Karamarkov strah

Karamarko se boji Milanovića. Neće s njime pred kamere. Ali Milanovićevi argumenti zvuče logično: »Javnost mora znati s kim ima posla. Idemo, karte na stol. Ljudi imaju vrlo jasan izbor, a imali bi još jasniji izbor da vide tko se to Hrvatskoj nudi za premijera. Ja sam tu, izdvojit ću sat vremena, a vi novinari radite pritisak. Pa to će biti najgledanija emisija«, rekao je u ponedjeljak u Novoj Gradišci.

Autor: Boris Pavelić

Bogme ima pravo. Birači trebaju znati tko je spretniji govornik, tko više zna, tko šire gleda, tko dublje razumije. Manje su važni njihovi osobni argumenti, Karamarkovi da takve rasprave nemaju naročitog smisla, i Milanovićevi, koji, samouvjeren do samodopadnosti, uprav’ hlepi za televizijskim obračunom. Najvažniji bi argumenti trebali biti oni prava javnosti: želite vlast? Sjajno, pred kamere i udri, imam pravo vidjeti tko je bolji.

Paradoks je u tome što raspravu traži slabija strana: predsjednik neuspješne vlade. Milanoviću jedva da išta ide od ruke. Četiri godine tapkanja u mjestu – a to znači nazadovati. Neodlučan je, vlada mu je troma.

Previše govori, premali rezultati. Uspjeha nema nijednog, napuhuju se brojčice, a izbori pred vratima. Država je zaduženija nego prije ove Vlade. Desnica ga šarafi li šarafi, a on ne zna što bi, ili uzvraća povlađujući. Od sijaset je projekata odustao, monetizacija je posljednji. Nema hrabrosti braniti vlastite projekte. Ideološki i stranački tvrdoglav, ali od odluka o parama nepodnošljivo lako odustaje.

Da mu je, dakle, dostojnoga opozicionara, ovaj bi ga s guštom izazivao na dvoboj. Ali ne, obrnuto je. To mnogo govori o opoziciji. Jer, Karamarko i nije najgori dio društva koje je okupio, uzurpirajući ime Domoljubne koalicije, da sugerira kako protivnici, je li, »nisu željeli Hrvatsku«.

Tko je tu? Stranke bez politike, marginalci: nepostojeći HSS, HSLS na izdisaju, ekstremistički pravaši Ante Starčevića, i njima pridruženi ustaše, HČSP, koje prešućuju, da valjda baš ne istaknu ustaške zastave, ali na njih računaju, kao što su predsjednički izbori dokazali.

I, kao jedini živ organizam, Karamarkov HDZ, s Milijanom Brkićem namrštena pogleda, s okretaljkom Jandrokovićem, s veteranima ušančenim u Savskoj 66 i u ratu 91. U tom društvu, stvarno, Karamarko može glumiti Cicerona.

A li za Milanovića je Karamarko, bit ćemo blagi, jednostavan um. Dok se onaj prvi komično razmeće leksikonskom mudrošću – »noblesse oblige«, veli – Karamarko penta policijske fraze, poluprijeteće, neuspjelo ironične konstrukcije koje etiketiraju umjesto da analiziraju.

O gospodarstvu nabada općenitosti. Europu izbjegava, očito je tanak. O današnjem svijetu šuti, kao da mu staje na desnoj obali Neretve, kod »istog naroda u dvije države«. Ostavlja dojam neukosti kakvoj bi se Milanović podsmjehivao.

A opet, tko zna? Možda Churchill u Karamarku drijema? Bit će u njem sniva retorički genij HDZ-a? Da provali grmljavina domoljubna, da zgromi komunista fićfirića? Pa hajdete, domoljubni vođo, suočite se, otkrijte nam tajnu. Hrvati vas zovu – sažežite izdajnika.

Novi list