Jesu li samo za Papu (i) migranti božja stvorenja koja imaju svoja prava?

Papa želi da se (pro)nađu globalni odgovori na migracije kako bi se postigla održiva rješenja kako za migrante tako i za zemlje u koje oni dolaze.

Piše: Ivan Markešić, sociolog religije

Opći sporazum za sigurniju, uređenu i organiziranu migraciju Ujedinjenih naroda koji su u srpnju ove godine prihvatile sve 193 članice UN-a, osim SAD-a, koji se još lani povukao iz tog sporazuma, jedan je od UN-ovih sporazuma čijem su sadržaju poseban prinos dali predstavnici Svete Stolice.

Nakon objavljivanja sadržaja toga sporazuma, koji će biti usvojen na UN-ovoj konferenciji u Marrakeshu u Maroku 10. i 11. prosinca ove godine, vidljivo je da se, prema riječima samoga pape Franje upućenih sudionicima 8. svjetskog socijalnog foruma za migracije koji se održavao u gradu Meksiku od 2. do 4. studenoga 2018., neki njegovi aspekti „poklapaju s predodžbama Katoličke crkve“. No, za njihovu provedbu potrebna je, smatra papa, suradnja i angažiranost svih sudionika. Ne čudi stoga da je pozvao sve članice UN-a da prihvate izazov sudjelovanja u društvenim promjenama, koje je potrebno pokrenuti jer je svijet zahvatila pandemija straha od izbjeglih, prognanih, od migranata uopće. I ta bi se željena društvena promjena mogla očitovati ponajprije u neprihvaćanju i neživljenju kulture odbacivanja. A to dalje znači da neprihvaćanje “kulture odbacivanja” drugoga i drukčijeg podrazumijeva omogućivanje „bezglasnima da govore“, odnosno omogućivanje migrantima, izbjeglicama i prognanima koji su ignorirani, opljačkani, povrijeđeni i zlorabljeni da i oni iznesu svoje strahove i svoja nadanja u zemljama u koje dolaze ili u koje žele doći, jer i oni su, prema papinu shvaćanju, Božja stvorenja. U njegovu razumijevanju izbjegličke krize nije dovoljno reći: „postoji nepravda“; potrebno je činiti kako bi se ona uklonila.

Mnogi će reći da je neizvedivo to što papa traži, a što je vidljivo iz najnovijih unutareuropskih, a potom – sustavom spojenih posuda – i unutarhrvatskih sporenja oko shvaćanja i praktične provedbe migracijske politike. Svjedočimo kako ta politika rastače krhku političku stabilnost EU i prijeti joj da se zbog tih sve snažnijih sporenja i raspadne. Koliko je migracijska politika postala rodoljubno-državnom razdjelnicom, razdjelnicom na globaliste i domoljube, na izdajnike i čuvare nacionalnog i religijskog identiteta, posebno u Hrvatskoj, pokazuje i odustajanje naše predsjednice da ide u Marrakesh kao i odustajanje od sporazuma nekih članica EU kao što su Mađarska i Austrija, a mogle bi im se pridružiti i Češka, Slovačka, Poljska pa i Hrvatska. Dakle, gotovo sve zemlje (osim Austrije) koje su dugo bile pod komunističkom vlašću i koje se nisu nauživale „nacionalne slobode“ i koje sada tu nacionalnu suverenost ne bi željele dijeliti s nepoznatima, sa strancima.

A to znači, da su migranti odjednom postali stranci, najveća prijetnja društvu u cjelini, a posebno tek oslobođenoj nacionalnoj zajednici. Strah od „novih stranaca“, od ljudi koji u Baumanovom razumijevanju stranca dolaze iz drugog i drukčijeg kulturnoga kruga je toliko velik da migranti utječu ne samo na demografsko stanje u pojedinim zemljama EU, ali i Amerike, nego i na politička zbivanja u njima, na parlamentarne i predsjedničke izbore. Odnos prema migrantima u bitnome će odrediti i tko će umjesto Angele Merkel doći na čelo CDU-a pa, ako hoćete, i tko će biti na čelu HDZ-a kao i tko će biti na Pantovčaku. Stoga migrantima strancima u odnosu na “domaće strance”, koji su istoga kulturnog i religijskog kruga, gotovo nitko u tzv. kršćanskoj Europi, a time i u Hrvatskoj, kao „predziđu kršćanstva“, ne iskazuje dobrodošlicu. Osim, čini se, pape Franje koji nastoji uvjeriti europske kršćane da migranti kao “novi stranci” nisu prijetnja, nego obogaćenje društvu u koje dolaze, da ih stoga radi kršćana samih treba upoznati i od njih učiti te da su ti siromašni, odbačeni i društveno izgraničeni migranti Božja stvorenja kao i članovi europskih društava blagostanja.

Znam da ovakav Papin govor mnogima „diže kosu na glavi“, čak i onima koji bi ga najviše trebali slijediti, njegovim svećenicima i biskupima. Međutim, Papa cijelo vrijeme svoga pontifikata ne mijenja svoj stav o migrantima. U Papinu razumijevanju, Marakeški sporazum treba pomoći svima – kako državama članicama tako i građanima u postojećim društvima – „da postanu svjesni izazova s kojima se suočavaju migranti”, ali i da migranti u „kršćanima susretnu našu zajedničku odgovornost za njih“ koju on sažima u četiri glagola: “prihvatiti, zaštititi, promicati i integrirati”.

Međutim, u odnosu na zabrinutost predstavnika pojedinih europskih država, koji svoju antiimigracijsku politiku temelje na uvjerenju da time štite nacionalni suverenitet svoje zemlje (npr. austrijski kancelar Kurz), ali i religijski identitet kršćanske Europu (kao što si to zamišlja Orban), drukčije mišljenje o uzrocima migracija izrekao je nakon završetka Biskupske sinode o mladima bečki kardinal Christoph Schönborn: „Migracije nisu posljedica djelovanja prirodnih zakona“, oni su posljedica bezobzirnoga djelovanja bogatih (također i europskih) zemalja u afričkim i azijskim područjima.

Papina želja je da se Marakeškim sporazumom, u kojem se zrcali socijalni nauk Katoličke crkve, (pro)nađe globalni odgovori na migracije kako bi se postigla održiva rješenja kako za migrante tako i za zemlje u koje oni dolaze. A to znači da se (pro)nađu rješenja koja bi zadovoljila dva prava: prvo, pravo migranata na iseljenje iz svoje zemlje i, drugo, suvereno pravo država da zaštite svoje granice i uspostave migracijsku politiku. Pitanje je samo – kako istodobno zadovoljiti oba ta prava?

Večernji list

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here