Kafanološki astal

Predgovor knjizi Kafanološki astal: prilozi sociološkoj kafanologiji Dragoljuba B. Đorđevića.

Knjiga Kafanološki astal: prilozi sociološkoj kafanologiji (Prometej, Novi Sad, 2014) autora Dragoljuba B. Đorđevića, poznatoga i priznatog sociologa religije, romologa i kafanologa – ne samo u Srbiji nego i izvan nje -, nudi radoznalimuživateljima svakodnevnoga života obilje nepoznatog o poznatom, a to znači nudi im kao na pladnju kako Đorđevićevo tako i znanje drugih osoba najrazličitijih znanstvenih i stručnih profila o nepoznatim činjenicama koje se odnose na svima nama tako poznati javni prostor – na kafanu. A, riječ je – u tome se slažu moderni istraživači ritma svakodnevnoga života – o veoma važnoj višestoljetnoj društvenoj instituciji, nacionalnoj i kulturnoj, i to ne samo u Srbiji i državama u njezinu okruženju, nego i u Europi u cjelini.

Autor: dr. Ivan Markešić

Da ne bude zabune, pred nama je knjiga u kojoj Đorđević u leksikonskome, odnosno enciklopedičkom stilu azbučnim redoslijedom iznosi kao mezu na tacni najnoviju istinu ne samo o kafani kao mjestu u koje ljudi svraćaju i u kojem određeno vrijeme (dulje ili kraće) borave, nego i o njezinim akterima (javnim vlastima, strukovnim udruženjima, vlasnicima, konobarima i gostima), a to znači o društvenim strujanjima, o kulturi (pre)hrane i ophođenja, političkim, nacionalnim i ponekad o crkvenim zbivanjima. Zapravo, pred nama je knjiga o javnome prostoru– svejedno u čijem vlasništvu on bio (državnom ili privatnom) – bez kojeg ovozemaljski život najvećim dijelom punoljetnih kako običnih tako i onih ‘važnijih’ osoba ne bi bilo moguće zamisliti, ali i bez čijeg poznavanja nije moguće dobiti potpuniju sliku ni o povijesti jednoga kraja, ali ni o povijesti država ni režimâ koji suodređuju život ove mnogima tako drage i važne institucije.

Dakle, sve opisano u ovoj knjizi – a toga ima jako puno – profesor Đorđević stavio je upravo na kafanski astal, dakle na astal prekriven kultnim crveno-bijelim kariranim stolnjakom, ukrašen drvenim ramom s novinama i čokaljčićima punih fine rakije koji je, kako netko reče, sve teže naći, „a upravo su to delovi ikonografije koji kafanu čine srpskom tradicijom“. Kao vrsni poznavatelj svakodnevnoga života običnih, ali i ljudi iz visokih i (naj)nižih, rubnih društvenih slojeva, Đorđević u naslovu ove knjige kafanski astal preinačuje u kafanološki, dakle u astal na kojemu će on, ali i svi drugi koji se žele znanstveno baviti fenomenom kafane i života u i oko nje, pronaći isječke iz života svekolike neponovljive srbijanske svakodnevne društvene zbilje.

Kafanologija kao znanstvena sveučilišna disciplina. Je l’ to moguće?

Naravno, nakon svih do sada objavljenih Đorđevićevih tekstova o društvenome značenju kafane u srbijanskome društvu, sasvim logičnim se čini pitanje: je li konačno sazrelo vrijeme za utemeljenje nove sveučilišne sociološke discipline pod nazivom kafanologija, znanosti o društvenome značenju i ulozi kafane kao javnoga društvenog prostora?

Mnogi od vas koji budete čitali ovaj predgovor i ovu knjigu reći ćete da je to gotovo pa nemoguće. Odnosno, smatrat ćete da bi to bila degradacija i znanosti i sveučilišta. Mišljenja sam, međutim, da je kafanologija ne samo moguć, nego prijeko potreban sveučilišni kolegij, i to ne samo u Srbiji. Ovaj predgovor treba poslužiti u svrhu obrazloženja i potpore ostvarenju spomenute Đorđevićeve zamisli.

