Kako je Lazanski pronašao Latifa

Zvao me jednom u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Piše Boris Dežulović

Elem, sreli se Mujo i Suljo nakon duže vremena, đe si, šta ima, ništa, đe si ti, ne pitaj, veli Mujo, slabo ti ja izlazim otkad nastupam. “Čuj, nastupaš?”, iznenadio se Suljo, a Mujo mu objasni: “Aha. Ja sam ti sad mađioničar.” “Ne seri!”, nasmijao se Suljo. “Jes, jes, baš mađioničar”, stao ga uvjeravati Mujo, “hoćeš da vidiš?”, pa izvadio iz torbe veliki čekić. “Šta s tim čekićem?”, upitao ga Suljo, a ovaj odgovori: “Udari me po glavi, vidjet ćeš.” “Baš po glavi?!” “Baš po glavi”, ohrabrio ga Mujo, pa se koncentrirao i namjestio: “Svom snagom.”

Šta će Suljo, uzeo čekić i raspalio Muju po glavi, a ovaj se, jasna stvar, prosuo po tlu. Pukla glava kao tikva, šiklja krv, skupio se narod, “zovite Hitnu!”, i Muju u besvjesnom stanju odveli u bolnicu. Ustanovili mu tamo višestruku frakturu lubanje i teške povrede mozga, šest mjeseci ležao potom na intenzivnoj njezi u potpunoj komi, na aparatima za održavanje života, i svih šest mjeseci, svaki dan, obilazio ga siromah Suljo i bdio nad drugarom. Jednog dana, dok mu je tako u bolničkoj sobi sjedio kraj uzglavlja i čitao novine, iznenada se, samo tako, Mujo probudi iz kome.

Skočio Suljo, rasplakao se od sreće, “jesil to živ, jarane?”, a Mujo se malo kao uspravio, nasmijao, raširio ruke i povikao: “Ta-daaa!”

Tako nekako, otprilike, sreo je Bosanca Muju u sirijskom Alepu legendarni novinar beogradske Politike, vojni analitičar, komentator i reporter Miroslav Lazanski. Tako nekako – jer jasno je da je riječ o vicu – sreo je, naime, Lazanski u srcu sirijskog pakla glavom i bradom Ismeta Bajramovića Ćelu.

“Zovu ga Ćelo, ime mu je Ismet Bajramović, bio je pre rata u BiH specijalac jedinice MUP-a u Sarajevu, jedinicu su zvali ‘vikićevci’. Posle je bio u Avganistanu, pa u Iraku, sada je u Siriji. Nešto radi za UN, dobar je čovek, ali ga u Damasku ipak zovu Ćelo CIA. Uz čaj, jer Ćelo ne pije kafu, dao mi je ‘obaveštajnu’ pripremu za put u Alepo.” Tako reportažu iz Alepa započinje Politikin specijalni izveštač Miroslav Lazanski, otkrivši, eto, u dalekoj Siriji živog i zdravog Ismeta Bajramovića Ćelu, zloglasnog sarajevskog predratnog, ratnog i poratnog kriminalca i ubojicu za kojega smo sve ove godine vjerovali da je mrtav, nakon što je ono u decembru 2008. pucao sebi u sljepoočnicu.

A Ćelo mađioničar osam godina kasnije uskrsnuo u Alepu, stao na ulici pred Lazanskog, uspravio se, nasmijao, raširio ruke i povikao: “Ta-daaa!”
Cijeli Balkan već danima se tako smije nesrećnom Lazanskom, kojega je nepoznati neki “dobar čovek” u dalekom Alepu carski zajebao i predstavio se kao Ismet Bajramović Ćelo, “Ćelo CIA”: cijeli Balkan smije se prekaljenom ratnom reporteru, upućenom geostrateškom stručnjaku i iskusnom vojnom analitičaru koji nikad čuo nije za Ismeta Bajramovića, jedno valjda od pet najpoznatijih imena i prezimena rata u Sarajevu i cijeloj Bosni i Hercegovini.

Svi se smiju tupom Lazanskom, samo se ja ne smijem. Ja se, naime, sjetio drugog jednog njegovog teksta, objavljenog u Politici prije točno godinu dana, u novembru 2015., kad je umjesto po Siriji basao po Bosni, pa u selu Pređel na cesti Gacko – Foča umjesto na Ćelu nabasao na nekoga starca.
“Dolazio sam ovde leti, kod jednog Latifa, kod njega u seoskoj kući boravio sam po mesec dana s roditeljima. Tu blizu bio je planinarski logor inženjerijske jedinice JNA iz Foče. Vojska je gradila put Foča – Gacko preko Čemerna od 1956. do 1958., a moj otac je bio načelnik štaba tog inženjerijskog puka. Sećam se sela Pređela i Latifa, dobar i divan čovek. Eto, tolike godine su prošle, volim da prođem ovim putem”, ispovjedio se Lazanski starcu, pa ga priupitao: “Nego, da li znate ima li nekog Latifa u ovom selu?”

“Nema ovde više Latifa, moj gospodine”, jednostavno mu je tada odgovorio sedi starac, a Lazanskog preplavili osjećaji: “Dobri čovek Latif iz sela Pređel bio je musliman i stalno se osmehivao. O Iraku, Avganistanu i Siriji nikad nije čuo. Od sveta, video je samo Foču. Pijačnim danom. Gde nestadoše Latifi?”
Eto, to – gde je nestao dobar čovek Latif iz sela Pređel, “gde nestadoše Latifi”, dobri ljudi što su se stalno osmjehivali, o Iraku, Afganistanu i Siriji nikad nisu čuli, a od svijeta vidjeli samo Foču – mučilo je Miroslava Lazanskog cijelu ovu godinu dana. Zaista, gdje se djenuše Latifi, gdje su nestali, gdje su uopće mogli nestati muslimani iz sela oko Foče?
Punu godinu dana nakon toga tražio je nesrećni Lazanski “dobrog čoveka” Latifa, i našao ga na kraju u Siriji, u Alepu. Gde bi drugo, sad je i vama jasno, bosanski musliman uopšte mogao da bude? Sve do jučer “o Iraku, Avganistanu i Siriji nikad nije čuo”, a danas, eto, “bio u Avganistanu, pa u Iraku, sada je u Siriji”, skiće po Bliskom istoku kao po Tjentištu, a po razrušenom Alepu šeta suvereno kao po Foči na pijačni dan.

Oživio Latif iz sela Pređel kraj Foče nakon bezmalo dvadeset pet godina, uskrsnuo u Alepu, stao na ulici pred Lazanskog, uspravio se, nasmijao, raširio ruke i povikao: “Ta-daaa!”
Čim se Latif predstavio Lazanskom kao Ismet Bajramović Ćelo, shvatio je iskusni ratni kroničar odmah da “Ćelo CIA” laže – lažljiv je to svet, dobar ali lažljiv, izmislit će i genocid, a kamoli neće ime i prezime – pa ipak ga je pustio da laže: drago je Lazanskom da su muslimani iz sela oko Foče ipak živi, da rade za UN kao mađioničari i nastupaju u Alepu.
Bolje, jebiga, da laže Latif nego Lazanski.

Oslobođenje

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here