Kako se može izmjeriti hrvatstvo?

U nedostatku vanjskih neprijatelja, u Hrvatskoj su 2014. opet pronađeni unutarnji neprijatelji i, slijedimo li val Novog domoljublja

na kojem su zajahali Tomislav Karamarko i HDZ, izvjesno je kako će ‘unutarnji neprijatelj’ biti na nišanu ‘pravih Hrvata’ barem do parlamentarnih izbora.

U žargonu nacionalno o(ne)sviještenih u modi više nisu ‘crveni, žuti i zeleni vragovi’ nego ‘jugofili, jugoslaveni, titoisti i komunisti’, a u trendu je opet i natjecanje ‘tko je veći Hrvat’.

Autor: Helena Puljiz – tportal.hr

Može li se i kako izmjeriti hrvatstvo? Tko je domoljub? Čemu služi verbalno isticanje domoljublja? Može li se pripadnicima nacionalnih manjina osporavati domoljublje? Neka su to od pitanja o kojima sam razgovarala s povjesničarima Draganom Markovinom i Mariom Jarebom. Iako je jedan bliži lijevima, a drugi desnima, složni su u ocjeni kako je trend mjerenja hrvatstva zapravo besmislen, ali različito gledaju na razloge zbog kojih se u hrvatskoj rasplamsalo ‘novodomoljublje’.

Markovina: Tko je taj koji može izmjeriti tko nešto više voli?

Dr. Dragan Markovina ističe kako je riječ o površnoj i prljavoj političkoj strategiji kojoj nije motiv istinski partiotizam i koja pod krinkom domoljublja pokušava provesti posve druge namjere. Upozorava kako je glavni problem to što je vlast pristala na igru domoljublja koju su zaigrale opozicija i radikalna desnica.

‘Ludost je što se pristalo na temu (ne)domoljublja, tko je taj koji mjeri tko koliko voli svoju zemlju? Što je uopće domoljublje? Tko je taj koji može izmjeriti tko nešto više voli? Samo pristajanje lijevoliberalne opcije na forsiranje takvih pitanja skreće nas s bitnih društvenih tema. Diskriminacijski diskurs iz 90-ih koji je mnoge učinio da se osjećaju kao građani drugoga reda, bio se počeo lijepo razgrađivati nakon 2000. godine, ali se danas vraća u punom zamahu pa smo u izbornoj kampanji imali i pravo natjecanje među kandidatima tko od njih bolje slijedi Tuđmanov nauk?!’ kaže Markovina.

Uvjeren je kako je desnica nametnula temu hrvatstva/domoljublja jer nema ideju kako ekonomski probuditi Hrvatsku pa traži nove neprijatelje, a lijevoliberalni su je prihvatili jer nemaju znanja, snage i želje mijenjati ovu zemlju. I jedina i drugima nedostaje vizija budućnosti pa nam nude isključivo bolju prošlost. Markovina predviđa kako će 2015. biti još gora od 2014. i da će se razina javne političke komunikacije svesti na najnižu razinu. I ne samo u Hrvatskoj, nego i u cijeloj Europi.

‘Situacija je u Europi kao u vrijeme nastanka fašizma; suočeni smo s dubokom ekonomskom i socijalnom krizom, ali ni konzervativci ni socijaldemokrati ne slijede želje svojih birača nego, i jedni i drugi, slijepo slijede model koji je prouzročio krizu’, zaključio je Markovina.

Jareb: Hrvatstvo se ne može izmjeriti, ono je, prije svega, pitanje emocija

Dr. Mario Jareb smatra kako je ‘mjerenje hrvatstva’ odraz političkih rasprava o hrvatskom identitetu, pripadnosti Hrvatske kao države ovom ili onom političkom krugu ili naslijeđu, a koje žive jer se Hrvatska nalazi na području na kojem se križaju povijesne, kulturne i političke silnice. Iako smatra da se hrvatstvo ne može izmjeriti, on tu vrstu rasprava promatra kao nastavak promišljanja o nacionalnom identitetu koje traje više od stotinu godina.

‘Pitanje je to je li hrvatska nacija kao nacija samostalna ili dio nečega ili pod nečim. Pitanje je to odnosa prema jugoslavenstvu, povezanosti sa Srbima i srpstvom, odnosa prema ‘regionu’, samostalnoj hrvatskoj i Hrvatskoj u Europskoj uniji’, kaže Jareb.

I on u početku novog milenija vidi promjenu u odnosu Hrvata prema svom nacionalnom identitetu, ali za razliku od Markovine, on smatra kako 90-e nisu bile diskriminatorne nego bitne za osvješćenje identiteta te da je taj identitet doveden u pitanje nakon 2000., okretanjem Hrvatske prema regiji. Aktualne rasprave o hrvatstvu, prema Jarebovu mišljenju, posljedica su upravo takve politike.

‘Hrvatstvo bi trebao biti osjećaj da pripadate široj zajednici, poštujete vrijednosti te zajednice, zalažete se za zajednicu i radite i za njezinu dobrobit. Ono se može izricati i na razini simbola i poruka, ali u tom slučaju nikako nije riječ o isticanju simbola propalih totalitarnih sustava – svako takvo znakovlje i poruke treba ukloniti iz javnoga života. Hrvatstvo se ne može izmjeriti, ono je, prije svega, pitanje emocija, a naravno da svi građani Hrvatske, bez obzira jesu li Hrvati ili pripadnici nacionalnih manjina, mogu biti domoljubi i to se ne može osporavati’, naglašava Jareb.

Tko je domoljub?

Svaka nacionalna država, prema Jarebovu promišljanju, treba raditi na poticanju općih nacionalnih vrijednosti kod ljudi, treba poticati ljubav prema domovini.
Pitam ga što bi to značilo, koje su to vrijednosti.

‘Domoljublje, lojalnost naciji i vlastitoj zemlji prije svega (ne drugim zemljama, regiji ili Europskoj uniji) i Domovinski rat. Domovinski rat je temelj same države koji je omogućio opstanak Hrvatske. To su vrijednosti koje bi država trebala poticati kod svojih građana’, zaključio je Jareb.

Povjesničar Markovina ima drukčiji stav i kaže: ‘Smatram kako je za, uvjetno rečeno, ocjenu nečijeg hrvatstva/domoljublja relevantan isključivo odnos prema pravima i obvezama građana, pa su tako svi koji poštuju hrvatske zakone ujedno i lojalni hrvatski građani.’

Rasprava o domoljublju/hrvatstvu u ovoj izbornoj 2015. sigurno neće posustati. Možemo samo pokušati smisliti barem kakav šaljivi hrvatometar kako bismo konačno dobili malo odmora dok se nadvikuju tko je veći Hrvat, ‘čiji je stari bio ustaša, a čiji partizan’ i tko je tu ‘pravi domoljub’, a tko ‘bijedni jugofil’…