Kako u sociologiji nema društvenoga područja koje se ne može ili ne bi smjelo obrađivati sa sociološkoga motrišta, tako ni Đorđevićeva nakana i višegodišnja nastojanja da se to učini sa znanstvenim istraživanjem kafane kao višestoljetne društvene institucije, ne bi trebala i ne bi smjela biti za podsmjehivanje. Jer, ona nudi novi pristup jednoj vrsti ugostiteljskoga objekta – kafani -, čije sufizičko postojanje, vanjština i interijer, vlasnici i osoblje, jela, pića i pribor, i sve ono što se u njoj i oko nje događalo i događa, kao i svi akteri koji svojim djelovanjem doprinose da kafana bude kafana i ništa više, u bitnome (su)određivali jedno vrijeme, povijest jednoga kraja, međusobne odnose ljudi toga kraja, njihove odnose s došljacima (strancima) i došljaka (stranaca) međusobno, kao i odnose pojedinca prema obitelji, braku, rodbini, poznanicima, religiji, novcu, državi, naciji, športu itd. A to, dalje, znači da svoje primjereno mjesto u kafanologiji nalaze i druge posebne sociološke pod discipline: sociologija obitelji, sociologija religije, sociologija morala, ekonomska sociologija, sociologija svakodnevnoga života /dokolice, sociologija tijela (lica i kose), sociologija zdravlja, starenja, bolesti i smrti, potom sociologija hrane, sociologija kockanja itd.). Jer, kroz kafanu gledamo ljude i kraj u kojem se oni nalaze, ali i ljude koji u taj javni prostor svraćaju, gledamo javnost jednoga društva.

Da već spomenuti kolegij ne nosi ime Kafanologija, nego npr. Sociologija ugostiteljskih objekata ili pak Sociologija hrane i pića, on bi već bio na nekome fakultetu prihvaćen barem kao izborni. Da se tako ne zove, ne bi zasigurno bilo potrebno toliko napora profesora Đorđevića i njegovih kolega, toliko njihovih napisanih i objavljenih tekstova i knjiga, da bi se nadležne sveučilišne vlasti u Republici Srbiji uvjerilo da kolegij imenom Kafanologija nije tek tamo neka ‘kafanska priča’ matorih i u kafanama ostarjelih profesora, ili pak dokonih i nezaposlenih sveučilišnih zanovijetala, nego kolegij koji jamči da će se u okvirima postojeće društvene zbilje u nastavnome jednosemestarskom ciklusu istraživati i sociološki minuciozno analizirati ne samo uloga i značenje kafane (kao neprijeporno važne društvene institucije u ranijim, ali i današnjemu srbijanskom društvu), nego povijest srbijanskoga društva, njegova kultura i kulturni obrasci, uloga javnih vlasti (državnih, pokrajinskih i općinskih) u određivanju okvirâ djelovanja ugostiteljskih objekata (a time i kafane) – ranije i danas, itd. A to znači da će se sociološki kritički analizirati na koji način i kako javne vlasti donose pravilnike koji propisuju načine rada ugostiteljskih objekata kao i posljedice koje svi ti propisi imaju na djelovanje ugostiteljskih objekata, pa time i na rad kafane. A to, dakle, znači da će se u okviru kolegija Kafanologija vršiti istraživanje i analiza nastanka i uloge strukovnih ugostiteljskih (kafanskih) udruženja, kao što su npr. Udruženje ugostitelja Srbije ili Udruženje somelijea Vojvodine (USV), Udruženje ugostiteljskih i turističkih poslenika Niš, itd.

