Kanibali štrajkaju glađu

Nema apetita na vijest da je Branimir Glavaš otišao ponovno u Remetinec i započeo svoj četvrti štrajk glađu. Scenario privođenja, retorika i propaganda bili su dio već viđenog spektakla.

Autor: Branko Mijić

Jedino je izostala investigativna novinarska priča o tome što je Glavaš posljednje objedovao, popio i rekao prije nego li su se zatvorska vrata još jednom za njim zatvorila.

Zašto suspektni ratni zločinci odbijaju uzimati hranu, vjerojatno je tema za one koji se bave kanibalizmom. Na materinjem jeziku nisu poznata nikakva istraživanja, nikakve »Case Study«, nikakve statistike koje bi meritorno dale odgovor na pitanje zašto se bilo tko odriče klorofila, žitarica, bjelančevina i proteina jer mu je ljudsko meso apetitlih. Nema odgovora ni na prosto pitanje kako takvo korizmeno odricanje utječe na probavni trakt onoga koji je, recimo, tjerao neko sebi slično biće piti akumulatorsku kiselinu.

U odsustvu medicinske literature, kada je po srijedi Branimir Glavaš, najvjerodostojniji autor je njegov sugrađanin, novinar i publicist Drago Hedl. Njegova malenkost koju su devedesetih prošlog stoljeća glavaševci kalašnjikovima istjerali iz redakcije »Glasa Slavonije«, možda je i najzaslužnija što se Branimir Glavaš uopće našao pred licem pravde. Doduše, ono je u neovisnoj i samostalnoj državi Hrvatskoj janusovsko, s jedne strane strogo i smrtno ozbiljno, dok se s druge toj istoj pravdi cereka i pljucka u lice.

Stoga je Branimir Glavaš u prilici započeti još jedan štrajk glađu zbog »kontinuiranih kršenja građanskih i ljudskih prava zajamčenih Ustavom i međunarodnim konvencijama«. Jer, blagonaklono mu hrvatsko pravosuđe, uz malu pomoć političkih jataka, niti nakon dvadeset i kusur godina nije uspjelo donijeti pravomoćnu presudu o ratnim zločinima za koje je osumnjičen i već osuđen.

No nije Branimir Glavaš ni prvi ni posljednji, a kamo li jedini mogući ratni zločinac, kojega se u 28. članici EU tetoši, pazi i mazi ne bi li im protok vremena i biologija na ovaj ili onaj način namrijeli vječnu aureolu nevinosti. Gotovo bez ikakvih reakcija prošlo je i nedavno svjedočenje Mire Bajramovića na suđenju još jednom državnom uposleniku, Tomislavu Merčepu, svojedobnom pomoćniku ministra unutarnjih poslova RH, za likividacije civila prije gotovo četvrt stoljeća u Pakračkoj Poljani.

Ni sudac, ni državni odvjetnik, ni mediji nisu reagirali na Bajramovićevu tvrdnju da njegov intervju iz 1997. tjedniku Feral Tribune nije bio autoriziran te da bi »samo budala mogla reći da je odgovorna za smrt 86 ljudi.« Naime, višestruko objavljena i potvrđena činjenica je da je svaku stranicu svoje pokajničke ispovijesti »Feralu« Bajramović vlastoručno potpisao, te da su one ovjerene kod javnog bilježnika, a originali pohranjeni u odvjetničkom uredu.

Zato nema gladi jer smo svih ovih godina i danas siti zataškavanja zločina kojima je odavno istekao rok trajanja. I nisu tu Glavaš, Merčep i njima slični ništa više od naziva menua koji su sastavili chefovi, logističari i glavni kuhari. Ako ne vjerujete, pročitajte knjigu Drage Hedla »Glavaš: kronika jedne destrukcije«. Ili nazovite uglednog HDZ-ovca Vladimira Šeksa pa ga priupitajte za Vukovarsku klaonicu.

Ne samo da ćete izgubiti tek već ćete vjerojatno i vi povraćati kao i Gojko Šušak u ljeto te davne i zaboravljene 1991. godine.

Novi list