Kada su hrvatski hiperpatrioti spaljivali dva različita broja Novosti, gorjeli su i eseji Sinana Gudževića, najbolji i najvažniji…

Kada su hrvatski hiperpatrioti pod nadzorom – da ne kažemo i visokim pokroviteljstvom – pripadnika Ministarstva unutarnjih poslova u dva navrata spaljivali dva različita broja zagrebačkog tjednika Novosti, u tim su novinama gorjeli i eseji Sinana Gudževića, nesumnjivo najbolji i najvažniji autorefleksivni novinski tekstovi o kulturi i umjetnosti u živoj hrvatskoj književnosti. Naravno, i da nije spaljivan Gudžević, akt paleži jednih oporbenih novina ne bi bio ništa manje protucivilizacijski i protueuropski – isti bi bio njegov smisao i da u Novostima pišu sve sami najnedarovitiji, najnevažniji i najmutaviji pisci ovoga i ovih jezika – ali je važna i znakovita činjenica da je gorjelo ono najbolje.

Piše: Miljenko Jergović

Naime, još od prvih münchenskih i berlinskih paleži 1933, otkako i započinje ta velika hiperpatriotska tradicija spaljivanja teksta, i otkako je, zapravo, i postalo nezgodno spaljivati knjige i novine, redovito su na lomačama gorjeli upravo najvažniji stvaratelji kulture u ime koje hiperpatrioti nastupaju. Istina, nisu oni čitali te pisce, kao što ni ovi nisu čitali Gudževića, ali da bi se spaljivalo u ime neke kulture upravo to i jest osnovna pretpostavka: ne znati ništa o njoj, osim njezina imena, grba i zastave.

I još nešto, onako uzgred: govori se da su spaljivane srpske Novosti. To, naravno, nije tačno, jer svatko kome je Zagreb u Hrvatskoj zna da su spaljivane hrvatske Novosti. Činjenica da ih izdaje institucija srpske nacionalne manjine svjedoči o tome da se još od vrlo davnih vremena ilirske Danicze Horvatzke, Slavonzke y Dalmatinzke, preko malo novijih doba Krležinih novina i časopisa, sve do danas, ono najživlje i najautentičnije u ovdašnjoj kulturi i književnosti zbiva na marginama i u zapećku, među prezrenima i okuženima. Ta tradicija gotovo da nikada i nije bila iznevjerena. I to je još jedan prilog činjenici da su novine srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj ne samo de facto i de iure hrvatske, nego su i fenomen izričito hrvatskog kulturnog podrijetla.

Ali nismo o tome htjeli, nego o Sinanu Gudževiću. Taj je, naime, jedan od najinteresantnijih slučajeva u živim južnoslavenskim književnostima. Rođen u Grabu na planini Goliji, na krajnjem jugozapadu Srbije, sjeverno od Novog Pazara. To mjesto na kojemu se susreću Istok i Zapad – čuj mene, pa kao da ima mjesta na kojemu se Istok i Zapad, pa još pisani velikim slovima, ne susreću! – jedan je od onih predjela koji se mogu smatrati krajem svijeta. Ili njegovim početkom. Gudžević je od onih ljudi, kakvih zapravo i nema mnogo, u čiji su habitus snažno upisani i zavičaj i Svijet. A kako je Sinan pjesnik i filolog, i kako gotovo sav njegov golemi dar – ne jedan, nego više njih – izvire iz jezika, to onda znači da on vrlo suvereno vlada jezikom svoga zavičaja, te svim onim jezicima, istim i različitim, koji se, što izbliže što izdalje, dodiruju tog prvog njegovog jezika. Brzoplet, a glup reći će da to i nije baš nešto, ali svatko tko zna govoriti, pa još i pisati – ni jedno ni drugo u nas nije često i rašireno umijeće – zadivit će se, jer zna koliko je to mnogo znanja.

Latinskim, pak, jezikom vlada tako da je s latinskog preveo Ovidijeve “Metamorfoze”. Preveo ih je na srpsku ekavicu, tako da u Hrvatskoj svoj prijevod nije ni pokušao objaviti. Nisam siguran ni da je objavljen u Beogradu, pretpostavljam zato što Ovidije nije komercijalan autor, niti je Gudžević prevoditelj koji bi svoje radove pod svaku cijenu objavljivao. Prevodio je, i po časopisima objavljivao, Marcijalove epigrame, a prije tačno deset godina je kod zagrebačkog VBZ-a tiskao svoj prijevod s latinskog “Noćnog putovanja Poslanika Muhameda”, jednu od najneobičnijih knjiga iz temelja europske i bliskoistočnih kultura, ali i jedan od najzabavnijih i najuzbudljivijih prozno-poetskih tekstova, uopće.

Osim s latinskog, Sinan Gudžević prevodi sa starogrčkog, njemačkog, ruskog, talijanskog i portugalskog, ali on, zapravo, nije prevoditelj. Tim se poslom bavi, uglavnom, iz ljubavi i strasti, prevodeći samo ono što je njemu ćeif, uglavnom poeziju i neke važne tekstove na kojima mu svaki pošten čitatelj duguje vječnu zahvalnost.

Prvu pjesničku knjigu, naslova “Građa za pripovetke” objavio je u beogradskoj Prosveti 1978. Iako se u njoj potpuno oslonio na jedan tok u pjesništvu Vaska Pope, preuzimajući od tog klasika srpske i europske poezije model i formu pričane pjesme, ta je knjiga ostala među najoriginalnijim poetskim eksperimentima u našim suvremenim književnostima. Na ovog je čitatelja tako moćno djelovala da je godinama imao tu dosadnu potrebu spomenuti je svaki put kad sretne, pa malo duže razgovara s Gudževićem. A on tu svoju knjigu više ne voli.