No, ono što je najvažnije, ovaj kolegij omogućit će istraživanje i sociološku analizu života koji se odvija u i oko kafane, a to znači da će u svome istraživanju posebnu pozornost posvećivati ne samo kafani kao građevinskom objektu, njezinim vlasnicima i osoblju te interijeru i opremljenosti nego gostima bez kojih i ne bi bilo kafana ni drugih ugostiteljskih objekata. O tome je Đorđević do sada objavio nekoliko zapaženih radova, među kojima: а) tematsku cjelinu „Kafanologija: sociologija jednog kulturnog oblika“ (Teme, 34 [3]: 815-1022, 2010); b) monografiju „Kazuj, krčmo Džerimo: periferijska kafana i okolo nje“ (2011) te c) antologiju tekstova „Kafanologija“ (2012).

Pošto se govori o društvenom značenju kafane i sličnih javnih prostora, nova sociološka disciplina kafanologija trebala bi kao osnovicu svoga istraživanja uzeti u obzir ponajprije aktere kafane: vlasnike, javnu vlast (državu, policiju), konobare_rice i temeljem toga analizirati društvenost na tri razine: 1) Normiranu društvenost; 2) Formalnu i organiziranu društvenost i 3) Neformalnu društvenost.1

1. Normirana društvenost – nju određuje postojeća srbijanska javna vlast: gradska, općinska, pokrajinska, državna, koja svojim pravnim aktima regulira rad postojećih ugostiteljskih objekata, određuje njihov unutarnji sadržaj kao i sadržaj ponude. Između ostaloga, javna vlast vrši razdiobu ugostiteljskih objekata pa tako imamo kafane, krčme, cafe-barove, gostionice, prenoćišta, itd., a što sve čini osnovu za određivanje porezne stope, potom duljine radnoga vremena, ali i pravila za poštivanje javnoga reda i mira. Prema Pravilniku o uslovima i načinu obavljanja ugostiteljske delatnosti … (“Službeni glasnik RS”, br. 48/2012)2 u članku 14. navode se sljedeće vrste ugostiteljskih objekata za ishranu i piće u Srbiji: restoran, kafana, bar, objekat brze hrane, pokretni objekat i drugi objekti (gostionica, krčma, konoba, mehana, nacionalna kuća, čarda, restoran domaće kuhinje, taverna, kafeterija, picerija, pečenjara, gril, ćevabdžinica, riblji gril, pileći gril, roštiljnica, pivnica, kafe-poslastičarnica, palačinkarnica, kafe, čajdžinica, bife, bistro, birtija, aperitiv bar, kafe bar, koktel bar sendvič bar, salat bar, ekspreso bar, snek bar, noćni bar, disko bar, dansing bar, kabare bar i dr.).“

Kako nas ovdje interesira kafana i sve što se oko(lo) nje i u njoj događa, evo definicije koju u 16. članku gore spomenutoga pravilnika daje država Srbija: „Kafana (gostionica, krčma, konoba, mehana, čarda, taverna i sl.) je ugostiteljski objekat u kojem se pripremaju i uslužuju pića, napici, pretežno jednostavna jela (sve vrste doručaka, suhomesnati proizvodi, kuvana jela, specijaliteti od mesa) i jednostavne poslastice. Za naš slučaj vrijedi sljedeća odrednica: kafanu dakle čine: gostionica, krčma, konoba, mehana, čarda, taverna.

Koliko su one važne kao društvene institucije, institucije (ne)privatnosti, javnosti, bolje rečeno: institucije političke javnosti, odnosno javnoga mnijenja, najbolje pokazuju velikani sociološke misli, među kojima posebno Jürgen Habermas – svojom teorijom javnosti u svjetski poznatom radu Strukturna promjena javnosti (Strukturwandel der Öffentlichkeit) (1962), zatim njemu suprotstavljeni Niklas Luhmann – teorijom sustava (Systemtheorie), odnosno teorijom zrcala i konstruirane javnosti te Elisabeth Noelle-Neumann – svojom spiralom šutnje (Schweigespirale) – teorijom masovne komunikacije.

