Kako žive izbrisani

Na udaru Zakona o prebivalištu našli su se i mnogi građani čija prebivališta nisu bila fiktivna i koji su doista stanovali na prijavljenim adresama. Svejedno su izbrisani, baš poput onih tristotinjak tisuća kojima ni pomoću GPS-a ne bi uspjeli pronaći adresu zapisanu u osobnoj iskaznici s njihovim imenom i prezimenom…

Piše: Predrag Lucić

Ministarstvo unutarnjih poslova se u veljači 2015. pohvalilo brojkom od gotovo 260 tisuća državljana Republike Hrvatske koji su, temeljem izmijenjenog Zakona o prebivalištu, izbrisani iz policijskih evidencija o prebivalištima i boravištima. Uoči posljednjih izbora se i tehnički ministar Vlaho Orepić mogao podičiti uspješnim nastavkom tog posla započetog u mandatu njegova prethodnika Ranka Ostojića i brojkom od još 40.950 osoba koje su nakon rigorozne policijske kontrole izbrisane s liste prebivajućih u Hrvatskoj, pa samim tim i eliminirane s biračkih popisa.

“S obzirom na manipulaciju tolikim brojem glasača, imamo se pravo zapitati je li legitimna i legalna vlast od samog vrha države do dna”, izjavio je tada Orepić. No, oglasio se i Dragan Zelić iz GONG-a, pozivajući MUP da “nastavi pažljivo provoditi Zakon o prebivalištu u svim dijelovima Hrvatske bez diskriminacije i selektivnosti odjavljujući samo one građane koji stvarno imaju tzv. fiktivna prebivališta kako bi se smanjile mogućnosti za izborne manipulacije”, ali i da “ipak malo ‘stane na loptu’ i pažljivije donosi rješenja o odjavi prebivališta uz dodatne provjere sumnjivih slučajeva”.

GONG-u su se, naime, javili i mnogi građani čija prebivališta nisu bila fiktivna, koji su doista stanovali na prijavljenim adresama, ali su svejedno izbrisani, baš poput onih tristotinjak tisuća kojima ni pomoću GPS-a ne bi uspjeli pronaći adresu zapisanu u osobnoj iskaznici s njihovim imenom i prezimenom. Žalili su se nepravedno i olako izbrisani na policiju koja je terenske provjere obavljala ljeti, dok su mnogi na godišnjim odmorima. Žalili su se i studenti i privremeno zaposleni u inozemstvu, pa i oni na privremenom boravku u zatvoru koji su s ove strane žice imali uredno prijavljeno boravište, pa im ga je MUP svejedno odjavio.

Upozorila je stoga udruga građana koji organizirano nadgledaju izbore da će takva ishitrena brisanja ljudima otežati ne samo glasanje na prijevremenim parlamentarnim izborima, nego i sam život, budući da se gubitkom prebivališta gubi i osobna iskaznica s adresom u Hrvatskoj.

A kako pretjerana policijska revnost ljudima može zagorčati život, posvjedočili su ovih dana i sami izbrisani čije je priče objavila Marina Borovac u Večernjem listu.

Među njima je i obitelj Žoldin koja – ako je vjerovati policijskim evidencijama – ne stanuje ni u svojoj kući u Novim Jankovcima pokraj Vinkovaca, niti bilo gdje u Republici Hrvatskoj. Svoj dom su Žoldinovi morali napustiti za vrijeme okupacije 1991. i privremeno se smjestiti u Vinkovcima. Nakon rata, 1996. godine, vratili su se u Nove Jankovce, prijavili boravište i podnijeli zahtjev za obnovu obiteljske kuće. Rješenje o obnovi im nije stiglo ni do dana današnjega, ali su im zato svih ovih godina na kućnu adresu Varadinska 13, Novi Jankovci, stizali računi za struju, vodu i sve ostalo što su uredno plaćali.

A onda im je 13. svibnja prošle godine stiglo rješenje o odjavi s obrazloženjem da prilikom terenske policijske provjere “predmetni nisu zatečeni na adresi prebivališta”. I tako su Žoldinovi izbrisani, unatoč tome što na toj adresi, osim kuće, imaju i zemlju koju obrađuju i registrirano obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo. I unatoč tome što zakon jamči da policija neće odjaviti prebivalište osobama obuhvaćenim programom obnove ili stambenog zbrinjavanja čija nekretnina još nije obnovljena.

Već skoro godinu i pol Žoldinovi žive bez osobnih iskaznica, a najstariji od njih – Jakob – je u međuvremenu i preminuo. Ostavinski postupak nakon njegove smrti riješen je samo zahvaljujući javnom bilježniku koji se smilovao pa umjesto nevažećih osobnih iskaznica prihvatio važeće vozačke dozvole Jakobovih nasljednika.

Oni pak ne mogu nikamo izvan granica Hrvatske, jer ako nemaš važeću osobnu, ne vrijedi ti ni putovnica. Jakobov sin Ivica se bez identifikacijskog dokumenta ne može oženiti, jer kod matičara ne prolazi vozačka dozvola. Ne može ni na pošti preuzeti preporučene pošiljke koje mu šalje ista policija koja mu je poništila osobnu iskaznicu.

Taj se dokument, naime, mora poništiti najkasnije osam dana nakon rješenja o odjavi prebivališta, a upravni spor se može pokrenuti u roku od 30 dana nakon što se to rješenje donese. Kako će nepravedno izbrisani u tom upravnom sporu dokazati svoj identitet bez osobne iskaznice? – jedno je od pitanja na koja nadležne upozorava i pučka pravobraniteljica Lora Vidović.

Ivica Žoldin sada vraća film svog života 20 godina unatrag: “Kad se nakon mirne reintegracije trebalo prijaviti na staru adresu, zbog glasova, svima smo bili dobri i moglo se.”

Danas pak nema pravo glasa, a ni pravo na budućnost, jer on administrativno – ne postoji. “Dok ljudi bježe iz Slavonije, ja bih ovdje htio nešto napraviti. Završio sam poljoprivredni fakultet, moja je partnerica magistra zaštite bilja. Imamo zemlju i imanje, a ja ne mogu dobiti prebivalište. Kako je to moguće?”

I što da čovjek kaže nakon što pročita ispovijesti Žoldinovih i ostalih nepravedno izbrisanih stvarnih stanovnika ove zemlje?

Ništa, osim – blago onima koji su u Republici Hrvatskoj boravili samo fiktivno, dolazeći tek da konzumiraju svoje biračko pravo. Pojma nemaju kakav su život propustili.

Novi list

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here