Nakon toga predugo nije objavljivao poeziju, e da bi početkom milenija kod Predraga Lucića u biblioteci Feral Tribunea objavio “Rimske epigrame”, slabo primijećeno pjesničko remek-djelce, koje će zatim izaći i u još jednom, proširenom, beogradskom izdanju.

Ali Sinan Gudžević, zapravo, nije ni pjesnik. Poezija je, kao i prevodilaštvo, samo jedan od njegovih velikih poslova s jezikom i u jeziku. Istina, i u tom je poslu neusporediv, pa evo mu jednog od “Rimskih epigrama”:

​Naglo se pronoć razboljeh i padoh

u vrućicu groznu,

Uze me drhat i stud, uzbole

svakoji ud,

Glavobol primi me strašan i

slabost po kostima svima,

Sablastan, potmuo bol pođe mi

mutiti svest.

Zmiju u procepu nalik ne imajuć

mira ni smirka,

Hladan pa topao znoj svunoć što

s mene se li.

Ne dajte, bogovi, nikad da noć mi se povrati takva.

Boli li tako i smrt, ja ne doživeo nju.

Sve je tu na mjestu, po mjeri i metru, savršeno kao Keopsova piramida, u slavu latinske forme ali jezika Sinanovog – na čijem imenu, možda, nije nužno svaki put zaintačiti, premda se to ime dobro zna – ali ono što je tu važnije od metra i mjere, i što je jeziku na najveću čast, duhovitost je tih stihova, pogotovu posljednjeg. Ako i smrt tako boli, dabogda nikad ne umro ja!

Dok je živio u Beogradu, Sinan Gudžević uređivao je Književne novine, tada vrlo čitano i prominentno kulturno, ali i društveno-političko glasilo. Tako je dočekao pojavu Slobodana Miloševića i uspon opće propasti, ali nije to bio jedini, a vjerojatno ni najvažniji, razlog za odlazak iz tog grada. Najprije je odlazio u Brazil, i to želeći da bude što bliže izvoru čarobnjačkog nogometa, a zatim je, vođen porodičnim razlozima, stigao u Zagreb. Tu živi, temeljito neprimijećen, već dvadeset i pet godina. No, i nije mu bila baš neka želja da ga primjećuju. Najvidljiviji je povremeno bio u Van Goghu, i još ponegdje gdje se nogomet igrao i gdje se o nogometu pametno govorilo. Bio je blizak s Tomislavom Židakom, o čijem je životu napisao vjerojatno i najljepši završni tekst.

Tako je, u okolnostima tek naizgled kaotičnim i s interesima međusobno opet prividno nespojivim, Gudžević u Novostima počeo objavljivati svoje eseje: o književnosti, o pjesništvu, o zavičaju i zavičajnim običajima, o nogometu; na teme koje se tiču filologije, antropologije, povijesti i politike, ali, ipak, najviše svakodnevnog života. Nedavno je tako pisao o desetoj godišnjici smrti jezikoslovca i profesora Dubravka Škiljana, kojega se, eto, u ovoj stiješnjenoj kulturi, svedenoj na tabloide i na lomače za neistomišljenike, nije imao tko drugi sjetiti. Sinanovo je sjećanje pritom i privatno, i univerzalno, tiče se života i filologije, a čita se, kao i gotovo sve što ovaj pisac napiše, kao najzanimljivija i najrazumljivija priča, s kojom lako uspostavlja kontakt i netko tko nema blage veze s onim što je napisano. Da znaju ili da hoće čitati i spaljivači Novosti, kao i njihovi policijski nadglednici, mogli bi u tim esejima uživati.

Ali Sinan Gudžević nije ni esejist, a još manje je novinski pisac. Iako se i ovim aktivno bavi, to je samo još jedan od njegovih velikih poslova u jeziku i s jezikom.

Jedna od njegovih esejističkih tema o kojima je pisao u Novostima jesu pjesnici koji danas pišu na latinskom. O jednoj austrijskoj pjesnikinji tako piše s onim velikim zanosom s kojim je nekad davno pisao o Rivaldu i Ronaldu, ili s kojim bi pisao o Leu Messiju, bez obzira na to što u Europi jedva da ima za pun autobus čitatelja koji čitaju poeziju na latinskom. Ali Sinana Gudževića nije briga – pa zato i može biti veliki prevoditelj, pjesnik, esejist i novinski pisac, a da ga nijedan od tih poslova ne obavezuje – za to koliko se što prodaje, koliko se što čita.

On je prije svega drugog usmeni pripovjedač. Govornik na čije sam govorenje vazda bio ljubomoran. (Pisanju, koliko god dobro bilo, uvijek sam se samo divio.) Sjećam se kako smo se u Dobroti, u Boki, prije punih sedamnaest godina, cijele jedne noći grdno svađali, i to oko političko-nacionalnih pitanja. (Kojih i kakvih, to neću reći, jer nisu doba od toga.) Vikali smo i režali jedan na drugoga, da nas se moglo čuti ne samo do Prevlake i Mamule, nego i do Otrantskih vrata. Onima sa strane moglo se učiniti da među nama nikad više neće biti mira. A mene je najviše morilo to što bi mi na ono sa čim se najviše ne bih složio od onog što on govori prva pomisao bila: e, što je ovo lijepo rekao!

Jutarnji list

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here