2. Formalna i organizirana društvenost – nju čini ugostiteljska struka i njezine udruge (npr. Udruženje ugostitelja Beograd). U ovoj knjizi Đorđević ne govori toliko o ugostiteljskoj, koliko o nekoj drugoj formalnoj i organiziranoj društvenosti koja svoju lepršavost ima zahvaliti jednim velikim dijelom upravo ugostiteljskim objektima – kafanama. Riječ je o staleškim udruženjima: Udruženju književnika Srbije, Udruženju književnih prevodilaca Srbije, Udruženju srednje generacije „Galeb“ te Udruženju kafanologa (i to probranih imena) o čemu Đorđević govori s posebnim ponosom. Jer, upravo su članovi tih udruženja, odnosno članovi tih značajnih srbijanskih društvenih institucija doprinijeli veoma mnogo da su kafane šezdesetih i sedamdesetih godine bile i ostale ogledalo ondašnjega društva. One su kroz iskaze književnika, umjetnika, novinara, obrtnika zrcalile javno mišljenje naroda, nacije. Ne treba čuditi da su mnogi tajni i javni agenti svoju karijeru stvarali i izgrađivali upravo u kafanama. Političari su preko njih dobivali sliku o sebi i svojim postupcima, one su bile bïlo trenutnoga društvenog života.

3. Neformalna društvenost – nju čine gosti. Gosti u kafani pokazuju svoj identitet kako urbani/ruralni, tako i kulturni, nacionalni i religijski. Njome se iskazuje i potvrđuje identitet ne samo kafane u kojoj se gosti nalaze nego i okruženja u kojemu žive, odnosno iz kojeg dolaze. Gosti, zapravo, definiraju identitet kafane. Ulazak u neki ugostiteljski objekt je slobodan, javan, ali svatko, ulazeći u njega prepoznaje tko bi tu mogao svraćati i koje bi se usluge u njemu mogle dobiti. Nije nevažno kad se u neki objekt svraća: ujutro, poslije podne ili navečer i tko u njega svraća (mladi, srednjovječni, penzioneri, političari, bogati ili siromašni).

Potrebno je reći da je ovaj tip društvenosti za Đorđevića kao sociologa i najvažniji. I tome tipu društvenosti posvećena je cijela knjiga. Čitajući je, svatko će se uvjeriti da se u svim natuknicama govori o unutarnjem identitetu kafane kao i o identitetima koji se posredstvom nje stvaraju, čuvaju i posreduju,te o gostima, o javnosti, o društvenosti. U opisu tih identiteta Đorđević je nenadmašan, i to počevši od prve natuknice (Aber) pa do zadnje (Štednja).

Analizirajući sve tri razine društvenosti kafane, saznat ćemo veoma mnogo o odnosu države ne samo prema privatnome vlasništvu, nego i prema tome tko može uopće biti vlasnik kafane, tko u njoj može raditi, te, što je posebno važno, u kojem vremenskom periodu neki kafanski objekt može (smije) raditi, kakav je odnos javne (policijske) vlasti prema čuvanju javnoga reda i mira, posebno kad je riječ o noćnim gostovanjima pjevač(ic)a i pjevačkih skupina, zatim kakav je odnos vlasnika ‘renomiranih’ restorana prema vlasnicima kafana, posebno onih prigradskih u kojima je i pojava sanitarna inspekcija bila „događaj“, a ne „pravilo“.

Ako je sve to tako, bio bih slobodan dragome kafanskome drugaru i prijatelju ponuditi i prijedlog syllabusa za kolegij Kafanologije, koji dopušta promjene pojedinačnih tema:

1. Duhovna i povijesna situacija vremena nastanka kafane kao izdvojenoga javnog prostora

2. Uloga i značenje kafane u okviru duhovne povijesti Europe i Srbije

3. Kafana kao mjesto otvorene, javne komunikacije; mjesto stvaranja, promoviranja i širenja javnoga (političkoga) mišljenja

4. Uloga javne vlasti u organiziranju rada ugostiteljskih objekata – kafana kao objekt normirane društvenosti

5. Strukovna ugostiteljska udruženja i kafane: formalna i organizirana društvenosti

6. Identitet kafane – gosti kao subjekt neformalne društvenosti. Kafana kao mjesto čitanja tiskanih medija, gledanja televizije (športskih takmičenja), surfanja po internetu.

