Kako je dobro smijati se samo zato što si živ

U osmom nastavku dnevnika iz Evropske unije Marko uočava da je previše sentimentalan, sjeća se beskućništva u Trstu i provodi večer u mafijaškoj vili.

Piše: Marko Tomaš

Utorak, 17.03.2015.

Previše sam sentimentalan. To nije dobro. Nikad. Lako se smežuram kao i sve mekane stvari. Toliko sam utonuo u samoću na svom brdu da se proteklih nekoliko tjedana nisam osvrtao ni za čim.

Danas sam izašao iz stana i spustio se stubištem u grad. Hodao sam bez određenog cilja. Ljudi su bili lijepi. Grad je bio lijep. Sunce je bilo sunce. U zraku je mirisalo uzbuđenje zbog dolazećeg proljeća. Nisam krenuo nikuda ali to i nije bilo bitno. Treba samo prolaziti svijetom. Nesvjestan poput žohara. Ali kad sam se, nakon par sati, ponovno uspeo na brdo pogledao sam grad ispod sebe, neki su se čudni mehanizmi mog srca pokrenuli i shvatio sam: nedostajat će mi ovaj grad u kojem sam bio usamljeniji od Robinsona, ali spokojan poput budističkog svećenika. Povući ću u svoj život još jednu tugu natovaren svim tim neutješnostima kao magare koje transportira sjetu prema konačnoj samoći i oslobođenju.

Srijeda, 18.03.2015.

Vijesti iz domovine me sve manje uzrujavaju. Ali teško se mirim s činjenicom da malo što mogu učiniti, ja ili bilo tko drugi, da se to mučenje koje nazivamo životom u Bosni i Hercegovini promijeni. Stvari postaju toliko gadljive da ne zavrjeđuju niti psovku poštenog čovjeka.

Četvrtak, 19.03.2015.

Oliveru Frljiću njegovi kritičari često spočitavaju nedostatak talenta zbog kojeg se, kao, bavi režiranjem provokativnih performansa. Na poziv dramaturginje koja je radila s njim otišao sam gledati Vojčeka u Frljićevoj režiji. Nikada ranije nisam gledao njegove predstave. A ova govori da je Frljić iznimno talentiran za posao kojim se bavi. Srećom po tu profesiju. Ono što je bitno posebno istaknuti jeste činjenica da sam uživo svjedočio da se Frljić ne bavi provokacijama samo na lokalnom terenu. Vojček kojeg je radio u gradskom kazalištu u Grazu zorno svjedoči o tome da je sklon lupiti moralnu pljusku bilo kome pa i austrijskoj malograđanštini. Pri tome, kada ga upoznate, taj čovjek ostavlja dojam jednog izrazito finog i pristojnog ljudskog bića.

Petak, 20.03.2015.

Dani mogu biti jako dugi. Svašta se nagura u njih ako dozvolimo. Nisam htio zaspati u autobusu. Htio sam vidjeti, barem u prolazu, kako izgleda moj rodni grad. Ne znam zašto ali nešto je u meni zatreperilo kad smo se približavali Ljubljani iako ne mogu reći da nosim puno uspomena otuda.

Kako rekoh, previše sam sentimentalan, previše značenja upisujem u gradove, stvari, ljude.

Trst me odmah podsjetio na jedini period stvarnog beskućništva u mom životu. Duga je to i zabavna priča. Ali probat ću je skratiti. Prije više od deset godina u Barceloni mi je bilo jako lijepo pa sam odlučio ostati tu i nakon što mi je istekla viza misleći da mi nitko neće raditi problem kada budem htio napustiti Europsku uniju. Ali, Slovenci su me vratili natrag u Italiju da uzmem tranzitnu vizu. Ludi Talijani su me pustili natrag u zemlju. A onda je počela agonija jer iz nekog razloga slovenski konzulat u Trstu nije radio tih dana.

