Kapilarna korupcija

Kad razni divni i krasni bosanskohercegovački analitičari, profesori, politikolozi i intelektualci stanu javno da razmišljaju kako bi se nezavidno stanje u BiH moglo takoreći preko noći promijeniti, svi obično zazivaju jednu te istu fantaziju.

Autor Muharem Bazdulj

U toj fantaziji Evropska unija biva svjesna svoje odgovornosti za ratno čerečenje Bosne i Hercegovine, pa u ime grižnje savjesti odlučuje da primi BiH u svoje punopravno članstvo bez čekanja i ispunjavanja formalnih procedura. Kao u bajkama, fantazija tu obično završava. Nekako se zdravo za gotovo drži da bi to dokinulo međuetničke animozitete i borbu za moć. Naravno da je dotična vizija u gotovo svakom svom aspektu naivna i infantilna. Najprije, nema teorije da EU prekrši svoja pravila zbog svijesti o vlastitoj pogrešnoj politici. Ipak, čak i kad bi se to desilo, to ne bi automatski dokinulo međuetnička trvenja. No, suštinski gledajući ni jedno ni drugo nije zapravo pretjerano važno. Čak i kad bi Evropska unija primila Bosnu i Hercegovinu preko reda, čak i kad bi to označilo kraj međuetničkim zadjevicama, na nivou života običnog čovjeka temeljne promjene ne bi bilo, izuzev olakšavanja mogućnosti da se ovakva zemlja, u kakvu, riječima pjesnika, niti čovjek ide niti svog sina šalje, zauvijek napusti.

Nekoliko mjeseci nakon što su Bugarska i Rumunija primljene u EU, mlađi brat jedne prijateljice pošao je u Sofiju na turnir u karateu. Dečko je onomad bio tinejdžer i to mu je bio prvi put u “pravo“ inostranstvo, pa još u EU. (Put u Hrvatsku s ličnom kartom nije bio pretjerana egzotika.) Procedura oko vađenja vize koliko god bila naporna, bila je i dodatni argument za tezu da je pred njim putovanje u neki bolji svijet. Po povratku, međutim, bio je neviđeno razočaran, a njegova opaska o tome da se u toj EU živi gore nego kod nas i da nema razloga da za njom toliko čeznemo prepričavala se dugo kao anegdota. Sjetio sam se te stare pričice nakon što sam prije nekoliko dana pogledao jedan od najboljih evropskih filmova iz ove godine, “Maturu” Cristiana Mungiua.

“Matura” je film koji iznova pokazuje zašto je već desetak godina rumunska kinematografija ubjedljivo najbolja u istočnoj Evropi. Rumunske tranzicijske priče su, naime, očito koliko i rumunske, toliko i univerzalne. Dok gledaš “Maturu”, film koji se dešava u gradiću u provinciji, ali nedaleko od nekog univerzitetskog centra, sve vrijeme si svjestan da se ista priča komotno može odigrati u Banovićima, Čelincu ili Čapljini. U centru pažnje je sredovječni bračni par iz, kako se to kaže, srednje klase: on je liječnik, ona bibliotekarka. Imaju jedno dijete, osamnaestogodišnju kćerku Elizu koja je pred maturom. Djevojka je primljena na fakultet u Velikoj Britaniji, no stipendija joj zavisi od ocjena koje dobije na maturi. Bez stipendije, san o studiju vani je neostvariv, a taj san je njenim roditeljima, naročito ocu, najvažniji. Film strašno sugestivno dočarava njegovo ubjeđenje da je u Rumuniji život dostojan čovjeka nemoguć. Na nesreću, dan uoči mature, Elizu zamalo siluje nekakav manijak. Braneći se, ona povrijedi ruku, a prođe, naravno, i kroz ozbiljnu psihičku traumu. Film tu zapravo tek počinje. Vodeći nas od policije, preko bolnice do škole, Mungiu nam prikazuje društvo u kojem su sve institucije duboko izjedene korupcijom, onom kapilarnom, koja nije nužno novčana, ali uvijek se svodi na princip “ja tebi, ti meni”. A prava tragedija je u tomu da je ovo priča o temeljno poštenim i čestitim ljudima koji godinama aktivno odbijaju da budu dio žabokrečine, koje i sredina prepoznaje kao takve, ali koje žabokrečina naposljetku gotovo nužno ipak mora da proguta jer su dovoljno dugo tu.

I to je mjesto s kojim se svaki stanovnik Bosne i Hercegovine može vrlo lako saživjeti.

Način na koji šef policije u “Maturi” priča o tome kako će zaposliti svoju kćerku koja još ni školu nije završila, dok je za neku drugu djecu svaki posao naučna fantastika je toliko prokleto poznat svakom ko je ikad imao nesreću da sluša nekog ovdašnjeg lokalnog moćnika. Iz rezignacije i ogorčenosti koju nemoć izaziva onda nastaje ta idealizacija Zapada koju ljudi koji još nisu odustali od vlastitog života vide kao svoj jedini spas, a oni koji su već odustali, ali imaju djecu, tamo još strastvenije vide spas za svoju djecu. Jer ima ljudi koje ni četvrt vijeka institucionalizovane nepravde nije ubijedilo da je nepravda normalna stvar. Ima ljudi koji više vjeruju sopstvenom moralnom kodeksu nego lokalnoj jeftinoj apoteozi materijalizma i cinizma. Ti su ljudi, pomalo patetično govoreći, so (svake) zemlje. Tjeranjem takvih u emigraciju, pravu ili unutrašnju, društvo se pretvara u pakao u kojem je jedini zakon da jači tlači. Iluzija da promjena takvog koncepta može doći sa strane, inkorporiranjem u neki zdraviji sistem ponekad je utješna i ljekovita, ali je ipak, ako je, recimo, o Rumuniji u EU moguće realno suditi na osnovu filmskih priča, iluzija.

Međutim, društvo u kojem se priče o nepravdi umjetnički artikuliraju ipak pravi makar prvi i mali korak ka promjeni. I putovanje od hiljadu milja započinje prvim korakom, ali se ipak ne stiže nikuda ako se samo, do unedogled, ponavlja taj prvi korak.

Oslobođenje

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here