7. Značenje i doprinos kafane kao javnoga prostora demokratizaciji suvremenog društva

8. Javnost u teoriji komunikativnoga djelovanja Jürgena Habermasa – Strukturna promjena javnosti

9. Javnost u teoriji sustava NiklasaLuhmanna: Teorija zrcala i strukturirana javnost

10. Spirala šutnje – teorija masovne komunikacije Elisabethe Noelle-Neumann

11. Masovni mediji i javnost u suvremenoj sociološkoj teoriji

12. Značenje kafane u književnim, umjetničkim, filozofskim strujanja, u novinarstvu, u promoviranju slobodarskih ideja u književnosti, umjetnosti, politici i društvu

13. Kafane kao mjesto društvenoga, političkog, kulturnog, nacionalnog i vjerskog segmentiranja; kafane i (srpska) politička emigracija (povijesno-geografski) prikaz

14. Kafana kao mjesto stvaranja nacionalnog identiteta: socijalno-filozofska perspektiva

15. Zabava i slobodno vrijeme– igre (šah, biljar), klađenje, tombola, kockanje, pjevaljke/pjevači

Popis ispitne (obvezne i preporučene) literature za ovaj kolegij može se uraditi prema literaturi kojom su se koristili autori članaka u knjizi Kafanologija (Beograd, Službeni glasnik, 2012) koju je priredio prof. Đorđević.
I što reći na kraju?

Kao i veliki njemački književnik, Hermann Kesten, koji – proživjevši veliki dio života u kafani koju je držao čekaonicom poezije -, koji reče da „veliki dio života svoje mjesto ima u kafani: od ljubavi do smrti, od igre do posla“, tako i prof. Đorđević sam za sebe kaže da je trećinu života posvetio familiji, trećinu sociologiji i trećinu krčmi. Suočen sada u malo odmakloj mladosti, u kakvoj se i sâm nalazim, s posljedicama već nazubljenoga zuba vremena i malo lagodnijega kafanskog života šalje poruke mlađoj generaciji da ima na umu činjenicu da inkasator vremena ne zaboravlja doći po svoje i da gotovo nikada ne kasni. A kada dođe, on svoje usluge ne naplaćuje novcem nego zdravljem, pa autor pun životnih iskustava, kaže: Sada se, u ovim godinama, može reći i ono što bi ranije bilo neprikladno. Reknem li da sam preterivao kafančeći, ama baš nemao mere, u piću i (cigaretama), bio kafanski ukletnik, i nakačio mnogu boljku, koja mi podmuklo isisava životni sok, ništa drugo ne činim no što iskam alibi za odluku da stanem i prestanem. Da iskušam, da li se može biti kafanolog bez pijalaka i duvanskog dima, a da se ne stoji postrance. Laka posla, da ne čujem negde iz prikrajka milozvučni glas Mome Kapora: „Završavaj to, čoveče, idemo na piće!“
______________________

1.Ne želeći otkrivati „toplu vodu“, ovdje ću se u analizi „razina društvenosti“ poslužiti knjigom Ines Sabotič „Stare zagrebačke kavane i krčme, S kraja 19. i početka 20. stoljeća“, s francuskog prevela Vesna Lisičić, AGM, Zagreb 2007., 233 str. (Biblioteka Povjesnice)

2.Pravilnik o uslovima i načinu obavljanja ugostiteljske delatnosti, načinu pružanja ugostiteljskih usluga, razvrstavanju ugostiteljskih objekata i minimalno tehničkim uslovima za uređenje i opremanje ugostiteljskih objekata (“Sl. glasnik RS”, br. 48/2012), u: http://www.beograd.rs/download.php/documents/NOVI%20PRAVILNIK%20MTU.pdf, pristupljeno 29.08.2013.

neznase.ba