete, samo u žanrovskoj prozi, ali je zapravo vrlo blizu istini. Stieg Larsson opisuje i nas i dobro nas je pogodio. Priča o Lisbeth Salander mogla bi nam biti vrijedna lekcija.

U Splitu, recimo, zadnjih godina gostuje Ultra, prestižan festival elektronske glazbe na koji se slijeva međunarodno mnoštvo mladih i od kojega svi senzacionalno zarađuju, a na kojemu dosad nije bilo nijednog, ma ni najmanjeg incidenta. Ipak, lokalno stanovništvo ova manifestacija trajno nervira. Lijepo možete vidjeti kako im poklonici techna čisto idu na jetra, pa i na jedan drugi organ. Lokalni mediji ne pišu ni o glasovitim svjetskim di-džejevima u našem gradu ni o vještim inženjerima što u kratkom vremenu sastavljaju i rastavljaju skupu i sofisticiranu rasvjetu, već ih o Ultri zanimaju samo dvije stvari, koliko je iza nje ostalo smeća i koliko je posjetitelja završilo na hitnoj pomoći, i o tome se iz godine u godinu ustrajno, gotovo sladostrasno izvještava, premda su brojke razočaravajuće prosječne, ili čak ispod prosjeka. Od šezdeset tisuća posjetitelja festivala elektronske glazbe manje je smeća nego što se nakupi janjećih kostiju, pivskih boca i kora lubenice od šezdeset tisuća rodoljubnih Hrvata na proslavi Oluje u Čavoglavama, a o krvavim glavama na hitnoj, kad se rodoljubni Hrvati napiju pa pobiju, da i ne govorimo.

Zašto prost svijet strepi od jedne savršeno miroljubive priredbe? Ispirsani i tetovirani posjetitelji Ultre u Splitu izazivaju moralnu uzbunu po svemu nalik uzbuni što je ispirsana i tetovirana Lisbeth Salander izazvala među švedskim socijalnim radnicima i policajcima. Gomila običnih uznemiruje se nekolicinom neobičnih. Većina se nagonski brani od drugih i drugačijih, kontajući kako s njima nešto mora biti pogrešno, loše, nešto izopačeno i zlo, možda čak i natprirodno, sotonski izopačeno i zlo. Zbog ovoga se ove godine u Split padobranima spustila specijalna jedinica mladih katolika predvođenih osebujnim don Damirom Stojićem, potpuno ozbiljno vjerujući kako će evangelizirati Ultru i zabludjele techno ovčice nagovoriti da prestanu plesati i odu se ispovjediti i pričestiti. A techno ovčice bile su, priča se, iskreno impresionirane trudom mladih katolika. “Uuuu!” zavikali su posjetitelji Ultre zadivljeno. “Na čemu ste vi? Dajte, braćo katolici, i nama tih vaših amfetaminskih hostija!”

Jednako je tako prije nekoliko dana jedan kordunski župnik pošao vidjeti festival psihodelične glazbe koji se održavao nedaleko njegovog sela. Župnik je, istina, na koncu razumno zaključio kako su sudionici festivala srdačni i dragi omladinci i omladinke koji, poput svih nas, tragaju za rajem, ali opet, zašto ih je on išao provjeravati? Što je taj dobri svećenik očekivao da će vidjeti na šumskoj čistini, da će obožavatelji psihodelične glazbe divlje plešući zazivati Belzebuba i piti krv djevica?

Vjerujete li zaista da nekakva muzika može potaknuti socijalno neprihvatljivo, patološko ponašanje, ako mene pitate, više bi se trebali zabrinuti za slušatelje dalmatinskih klapa i kancona. Jer, zanimljivo, nekako istovremeno dok je javnost bezuspješno očekivala da započnu krvave orgije na festivalima elektronike i psihodelije, popularni pjevač iz jednog posve drugačijeg glazbenog žanra, kojega ne slušaju ispirsani i tetovirani, je u Arbanasima kraj Zadra natamburao suprugu Brankicu.

To da netko izgleda različito, ili mu iz automobila na semaforu bubnja ritam koji ne poznate, nema baš nikakve veze s njegovim moralnim osobinama. Kad je na Marjanu okrutno ubijena meksička turistica Selena Macedo, javnost se tjednima grozničavo trudila ubojicu naći među manjinskim skupinama, onima drugačijima od nas, pa su hvatali izmišljene sotoniste, beskućnike i, očekivano, Srbe. A ubojica, Edi Mišić, na kraju nije mogao biti svakidašniji, bezličniji pripadnik većine, običan naš hrvatski dečko iz betonske višekatnice u Splitu 3, redovit u župnoj crkvi i sportskoj kladionici, upravo kao i onaj deklarirani demokršćanin iz Sinja, Ivan Bulj, koji je počinio najjezivije hrvatsko ubojstvo u posljednjih dvadeset pet godina.

Statistički je neumoljivo. Dogodi li se nešto loše, znatna je vjerojatnost da je to napravio uredno podšišani heteroseksualni muškarac katoličke vjeroispovijesti u polo majici i koledžicama. Nemojte se bojati pankera i hevimetalaca, mnogo prije ćete najebati od Mladeži HDZ-a. Stieg Larsson je bio u pravu, među naoko normalnima se kriju čudovišta. Zbog takozvanih normalnih trebate pognuti glavu i ubrzati korak.

Jutarnji.hr

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here