Junak našeg doba

Tihomir Cvetković ostao bi jedna od mnogobrojnih u plejadi N. N. osoba za čije postojanje ne znamo i ne marimo dok gnjev u njima ne nadvlada milosrdne samarijance pa javno progovore.

Autor: Branko Mijić

Čitajući njegovo prvo pismo kojim je javnost upoznao sa životnim zidom u koji je udario, i kojeg on i njegova obitelj ne mogu ni razbiti, ni zaobići, ni preskočiti, sigurno nisam bio jedini koji je na prvu pomislio kako je nemoguće da bilo koga na ovom planetu snađe takav usud. Kada se pokazalo da je sve što je autorski snažno Tihomir Cvetković ispisao gola istina, za očekivati je bilo da će mu se otvoriti vrata labirinta u kojem se ni prvi ni posljednji našao. A on osobno postati barem jednim od ponosa s kojima se volimo dičiti.

Ali, ne! Izlazak iz anonimnosti Tihomiru je Cvetkoviću, uz divljenje sasvim običnih ljudi koji također jedva preživljavaju svakodnevicu, donio i dodatne nevolje. Štoviše, neki ga otvoreno proglašavaju neprijateljem, a drugi svoju nečistu savjest nečinjena pokušavaju držati zatvorenu u birokratskim ladicama zaborava. No kakav je to grijeh počinio da se, uz teško bolesnog sina, suprugu i brata, staru majku i dvoje nezaposlene djece, sada nekome mora još javno pravdati?

Da, Tihomir Cvetkoviću je prekipilo njegovo vlastito samaritanstvo kada je uzalud obijajući vrata i pragove bešćutnog Opačićkinog ministarstva tražeći pravo i pravdu za sebe i svoju obitelj, ugledao šator u Savskoj 66. I javno svih nas upitao koliki je to onda invalid njegov Hrvoje ako je Đuro Glogoški stopostotni i kako to da njemu pripada samo 1250 kuna mjesečno, a ovome gotovo 25 tisuća?

Nije očekivao Tihomir Cvetković što će mu se nakon jednog jedinog logičnog pitanjca iz njegove perspektivne sručiti na glavu, ali još je dobro i prošao. Naime, da je tako nešto izgovorio u trenutku kada na vlast dođe HDZ, a ministar pravosuđa Ivan Turudić počne Kaznenim zakonom sankcionirati nedjelo poricanja karaktera Domovinskog rata, Tihomir Cvetković bi po svojoj prilici završio i u zatvoru.

Ovako ga je mrziteljem Hrvatske i njezinih branitelja proglasio onaj koji u ime hrvatskih biskupa vodi računa o ćudoređu, glavni urednik Glasa Koncila, Ivan Miklenić. Tihomira Cvetkovića bi medijsko iznošenje svoje potresne životne priče, koje je po vlastitom priznanju Aleksandru Stankoviću u »Nedjeljom u 2« odgađao radi vlastitog oboljelog sina, dakle moglo skupo stajati. Nakon što se zamjerio državi, i Crkva ga je proglasila neprijateljem.

Jer, za Bozanića i biskupe Tihomir Cvetković nije branitelj iako je 1991. krenuo u rat braniti Hrvatsku, već jedino Glogoški i šatoraška svita kojima su vrata Kaptola vječno otvorena. Zato se svećenik iz župe Cvetkovićevih nije udostojio unatoč dvama pozivima doći i ispovjediti nepokretnog Hrvoja, dok njegov pretpostavljeni, sisački biskup Vlado Košić, ima vremena dočekivati osuđene ratne zločince i njih, a ne Tihomira proglašavati moralnim vertikalama.

Na svu sreću, Tihomir Cvetković, unatoč takvom refleksu »jata« u prezimenu nije Srbin, nikada nije bio član Partije već je HSS-ovac po uvjerenju koji je i to formalno prestao biti prerezavši stranačku iskaznicu, na Glasu koncila odgojen je od njegovog prvog broja, a novac koji mu dobri ljudi šalju preusmjerava onima kojima je potrebniji… Da nije tako, njegov bi život izgubio svaki smisao.

Vjeru u bilo što.

Novi list