Je li se vlast ‘nameračila’ na dijasporine pare

Kad mi je prvi put doprla do ušiju riječ dijaspora, mislio sam da je to neka novogovorna psovka. Srećom, internet za sve ima odgovore, tako da sam pronašao dva zanimljiva objašnjenja.

Piše: Nihad Đozić

Prvo, dijaspora (žen. rod): rasipanje, rasutost, rasejanje; u Novom zavjetu: Jevreji prognani iz Judeje i rasejani širom planete. Drugo, dijaspora je naziv za osobe ili dio jednog naroda koji je prisiljen napustiti svoju korijensku zemlju, bivajući raspršen na sve strane svijeta.

Što je savim dovoljno da prepoznam bosanskohercegovačku dijasporu (ali i sve druge) koja se uklapa u pomenute definicije. Poenta je u tome da su prognani i prisiljeni (najčešće zbog rata) napustiti svoju korijensku zemlju. Koja je i dalje njihova, iako trenutno ili privremeno ne žive u njoj (svake godine dolaze u zavičaj na odmor), ali se, valjda, imaju pravo vratiti kada se stvore uslovi za to.

Te dijaspore, prognane u svim našim ratovima 20. vijeka i raspršene na četiri strane svijeta, ima puno. Teško bi je bilo danas prebrojati. Pojedini su se asimilirali u novoj sredini i počeli novi život, dok drugi, na neki način, žive u getu. Treći su ni tamo, ni ovamo, ali iskreno vjerujem da ih većina sanja da će se jednom vratiti kući. Makar, ono što se kaže – pod stare dane (u suton svog života) da zrelo doba prožive u nikad zaboravljenom mjestu rođenja ili negdje u blizini.

Nažalost, uvijek ih nešto sprečava u tome. Najprije činjenica da treba ‘dogurati do penzije’, jer se radni vijek, u kapitalističkom svijetu, stalno produžava, a djeca i unuci – još nisu stali na svoje krhke noge, pa se mora ‘malo pripomoći’. Ili je stanje, u bivšoj im domovini – ‘i dalje nesigurno i napeto’, pošto ‘dolje vlada nepotizam i korupcija’. Nedovoljno je ‘reda i zakona’, a investitori je zaobilaze ‘u širokom luku’, tako da nema novih radnih mjesta, ni boljeg standarda. I još koješta.

Podsmijeh umjesto zahvale

Kako se vratiti tamo odakle svi bježe – glavom bez obzira? Od siromaštva i beznađa (i izostanka bilo kakve perspektive); od pohlepnih i licemjernih političara (jedno misle, drugo govore, treće rade); od stravične pljačke i lopovluka za koji skoro niko ne odgovara i socijalnih razlika koje su direktna posljedica tranzicijskog ‘snalaženja’ (Pandorina kutija); od vješto producirane mržnje i sofisticiranog fašizma koji svakodnevno sve žešće i otvorenije truju javni prostor i duše običnih ljudi (dolazi iz vrha politike i preko medija, završi u različitim segmentima društva – pogotovo u sportu i obrazovanju).

Dijaspora koja je do sada, putem doznaka i drugih davanja, u svoju bivšu domovinu ‘investirala’ desetine milijardi eura zarađenih teškim radom, sve to vidi i zna. I osjeća se, nekako, prevareno. Jer, umjesto zahvalnosti, dobija samo prijezir i podsmijeh… I što je najgore, nema se gdje vratiti.

Ako samo za trenutak, stvari pogledamo hipotetički i pretpostavimo da se, u jednoj godini, vrati 100.000 ljudi i da svoj kapital (koji je, po nekoj slobodnoj procjeni, prosječno oko 100.000 eura) plasiraju, na različite načine, u novčane tokove Bosne i Hercegovine, koliki bi to bio napredak za državu. Pa, ne samo to. Oni će donijeti sa sobom nove ideje i iskustva, druge poslovne modele i tehnologije, ali i pravila poslovanja koja su naučili u politički i ekonomski uređenim društvima.

Ne treba biti ekonomski stručnjak da se zamisli šta se sve može napraviti za deset milijardi eura ako ih pametno investiraš. Koliko je to novih radnih mjesta? Kolika je korist državi i svim njenim građanima. Koji su voljni raditi, ali nemaju dovoljno vlastitog kapitala da pokrenu posao. U tom slučaju, zaposliće se kod svog rođaka, susjeda ili poznanika – ako za pošten rad, dobiju poštenu platu. Kako je u većini država Evropske unije, koja je Bosni i Hercegovini šansa da se postavi na svoje noge. Bosanci i Hercegovci, koji tamo žive, mogu biti most da se taj put što prije pređe.

‘Krava muzara’

Zato je, nedavno potpisani, Memorandum o razumijevanju za provedbu projekta Dijaspora za razvoj (vrijedan 5,3 miliona eura i bit će proveden do 2020. godine), a koji ima za cilj da doprinese poboljšanju socioekonomskih prilika za sve građane BiH puno snažnijom saradnju sa dijasporom, pozitivan iskorak u dobrom smjeru.

Semiha Borovac, ministrica za ljudska prava i izbjeglice u Vijeću ministara BiH, istakla je da je to “direktna podrška politici saradnje s iseljeništvom i dokaz da ta saradnja neće ostati mrtvo slovo na papiru i da sredstva, po osnovu Memoranduma, treba iskoristiti za izradu strategije sa jasnim planom i obavezama institucijama koje će biti uključene u realizaciju politike prema iseljeništvu”.

To najviše brine dijasporu. Jedan poznanik je zlurado primijetio da, zbog neispunjavanja kriterija MMF-a za novu tranšu, vlast u BiH traži nove izvore za finansiranje svog glomaznag birokratskog aparata, pa se “nameračila” na dijasporu. Pare će se potrošiti na strategije, a realni život će ostati negdje iza birokratske mislenosti.

Možda bi bilo bolje za taj novac napraviti nekoliko regionalnih agencija koje će se baviti stvarnim potrebama iseljeništva. Kao što su – održiv povratak, informacije o mogućnostima investiranja ili rješavanja stambenog pitanja, pomoć pri dobijanju dokumenata i građevinskih dozvola, olakšice pri uvozu mašina i drugih sredstava za proizvodnju, i uopšte, brža i bolja administracija koja neće svoje usluge “posebno naplaćivati”.

Dijaspora nije “krava muzara”, već ravnopravan partner u ozdravljenju bh. privrede.

Al Jazeera

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here