Imao sam novac samo za kartu i zbog toga sam noći provodio na klupama u blizini tršćanske luke. Umivao sam se u luci jer je to bilo jedino mjesto s otvorenim i besplatnim toaletom. Nakon dva dana već sam se toliko prilagodio situaciji da sam bez problema iz kante za otpatke izvadio neke „naše“ novine i mirno sjeo na klupu da ih čitam.

Pokušao sam se ukrcati na trajekt za Pulu ali mi policija nije dozvolila jer prelazimo preko slovenskog mora. Savjetovali su me da se iz Ancone prebacim do Splita. Uzalud sam ih molio da me lijepo izbace iz države pa i po cijenu dugogodišnje zabrane ulaska u EU.

Nakon 5 dana agonije više nisam mogao izdržati. Kupio sam telefonsku karticu, nazvao neke prijatelje i nekako sam sredio da se odvučem do Brescie gdje su živjeli moji talijanski drugovi. Oni nisu htjeli ni čuti da se odmah pokušam vratiti doma pa se moj daljnji boravak u Italiji pretvorio u čisti turizam.

Ostao sam još 5 dana u Bresciji, putovao u Bergamo i Veronu, obišao magična planinska jezera i na koncu se ukrcao na trajekt koji iz Ancone vozi za Split. Talijanski policajac samo se nasmijao i udario pečat u moj pasoš. A Trst mi nije ostao u llijepom sjećanju. Ali danas mi je bilo drago vidjeti taj čudni grad koji se čini većim nego zapravo jeste.

Nakon par godina sreo sam prijatelje iz Pule koji su se preselili u Trst. Navečer smo otišli posjetiti novostečene beogradske prijatelje s kojima sam, na njihov poziv, sudjelovao na jednoj izložbi.

Prvi sam put u životu vidio kako izgleda mafijaška vila. Usko stubište, bezbrojne spavaće sobe s vlastitim kupatilima, nekoliko salona i veliki bazen u bašti. Neprobojna stakla na prozorima. Hodao sam kroz filmsku scenografiju.

Lijepo je piti vino. Ponekad je lijepo i dočekati zoru u razgovoru s prijateljima.

Subota, 21.03.2015.

Izložba je, prema mom laičkom sudu, prošla prilično dobro. Svi se se doimali zadovoljno. Žena koja vodi galeriju pozvala nas je na večeru u svoj stan. Raštrkali smo se po sobama, jeli, pili vino i razgovarali.

Ljudi u Trstu u večernjem izlasku uglavnom vise na pločnicima ispred kafana. Pridružili smo im se. Posljednja kafana u kojoj smo zaglavili bila je istinski živahno mjesto. Konobarica nas je počastila brusketama. Vino je bilo prilično dobro ili što bi rekli mostarski vinski doajeni: vino je bilo sasvim korektno. A i noć je bila takva. Žamor pripitih ljudi ispunjavao je tršćanske kale i kalete. Kako je dobro smijati se a da je jedini razlog to što si živ.

Nedjelja, 22.03.2015.

Rječica Rosandra na samoj italijanskoslovenskoj granici prolazi kroz kanjon koji neobično nalikuje hercegovačkim pejzažima. Hodali smo uz nju do jednog seoceta od svega nekoliko kuća i u lokalnoj oštariji potražili osvježenje. Usput smo naišli na tanki visoki slap i sreli puno ljudi koji su se zaputili u nedjeljnju šetnju kroz prirodu. Moji istrijanski prijatelji neobično izoštrenim čulom vida brojali su i divili se šparogama koje rastu uz stazu.

Ponedjeljak, 23.03.2015.

Imam puno više uspomena iz Maribora nego iz Ljubljane. Zato mi je bilo drago da smo baš u tom gradu napravili jednu dugačku pauzu. Mogao sam odšetati do centra grada. Neka sam mjesta uspio prepoznati i nakon toliko godina. Dugo me nije bilo tu. Sjeo sam na jednu klupu i pušio cigarete. Gledao sam prolaznike. Kovitlac uspomena se lako pokrene. Trebalo se vratiti svom privremenom domu, onome što će uskoro postati još jedna uspomena.

zurnal.info